Godine 1492. aragonski kralj Ferdinand II i kraljica Isabella I osvojili su kraljevstvo Granadu, ukinuvši tako muslimansku vladavinu u Španiji nakon gotovo 800 godina. Nedugo zatim, izdali su uredbu (dekret, edikt) iz Alhambre, kojom su naložili da se svi Jevreji protjeraju iz zemlje.
Godine 1478. Ferdinand i Isabella pokrenuli su inkviziciju, pokušaj španskog svećenstva da izvuče zemlju iz hereze. Pogromi, pojedinačna djela nasilja nad Jevrejima i antisemitski zakoni bili su obilježja katoličke Španije više od jednog stoljeća, što je uzrokovalo smrt i pokrštavanja, procese koji su znatno smanjili špansko jevrejsko stanovništvo.
Nakon što je većinu španskog jevrejskog stanovništva primorala na pokrštavanje, Crkva je sada krenula iskorijeniti i one za koje je sumnjala da i dalje u tajnosti prakticiraju jevrejsku vjeru, često vrlo nasilnim metodama. Kaže se da je Tomas de Torquemada, Veliki inkvizitor, pisao peticiju monarsima da protjeraju sve Jevreje godinama prije nego što su oni konačno izdali takvu naredbu, 31. marta 1492. godine.
Rezultati su bili katastrofalni. Jevreji su dobili rok da do kraja jula napuste zemlju, što je rezultiralo užurbanom prodajom njihovih posjeda katolicima po umjetno niskim cijenama. Mnogi su se pokrstili u želji da ostanu u Španiji, a neki su ipak nastavili potajno prakticirati svoju religiju. Teško je procijeniti ali historičari vjeruju da je oko 40.000 Jevreja iselilo, a neke procjene govore da je taj broj mnogo veći.
Mnogi su umrli pokušavajući se dokopati sigurnijih krajeva a u nekim slučajevima, vjeruje se, da su izbjeglice plaćale samo da bi ih španski kapetani ubacili u brodove. Dok je Osmansko carstvo pozdravljalo priliv španskih Jevreja, mnogi drugi narodi u Evropi ponašali su se prema njima okrutno kao i Španci. Iako je Portugal bio popularno odredište, njegovi su vladari pet godina kasnije izdali sličan dekret.
Zajednice koje su osnovali španski Jevreji, na hebrejskom poznatiji kao Sephardim, tvorile su temelj sefardskih zajednica koje sada čine značajan postotak svjetskog jevrejskog stanovništva. Godina deklaracije Alhambre bila je i godina kada je Christopher Columbus, ploveći od španskom zastavom “otkrio” Ameriku, i na taj način označio početak dva stoljeća dugih španskih napora da usadi katolicizam na svojim velikim kolonijalnim posjedima.
Od tada Španija nikad više nije imala značajan broj jevrejskog stanovništva. Prema trenutnim procjenama, broj Jevreja u Španiji je oko dva posto od ukupnog broja stanovnika. Španija je službeno opozvala uredbu o Alhambri 1968. godine, a početkom 2000-ih i Španija i Portugal dodijelili su sefardskim Jevrejima pravo da traže državljanstvo zemalja koje su protjerale njihove pretke prije 500 godina.
Preko Italije, Grčke, Bugarske španski su Jevreji došli do Bosne u kojoj im je vrata otvorio sultan Bajazid II. U Bosnu i Hercegovinu su ponijeli sve što su mogli. Domovi su ostali, ali su donijeli ključeve kuća, jezik, vjeru, knjigu Hagadu…
Nastala je 1350. godine u redakciji Rav Moše Kohena u Zaragozi, a dva stoljeća nakon nastanka u BiH su je donijeli Sefardi.
Prema historiografskim podacima Sefardi doseljavaju u Sarajevo etapno tokom 15 stoljeća i oko 1550. godine, formirana je prva jevrejska zajednica (opština), a nedugo zatim i pogrebno društvo. Jevrejsko groblje otvoreno je u Sarajevu godine 1545. Sedam odbornika, koji su ga stvorili, počiva tu zajedno, pod istom humkom smješteni oko tijela svog velikog rabina Baruha.
Sarajevski Jevreji koji su se kao etnička vjerska zajednica u BiH pojavili nakon progona iz Španije krajem 15. stoljeća, uglavnom su bili obrtnici, trgovci, farmaceuti i liječnici. Tokom stoljeća Jevreji su napredovali, te je Sarajevo postalo jedan od glavnih jevrejskih središta na Balkanu i bilo smatrano malim Jerusalimom. Postoje podaci da je do sredine 19. stoljeća svaki liječnik u Sarajevu bio Jevrej.
Sefardi sa Iberijskog poluotoka su, nakon boravka u Solunu gdje su se prvobitno skrasili iz Španije, dolazili iz raznih provincija. Druga i treća generacija prognanih Jevreja formirala je zajednice koje su nazivali po tim dijelovima Španije. Nazivali su ih Kal Aragon, Kal Leon, Kal Gallego, Kal Catalan… Španija i danas ima posebno mjesto u životima ovih ljudi. Dio te posebnosti je i specifičan jezik koji predstavlja simbiozu jezika srednjovjekovne Španije – jezika Servantesa, hebrejskog i lokalnih jezika, prisutnih na prostoru BiH od dolaska Jevreja – Sefarda.
Judeoespanjol se u Bosni govorio nekoliko stoljeća. U Sarajevu se taj jezik naročito mnogo koristio od 1880. pa do početka Drugog svjetskog rata. Do rata svaki peti stanovnik grada govorio je ovi jezikom. Nažalost, kako su Jevreji nestajali u holokaustu, tako je i judeoespanjol nestao iz Bosne.
Poslije Drugog svjetskog rata ostalo je malo Jevreja koji su govorili španjolski, a koristili su ga samo u međusobnoj komunikaciji.
Punih 450 godina nakon dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Jevreji se suočavaju sa tihim nestajanjem. U Sarajevu ih je danas oko 700, mahom starijih ljudi, bez omladine koja bi trebala nastaviti održavati specifičnu tradiciju i običaje sefardskih Jevreja. Njihov jezik, iako postoje planovi da se na sarajevskom Filozofskom fakultetu oformi katedra za njegovo izučavanje, je na izdisaju iako je ne tako davno bio uvriježen među jevrejskom populacijom u BiH, a sefardske romanse, uz bosansku sevdalinku, tvorile su jedinstven muzički milje ovog podneblja.
Nakon što je Njemačka napala Jugoslaviju, BiH postaje dijelom NDH. Rješavanje »židovskoga pitanja« prepušteno je ustaškim vlastima. Već u aprilu 1941. godine ustaška država stvara zakonsku podlogu za diskriminaciju i masovne progone. Ustaške vlasti postavljaju Srećka Bujasa da se „stara“ o Jevrejskoj opštini u Sarajevu. Iako je bilo protesta Muslimana protiv diskriminacije Jevreja, počele su pljačke, paljevina, konfiskacije.
Jevrejima naređeno da nose žutu zvijezdu, organiziraju se deportacije na prisilni rad, svi Jevreji morali su se registrirati i kupitu žutu oznaku. Nakon toga, oko 5.000 sarajevskih Jevreja deportovano u koncentracione logore. U narednih godinu dana deportovano ih je još dvije hiljade. Od ukupno 39 hiljada jugoslovenskih Jevreja život je izgubilo njih oko 24 hiljade. Oko sedam hiljada su njemačke snage otpremile u logore smrti. Preživjelo je oko devet hiljada Jevreja. Od oko 14 hiljada bh. Jevreja ubijeno ih je 10 hiljada.
BiH je u holokaustu izgubila na desetine svojih uglednih i priznatih građana Jevreja, koji su ostavili neizbrisiv trag u njezinoj historiji. Među njima su, primjerice, Moritz Levy, Danijel Ozmo, zatim filozof i matematičar Marcel Šnajder, ali i Linda Papo, prva žena-pisac drama na Balkanu koja je umrla od tuge za djecom koja su od nje odvedena u koncentracijski logor.
Jedan od onih koji se spasio bio je Isak Samokovlija, zato što je bio doktor i da je trebao onima koji su ga slali na rad u Doboj i Kiseljak.
U BiH, izuzev sabirnog centra Kruščica kod Travnika, nije bilo koncentracijskih logora. Bosna i Hercegovina je dala mnogo pravednika, ljudi koji su spasavali Jevreje u holokaustu i koje je priznao izraelski Vad Yashem, službeni memorijalni centar. Najpoznatiji su, svakako rahmetli Derviš i Servet Korkut.
Među bh. pravednicima su i porodica Hardaga, porodica Prohić, zatim porodica Kapetanović iz Bosanskog Novog, Olga Kuković, Adam Til… Tu je i bosanski Schindler, Tuzlak Ratomir Deletis, otac čuvenog neurokirurga Vedrana Deletisa. Radeći kao okružni tužitelj u Tuzli, Ratimir je spasao najmanje stotinu Jevreja i zaradio status pravednika
Sefardi su iz Španije donijeli i svoju hranu. Tako recimo, jedemo kolač koji smo uvijek smatrali domaćim a došao nam je iz Španije. Kolač koji su naše majke, bake, nane, tetke, komšinice pravile od jaja, brašna i šećera, jednostavno i nabrzinu. Koji zovemo patišpanja. A to vam je, zapravo, španski kruh. Pan di Espanja. Koji nam je stigao sa španskim Sefardima. I ostao naš.
Baš kao što su i oni došli i ostali tu i postali naši.
Stav