Esnefa Smajlović-Muhić preživjela je genocide u Srebrenici, ali brojni članovi njezine porodice nisu. Poslije genocida u ovom bg.gradu Smajlović-Muhić kroz pisana djela, knjige, želi da doprinese boljem razumijevanju istine s kojom se svi moraju suočiti, zarad bolje budućnosti.
Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu imala je 19 godina. Dešavanja kojima je svjedočila na nju su ostavila veliki trag, a kako se zlo više nikada ne bi ponovila ona o njemu piše. Autor je knjiga “Život prije i poslije Srebrenice” i “Majka Hatidža”.
“Često je govorila srebrenička majka Hatidža Mehmedović : “Moja duša kad bi se otvorila tuga bi prekrila cijeli svijet”. Tuga majki Srebrenice ima početak ali nema kraj. Tuga preživjelih žrtava genocida ima početak ali nema kraj. Nikakav trag vremena neće izbrisati bol za našim najmilijim. Slijed kazivanja u mojim knjgama počinje iz vremena agresije i genocida. Istraživanja kroz moj spisateljski rad usmjerena su ponajviše na žene. Govorim o konkretnim sudbinama. Žene Srebrenice i Podrinja nakon izvršenog genocida nad bošnjačkim muškim članovima njihovih porodica nastavljaju svoje živote uz dosta muke i pitanja kako nastaviti dalje? Izranjavane, izubijane, časno, ne predavši se gazile su ka jednom cilju. Kako steći krov nad glavom i na koji način maloljetnu djecu izvesti na selamet. Većinom su te žene bile samo domaćice mada je bilo i žena doktorica, profesora, pravnica. Svi profili žena uglavnom su znali šta znači očuvati tradiciju i identitet. Prosto su uzele život u svoje ruke i nastavile dalje. Žene koje su ostale sa maloljetnom djecom znale su koja je vrijednost obrazovanja usmjerile su svoju djecu u tom pravcu. Danas imamo mlade školovane ljude koji su spremni odgovoriti svim životnim zadatcima zahvaljujući njihovim majkama – ističe Smajlović-Muhić.
Žene Srebrenice i Podrinja su, ističe, pokazale kolika je snaga bosanske žene. Odgovorile su životnim iskušenjima kojima čak ni muškarci nisu u stanju odgovoriti.
Podsjeća na fragment iz knjige “Život prije i poslije Srebrenice”: “Čini mi se da je danas svjesna da je došao kraj godinama čekanja i nadanja da su negdje, da su živi. Sav njen život i život njene djece tu je, ispred nje. U zelenim tabutima. U ovoj tišini zelenih tabuta prekinute su tri mladosti, tri života mojih tetića. Ovdje su ostali mladalački prekinuti snovi dva mladića Kemala i Alije i djevojke Lije. Zar tako malo godina stane samo u ovaj tabut, par koščica koje su nađene i suza majke koja natapa zeleni prekrivač tabuta? Ova zemlja u Potočarima pripada majkama koje su je suzama natopile. Ova zemlja pripada svima onima koji ovdje leže u mezarju, koji su prigrlili zastavu i krv za nju dali. Ovo je njihova zemlja, zemlja koja će biti svjedok na Sudnjem danu. Svjedok je zastava na njihovim tabutima i zemlja na koju su pali. A u mezarju u selu Lehovići, gdje su i živjeli, ukopan je najstariji sin Hamed.”
Smajlović -Muhić se osvrnula na rodno mjesto, koje iako podsjeća na tugu i neizmjernu bol, ovoj srebreničanki, kao i svim njenim sugrađanima, je jedino mjesto gdje dušu smiruju.
“Volim Srebrenicu. U njoj sam rođena. Za nju me vežu divna sjećanja i uspomene na moje odrastanje i mladalaštvo. Najviše volim njenu raznoliku prirodu. Volim jesen kad razastre svoj spektar boja po mojoj zemlji. Niko ne može uskratiti privrženost rodnom kraju iz kojeg sam ponikla. Moja zemlja je uvijek ostala za mene beskonačno prostranstvo. Okalemiti novi život na svojoj rodnoj zemlji najveći je uspjeh. Divan je osjećaj ponosno koračati stazama djetinjstva. Najveću radost dolaskom u Srebrenicu donose unuci mog rahmetli babe Omera koje nije upoznao. Ne zato što nije želio nego što mu je planski prekinut život u samo četrdeset petoj godini. Put do svoje zemlje svoje rodne kuće je putokaz i smjer ka svom postojanju ka nečemu što me drži u životu. Mislim da je iz sve te bezuslovne ljubavi prema ocu, zemlji i iznikla iz duše moja prva knjiga “Život prije i poslije Srebrenice” – otkriva Smajlović-Muhić.
Osvrnula se i na srebreničanku koju smo svi voljeli iako nismo bili njena djeca, majku hatidžu Mehmedović.
“Majka Hatidža nikada nije dočekala istinu i pravdu za kojom je tragala. Kroz svoju ličnu priču o stradanju, patnji i gubitku konkretizirala razloge zašto je potreba za pravdom i istinom neophodna i zašto sama ta težnja oplemenuje i inspiriše. Ali njena lična priča nam pokazuje koliko je naporan i trnovit bio taj put, a cilj često nedostižan. Mnogi od nas su poput Hatidže vjerovali, ili se bar nadali, da će Tribunal u svojim optužnicama i presudama odraziti očitu istinu o tome ko je žrtva a ko počinilac. Ono što je učinila Hatidža Mehmedović zahtijevalo je nevjerovatnu odlučnost, ali i mentalnu snagu i stabilnost, koja se rijetko sreće. Učinila je dosta toga! Doista iskušenja od čovjeka čine većeg čovjeka. Sjećanje na majku Hatidžu i njena djela nastavlja da živi. Ona će ostati simbol snage i odlučnosti i nadahnuća za svakoga od nas. Ono što me je motiviralo da pišem o rahmetli Hatidži jeste i lična potreba da kao neko porijeklom iz njenog kraja, dam svoj doprinos kako djelo majke Hatidže ne bi otišlo u zaborav. Zapravo, moja namjera je bila da se ovo vrijedno i čestito ime trajno pamti, i da ga buduće generacije otkrivaju u što autentičnijem svjetlu, kako bi što bolje razumjeli naše vrijeme kroz Hatidžin životni put. Čast mi je što pripadam zajedničkoj familiji iz koje potiče naša Hatidža, majka Bošnjakinja koju mi, njeni savremenici, nikada nećemo zaboraviti. Rado ćemo se sjećati i spominjati plemenita djela koja je ostavila iza sebe- kazala je.
Izrazila je nadu da će čitajući knjigu o majci Hatidži mnogi u njoj pronaći trajan uzor čestitosti, poštenja, nesebičnosti, pravdoljubivosti i drugih plemenitih vrlina, koje nam u svakodnevnom životu toliko nedostaju.
Fragment iz knjige “Majka Hatidža”: “Povratkom Hatidža je saznala da u kući njene prijeratne komšinice Hazbe živi sama jedna baka Srpkinja po imenu Zora koja je stara i bolesna. Osjetljiva prema starijim osobama odlučila je da je posjeti. Uvjerila se i sama da je bolesna, stara i nemoćna. Bila je jedna od srpskih izbjeglica u Srebrenici iz Glamoča ili Vakufa, kako se sjećaju mještani naselja Vidikovac. Djeca su rijetko dolazila da je obiđu. Sažalivši se, Hatidža ju je posjećivala svakodnevno. Donosila joj je namirnice, pripremala drva za ogrjev. Znala je, spremivši sebi obrok, odvojiti i ponijeti i njoj. U međuvremenu je „deložacija” preselila baku Zoru u jednu od kuća iznad igrališta u donjem dijelu naselja. Hatidža je nastavila da je posjećuje i tamo. Nastavila joj je nositi pakete pomoći s osnovnim životnim namirnicama. Nakon nekog vremena Zora je umrla. Hatidža je u društvu s Fahretom kasnije spominjala baku, govoreći da obični ljudi nisu dužni ispaštati za tuđa nedjela. Hatidžina dobrota, plemenitost i humanist se pokazivala u svakom trenutku. Saosjećanje i pomoć ovoj starici je samo jedan od primjera istinske ljudske vrijednosti koja je krasila Hatidžu. Nikad nije dozvolila da se krivci i zločinci poistovjećuju s običnim ljudima niti da želju za pravdom zamjeni osvetoljubivošću i mržnjom prema drugom narodu. Vjera ju je naučila da razlikuje dobro od zla.”
O nekim srebreničkim majkama zna se mnogo a o nekima skoro ništa.
Smajlović – Muhić navodi da je mnogo majki Srebrenice i Podrinja o kojima se ne zna ništa a zaslužuju da ih pamte buduće generacije. Iz tog razloga je iznikla knjiga naslova “Ono što ostaje…” koja će biti publikovana u septembru mjesecu. Pomjerila sam vremenski okvir izdanja knjige samo iz jednog razloga kako bih više posvetila pažnju prezentovanju knjige “Majka Hatidža”. Nije dovoljno samo pamtiti. Potrebno je neumorno raditi na opominjanju tokom cijele godine. U nastajanju su novi projekti vezani za moj spisateljski rad – istakla je.
Na žalost, kaže da ravnodušnost povijesti i svijeta kroz Srebrenicu i njen narod traje još uvijek.
“Srebrenica je postala samo zbir podataka. Žene Srebrenice i Podrinja dostojanstveno nose svoju bol i još dišu pod teretom svojih briga. Ako je mogla rahmetli majka Hatidža zajedno sa majkama Srebrenice i Podrinja godinama tražiti po masovnim grobnicama kosti svojih sinova mogu i ja kao autor knjiga o genocidu Srebrenice i neko ko pripada porodici nad kojom je u kontinuitetu izvršen genocid zaredom u tri koljena tokom cijele godine govoriti o onome što me se tiče. A tiče me se prije i nakon jula svake godine… – poručila je.
Esnefa Smajlović-Muhić rođena je u Srebrenici 26. 02. 1973.-e godine. U martu 1993. godine s ranjenim mužem prebačena je helikopterom iz Srebrenice za Tuzlu gdje ostaje da živi u TK kantonu. 2014.-e godine diplomirala je ekonomiju smjer Menadžment računovodstva i revizije a trenutno je student treće godine Filozofskog fakulteta odsjek Bosanski jezik i književnost u Tuzli. Spisateljskim radom počinje se baviti od 2017.godine.
Počasni je član internacionalanog tima Instututa za istraživanje genocida u Kanadi.
Učesnica Šeste međunarodne konferencije Sarajevo i svijet, koju je organizirao Međunarodni forum Bosna pod nazivom U pandemijskim vidicima. Njen rad je bio na temu: „Uz sjećanja na srebrenički genocid“.
Učesnica projekta Memorijalnog centra Potočari „Usmena historija“ kao i projekta Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta u Tuzli „Čitanje za Srebrenicu“.
Autorica sljedećih izdanja:
- “Život prije i poslije Srebrenice” (2018) prvo izdanje
- “Life before and after Srebrenica” (2018) englesko izdanje
- “Život prije i poslije Srebrenice” (2019) drugo izdanje
- “Majka Hatidža” (2020)
- “Srebrenitsa Öncesi ve Sonrasinda Hayat” (2021) tursko izdanje
- “Ono što ostaje..” (2022) faza pripreme za štampu
Po sadržaju knjige „Majka Hatidža“ urađen dokumentarni film TV BIR naslova „Tri ruže majke Hatidže“ koji ima preko 50 hiljada pregleda za dvije sedmice. TV FACE je uradila 2018. godine dokumentarni film naslova „Dođem ti često na mezar babo moj“ po sadržaju knjige „Život prije i poslije Srebrenice“. Kroz spisateljski rad održala preko 40 promocija kako u BiH tako i u Evropi s jasnom porukom kako se genocid više nikada, nigdje i nikome ne bi ponovio.