Polaganjem cvijeća i odavanjem počasti na Spomen obilježju Vječna vatra i Spomen parku Vraca, delegacija Kantona Sarajevo jučer je obilježila je 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope.

- -

Cvijeće su položili premijer KS Edin Forto, ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS Ivana Prvulović i ministar finansija Davor Čičić, a tom prilikom premijer Forto je istakao da svakodnevno svjedočimo da fašizam nije pobijeđen i da se radi o trajnoj borbi.

“Svake godine na ovaj dan svjedočimo brojnim primjerima iz Evrope koji nam pokazuju kako se trebamo suočavati sa prošlošću. U Njemačkoj, naprimjer, krivicu za historijske događaje preuzimaju i oni koji to nisu uradili, kao država i kao narod. Izuzetno je bitno da i na našim prostorima radimo upravo to – dok se ne suočimo sa prošlošću i svi zajedno se ne složimo šta se desilo, kada je u pitanju agresija na BiH, biće nam znatno teže da se pridružimo Evropi”, rekao je premijer Forto.

Tako glasi službena vijest sa oficijelne stranice Vlade Kantona Sarajevo. Ništa sporno osim činjenice da ovakve nadasve borbene riječi dolaze iz usta kantonalnog premijera Edina Forte, čovjeka koji nam danas poručuje da fašizam nije pobjeđen te da je u pitanju trajna borba a sam je propustio priliku da se zaista, sa oružjem u ruci, bori protiv fašizma kada je bilo vrijeme za borbu, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovakvo licemjerje nije tek pitanje Fortine biografije ili krajnjeg političkog neukusa da jedan dezerter na funkciji premijera Kantona obilježava datume poput Dana pobjede nad fašizmom te priča o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu, u pitanju je i naša budućnost.

- -

Jer ako je Forto već jednom dezertirao i pobjegao od odgovornosti da brani Bosnu i Hercegovinu od fašizma, zar bi se išta bolje od njega moglo očekivati i danas?

O njegovom mentalnom stanju vezanu za borbenu spremnost Naše stranke saznajemo iz intervjua kojega je dao za “Glas Naroda” u razgovoru sa Tarikom Jažićem.

„Lako sam otišao. Mislio sam da se nikad neću vratiti. Nakon prolaska kroz tunel i pješačenja na Igman, prije ulaska u autobus, okrenuo sam se prema gradu i naglas rekao: ‘Ja se ovdje više ne vraćam.’ Poslije sam se predomislio“, rekao je Forto koji je potom vrijeme iskoristio da magistrira na Kolumbija univerzitetu i radi u privatnom sektoru u New Yorku. Shodno NVO etnofolklornim skolonostima i preferencijama našostrankaša Forto je radio i kao istraživački analitičar u njujorškoj kompaniji „Euroasia Group“ i kao politički analitičar u Nevladinoj organizaciji „Freedom House“ u Njujorku.

Primjećujemo da je danas Fortino svojevremeno dezerterstvo daleko problematičnije jer ono više nije pitanje njegove lične savjesti, časti, karaktera i morala kao što je to bilo dok je bio obični privatni građanin, već se radi o problemu javne i kolektivne sigurnosti čitavog Kantona Sarajevo.

Na žalost Forto je već pokazao da je krajnje nedorastao voditi kanton u kriznim uslovima. Njegovo odugovlačenje, kalkulisanje te odlaganje da na vrijeme uvede odgovarajuće i ozbiljne epidemiološke mjere prilikom udara trećeg vala koronavirusa u Sarajevu je teško koštalo ovaj grad i njegove građane.

Strašno je i zamisliti kakvoj bi panici skloni Forto i uopšte čitava ta skupina diletanata koja se naziva vladom Kantona podlegli ukoliko bi sa druge strane, umjesto virusa, stajao neki protivnik i dušmanin Sarajeva sa svojom vlastitom voljom, pameću, organizacijom, planovima i hijerarhijom.

Jedina dilema bi bila da li bi prije podlegli refleksnom instinktu sakrivanja i bježanja od odgovornosti te ostavljanju građana na milost i nemilost neprijatelju, ma u kojem obliku on bio, ili bi im opet trebale sedmice ili mjeseci da povuku barem neki smislen potez?

A možda bi pobjegli u šumu kao partizani, Sarajevo prepustili okupatoru, a brigu o Šeheru prepustili nekom Valteru? Na primjer članovima benda Dubioza kolektiv koji su najavili Valterov povratak u jednoj svojoj pjesmi i koji bi se mogli maskirali u gigantski joint i na smrt naduvati neprijateljske snage. Možda se Forto i njegov stranački šef nadaju da bi im od pomoći bio mlađahni Ademović Jasmin da neprijateljske snage gađa tenis lopticama, dok ih kum Konaković bombarduje košarkaškim trojkama?

Ili bi svi postali Valteri jer u šumu sigurno ne bi krenuli, one su trenutno zauzete neočetničkim snagama kojima je to prirodno stanište. Revolucionarnu volju takve vrste ova snobovska crvena buržoazija pokazuje jedino kada se u šumi nalazi kakav luksuzni hotel sa saunom, bazenom i obaveznom wi-fi konekcijom. Djelatni domet naše urbane gerile i salonskih revolucionara su prije svega strateško koncentriranje u sigurnosti centra gradova i većih naselja, pisanje furioznih saopćenja, infiltracija u redove međunarodnih organizacija, rafalno slanje poruka “okrutnome svijetu” da dođe te nas spasi, ako je potrebno čak i lupanje u šerpe, ali ponajviše od svega, juriš za besramno preuzimanje tuđih zasluga.

Upravo je ovu karakteristiku demonstrirala Irma Baralija koje se, vjerovali ili ne, bez ikakvog stida pojavila na ceremoniji obilježavanja Dana zlatnih ljiljana i Dana pobjede nad fašizmom u Mostaru. Baraliji nije ni malo smetalo da se uslika kako polaže cvijeće na partizanskom spomen-obilježju mada su ona i njena stranačka kolegica Boška Čavar, svakako podržani od rukovodstva Naše Stranke, svojom suzdržanošću isporučili Mostar a time i partizansko groblje u ruke one politike i onih snaga koje ga kontinuirano devastiraju, i u stvarnom i prenesenom značenju. Kakvog li besramlja, kakvog li licemjerstva!

Ne treba ni sumnjati da u Našoj stranci ne vide ništa sporno u ovakvom izrugivanju sa antifašizmom u Sarajevu i Mostaru. Njima nije sporno da postave ponosnog dezertera za kantonalnog premijera, koji zatim revolucionarno uzvikuje parole o borbi protiv fašizma, baš kao što ne vide ništa skandalozno ni da u Mostaru mrtve antifašiste isporuče u ruke i čekiće sljedbenicima fašističkih politika da bi im jednom godišnje, valjda kao utješnu nagradu, Irma Baralija stavljala cvijeće na ostatke vandaliziranih spomenika.

I da, usput, spomenika partizanskog groblja u Mostaru koje su iz strahovite zapuštenosti i devastiranosti obnovili premijer F BiH Fadil Novalić i tadašnji državni premijer Denis Zvizdić. Obojica iz SDA.