Kako je Putin šutno Miloševića na smetljište historije

preporučujemo

Period nakon redovnih parlamentarnih izbora u septembru 1997. godine u Srbiji obilježila je eskalacija sukoba na Kosovu, koji su kulminirali 24. marta 1999. godine NATO bombardiranjem Savezne Republike Jugoslavije. Rat koji je trajao 78 dana okončan je potpisivanjem Kumanovskog sporazuma, kojim je bilo predviđeno povlačenje srpskih policijskih snaga i Vojske Jugoslavije sa Kosova, nad kojom je uspostavljen međunarodni protektorat.

Dva i po meseca prije NATO bombardovanja, u Vladu Savezne Republike Jugoslavije ušao je Srpski pokret obnove, koji je dobio tri ministarska mjesta, dok je lider SPO Vuk Drašković postavljen za potpredsjednika zaduženog za spoljne poslove. Ideja je bila da Drašković svojim ugledom u međunarodnoj zajednici pokuša spriječiti sve izvjesniju NATO intervenciju.
Draškovićevo zalaganje za prihvatanje sporazuma, koji je srpskoj strani ponuđen u Rambujeu, nije naišao na odobravanje u državnom vrhu Srbije i SRJ, a odnos između predsjednika SPO i ostalih koalicionih partnera u Saveznoj vladi pao je na najnižu tačku nakon ubistva vlasnika listova Dnevni telegraf i Evropljanin Slavka Ćuruvije na Uskrs 11. aprila 1999. godine. Tačno stotinu dana nakon ulaska u Vladu SRJ, Drašković je smjenjen, poslije čega su ostavke podnijeli ministri iz SPO-a.

Stranke koje su bojkotirale parlamentarne i predsjedničke izbore 1997, formirale su u junu naredne godine blok pod nazivom ”Savez za promjene”, u kojem su učešće uzele i Socijaldemokratija Vuka Obradovića i Demokratska alternativa Nebojše Čovića. Izvan Saveza koji je okupio umjerenije opozicione snage ostala je Demokratska stranka Srbije, koja je u ostatku opozicije percepirana kao partija nesklona savezništvu.

Rane jeseni 1998. godine osnovan je i studentski pokret Otpor, čiju su okosnicu činili istaknutiji članovi Studentskog protesta 1996/97. i koji se vlasti Slobodana Miloševića suprotstavljao gerilski, prije svega grafitima, plakatima i naljepnicama. Članovi Otpora ubrzo su se našli na meti režima, koji se nije libio upotrijebiti represivne mjere kao što su prebijanje i hapšenje “otporaša”. Obračun s Otporom išao je toliko daleko da ga je tadašnji ministar policije čak nazvao “terorističko-fašističkom organizacijom”.

Okidač za pojačano antirežimsko djelovanje bilo je donošenje dva izrazito nedemokratska zakona – o medijima i o univerzitetu. Tadašnji ministar za informacije Aleksandar Vučić inicirao je donošenje Zakona o javnom informisanju, koji je stupio na snagu u oktobru 1998. godine. Odredbama tog zakona predviđene su drakonske kazne za nezavisne medije, što je ugrozilo slobodu informisanja i dovelo do gašenja više štampanih i elektronskih medija.

Neposredno nakon završetka NATO bombardovanja, Savez za promene pokrenuo je kampanju protiv Miloševićevog režima organizujući najprije skup u Čačku 29. juna, a zatim i u drugim većim gradovima u Srbiji. Najmasovniji protest održan je u Beogradu u augustu, a na njemu je učestvovao i Srpski pokret obnove.

Nepuna dva mjeseca kasnije pripadnici Crvenih beretki pokušali su ubiti Vuka Draškovića na Ibarskoj magistrali, tako što su kamionom natovarenim pjeskom udarili u jedan od dva automobila u kojima su bili Drašković i ostali članovi Srpskog pokreta obnove. Lider SPO-a uspio je izbjeći smrt u insceniranoj saobraćajnoj nesreći, ali ne i trojica članova njegovog osiguranja i rođeni brat Draškovićeve supruge.

Kako je rasla represija Miloševićevog režima, tako su se intenzivirali napori za ujedinjenje opozicije. Na inicijativu Srpskog pokreta obnove 10. januara 2000. godine formirana je Demokratska opozicija Srbije (DOS), koalicija koju je sačinjavalo devetnaest stranaka, među kojima i DSS. Lideri opozicionih partija zatražili su tada od vlasti Srbije i SRJ raspisivanje izbora na svim nivoima do aprila, a zahtjev su ponovili 14. aprila i 15. maja na zajedničkim mitinzima opozicije na beogradskom Trgu Republike.

Obračun režima Slobodana Miloševića s političkim neistomišljenicima poprimio je dramatične razmjere, pa je ponovo pokušan atentat na Vuka Draškovića, kada je 15. juna nepoznati napadač ispalio dva hica na lidera SPO-a u njegovom stanu u Budvi. Drašković je tada prošao s lakšim tjelesnim povredama, jer su mu meci samo okrznuli glavu.

Početkom jula Milošević je izveo neočekivani politički manevar – odlučio je promijeniti način izbora predsjednika SRJ i poslanika u Vjeću republika Savezne skupštine tako što bi se birali neposredno, na izborima. To je omogućeno promjenom Ustava SRJ, pa je set izbornih zakona kojima se menjaju pravila za izbor saveznih poslanika i predsjednika Savezne Republike Jugoslavije usvojen 24. jula, a izbori su zatim raspisani za 24. septembar.

Vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista, nije priznala ustavne amandmane, pa je shodno tome odlučila da ne učestvuje na predstojećim saveznim izborima. Stav partije Mila Đukanovića reflektovao se i na jedinstvo opozicije u Srbiji, pa je i Srpski pokret obnove najavio da će bojkotirati neravnopravne izbore, dok je ostatak DOS-a nakon kraćeg premišljanja odlučio da na septembarsko glasanje ipak izađe. SPO se kasnije predomislio, pa je na izbore izašao samostalno.

Uprkos tome što su izbori 24. septembra održani u atmosferi straha, odziv birača premašio je sva očekivanja, a predsjednički kandidat DOS-a Vojislav Koštunica pobijedio je Slobodana Miloševića. Ipak, Savezna izborna komisija objavila je da Koštunica nije dobio neophodnih pedeset odsto glasova da bi pobijedio u prvom krugu izbora, pa je došlo do višednevnih demonstracija koje je DOS organizovao širom Srbije. Milošević je poraz priznao tek nakon protesta održanog 5. oktobra, kada se u Beogradu okupilo više stotina hiljada demonstranata.

Petooktobarske demonstracije dovele su i do promjene vlasti na republičkom nivou, pa su Socijalistička partija Srbije, Srpski pokret obnove i Demokratska opozicija Srbije 16. oktobra potpisali sporazum kojim je predviđeno kolektivno upravljanje vladom do prijevremenih parlamentarnih izbora, predviđenih za 23. decembar.

Do smjene Slobodana Miloševića vjerovatno ne bi došlo da nije bilo podrške velikih sila.

Zbacivanje Slobodana Miloševića sa vlasti u Srbiji 5. oktobra 2000. godine podržao je i tadašnji i sadašnji predsjednik Rusije Vladimir Putin.

Putin je, ako je suditi po objavljenim dokumentima Billa Clintona, u razgovoru s bivšim predsjednikom SAD-a kazao da je “pravo vrijeme da Milošević napusti scenu”.

Njih dvojica su na Clintonov zahtjev razgovarali o SR Jugoslaviji nakon izbora 30. septembra 2000. godine. Oni su već ranije, na zasjedanju Generalne skupštine UN-a, 6. septembra, razgovarali o Jugoslaviji. Tada je Clinton zamolio Putina da lično primi Mila Đukanovića kako bi poslao “snažan signal” Miloševiću da zbog bojkota izbora ne pokušava uvesti vojsku u Crnu Goru, proglasiti vanredno stanje i odložiti izbore.

U telefonskom razgovoru Clinton je rekao Putinu da “gotovo svi prihvataju činjenicu da je opozicija (u Srbiji) pobijedila na izborima”.

“Mislim da je najbolje da pokušam da natjeramo Miloševića da ode, ali mislim da si ti jedina osoba koja to može da učini. Znam da je za tebe teška situacija, ali ono na šta bih te podstakao jeste da mu pošalješ privatnu, a ne javnu poruku, sa zahtjevom da želite da ode i jasno stavite do znanja da će Rusija podržati volju ljudi. Mislim da bi to javno trebalo reći. Čini mi se da imamo izbor između nasilne i mirne tranzicije. Jedina država na svijetu koja u tome može da odigra odlučujuću ulogu jeste Rusija jer znaju da treba da vam se obrate nakon što se sve ovo završi da bi nastavili da imaju solidne odnose”, kazao je Clinton.

Putin je rekao da će on biti “apsolutno iskren” i da neće biti potrebno da se provjerava dalje ono što bude rekao, dodajući da je djelovao u skladu sa sporazumom koji je postignut na Okinavi.

Putin je obavijestio Clintona da je razgovarao s njemačkim kancelarom Gerhardom Schröderom i da će “biti druga osoba koja saznaje ove informacije”.

“Predložio sam da imamo sastanak u Beogradu između jednog od naših visokih predstavnika, poput savjetnika za nacionalnu sigurnost ili ministra vanjskih poslova i predstavnika opozicije, ali je on (Koštunica) odbio takav sastanak. On je odbio kontakt s nama, ali u osnovi ćemo vas obavijestiti o našoj poziciji. Već smo mu jasno saopćili naš stav da ne želimo da budemo satjerani u ugao ili da budemo primorani da podržimo posebno nedemokratska rješenja situacije”, rekao je Putin.

Zatim je dodao kako je “pravo vrijeme da Milošević napusti scenu”.

“Želim da bude jasno da ne odstupamo ni s jednog pravca u saradnji s vama kao našim partnerom. Ali želio sam da znate da je pravo vrijeme da on (Milošević) napusti scenu. Nisam siguran da će to učiniti”, zaključio je ruski predsjednik.

On je zatim razrađivao ideju da opozicija pristane na drugi krug, ali da bude sigurno da će Koštunica pobijediti u drugom krugu.

“Miloševiću bi preostala samo jedna šansa, to je izborna krađa, a niko ne može sa sigurnošću kazati da će pokušati da pribjegne toj akciji ili da garantuje kako neće”, rekao je Putin. On je predložio da Moskva pruži veoma jasnu podršku kandidatu opozicije.

“Mogli bismo pozvati lidera opozicije u Moskvu. Tada bi se ovdje s njim sastao Ivanov, naš ministar vanjskih poslova. Vjerovatno bih i ja mogao da ga pozovem i razgovaram s njim telefonom. Dok bi bio ovdje u Moskvi, mogao bi izjaviti da je spreman izaći u drugom krugu izbora, pod uvjetom da Milošević dozvoli verifikaciju, a možda čak i međunarodne posmatrače, kako na nivou biračkih mjesta, tako i prebrojavanja glasova. Taj stav bi imao apsolutno zvaničnu i jasnu podršku s naše strane”, rekao je Putin.

“Ako Milošević odbaci takav stav, tada ćemo bez ikakvog oklijevanja osuditi njegove postupke. Sama činjenica da je lider opozicije bio u posjeti Moskvi i ovdje vodio razgovore na najvišem nivou, pokazala bi našu vrlo jasnu podršku i vjerovatno bi mu donijela pet do sedam posto glasova. Mislim da u takvoj poziciji nemamo šta da izgubimo, ali dobici su vrlo jasni. Želio bih ponovo da podvučem s naše strane, ovo bi se svuda smatralo vrlo jasnom i nedvosmislenom podrškom opoziciji”, precizirao je Putin.

Tok razgovora

Nakon što je Putin još detaljnije elaborirao ove ideje, Clinton je upitao: “Znači, vjerujete da bi, ako ga pozovete i on to prihvati, to poslalo jasan signal podrške poštenim izborima i da vam nije problem da on postane predsjednik? Putin je odgovorio: “Apsolutno.”

Clinton: Da pitam i ovo. Mislim da ovo ima vrijednost, sve dok ne daje vremena Miloševiću da ukrade izbore. Ali želim da ti postavim još jedno pitanje. Kako ćemo ga izvući odatle?

Putin: Misliš, kako da ga sklonimo?

Clinton: Da. Ako se plaši da ode s vlasti?

Putin: Mislim da mogu popričati s njim i prenijeti mu da međunarodna zajednica neće ovo zamjeriti i neće biti akcije protiv njega. Ali želio bih da razgovaram o ovome dalje i mislim da mu ovo treba ponovo objasniti.

Clinton: Ali da li bi mogao da ostane u Srbiji? Da li bi ga pustili negdje drugo?

Putin: Mislim da bi bilo bolje da ostane u Srbiji.

Clinton: Da, i ja također, samo ne znam kakva je tamo klima.

Putin: Iskreno, ne znam, naravno, ali možda bi želio da ode. To je mogući potez s njegove strane, ali ne znam. Mi ne želimo takav poklon. Zašto ga ne bismo poslali u Ameriku?

Clinton: Da, znam na šta misliš. Da razmislim o ovome. Jedino zbog čega se brinem je da kasnije ne želimo da izgledamo kao da smo prevareni da bismo mu pomogli da ukrade izbore. Također ne bih mu pružio to kao izgovor da uvede vojno stanje, pa moramo uvjeriti vojsku da ne pristaje na to. Ako bi želio da napadne Crnu Goru, to je drugi izgovor za odlaganje izbora. Veliki problem je…

Putin: (Prekidajući): Vjerujem da ste u pravu što takva opasnost zaista postoji. Međutim, smatrao bih da ako lider opozicije dođe ovdje i Rusija izrazi svoj stav bez ikakvih neizvjesnih izraza, da se Milošević ne bi usudio na takav plan ili akciju sa svoje strane.

Clinton: Pa, slažem se da bi bilo teže, otežao bi mu krađu izbora.

Putin: Pa, kao što sam rekao, naravno da ne možemo garantirati ovo sto posto, ali ono što možemo jeste da mu postavimo zahtjeve i ako se on ne povinuje, tada će opozicija imati više opravdanja u odluci da ne izađe na drugi krug izbora. Moći ćemo da kažemo: “Da, zahtjevi opozicije su sasvim opravdani.” To bi bilo apsolutno u skladu s našom unutrašnjom političkom pozicijom. Na našim izborima opozicija bi bila prisutna u svim fazama izbora, uključujući brojanje glasova.

Clinton je potvrdio da bi “sigurno pomoglo” to što predlaže ruski predsjednik. Putin je posumnjao da će ponovni razgovor s Miloševićem “rezultirati da dobrovoljno pristane na ponovno brojanje i povuče se. Vjerujem da za to nema šanse”, zaključio je ruski predsjednik.

Onda je je naveo da mu je “Koštunica rekao da će ponovo pokušati uvjeriti Miloševića da je potrebno ponovno brojanje glasova”. Putinu se to činilo kao uzaludan pokušaj.

Clinton je rekao da ga ohrabruje to što je čuo i da je važno da zna (Milošević) da mu Rusija neće dozvoliti da se izvuče s krađom izbora.

Putin je kazao da je važno je da (Milošević) ne bude u mogućnosti da to iskoristi kao keca iz rukava i da pokušava da špekulira s našim stavom.

“Važno je da svi u Jugoslaviji steknu jasnu sliku o našoj poziciji. To je važno”, reko je Putin.

Dvojica predsjednika su se na kraju dogovorila da ostanu u kontaktu ovim povodom i da prouče još neka rješenja, tako da je mogućno da ovo nije bio posljednji razgovor o Miloševićevoj sudbini.

Najnovije

Komšić o dešavanjima u NSRS: Avantura sa pogubnim posljedicama za Dodika i njegovu politiku

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić je u večerašnjem Pressingu na N1 kazao da je odgovornost za sve što se bude...