Sjedinjene Američke Države svega četiri nepune sedmice dijele od općih i predsjedničkih izbora, 59. po redu u američkoj demokratskoj historiji.
Ovi će izbori svakako biti posebni, po mnogo čemu, a svakako valja izdvojiti dvije značajne okolnosti – održavaju se u godini pandemije zbog koje je posao izgubilo na desetine miliona Amerikanaca, ali i u periodu žestokih protesta protiv policijskog nasilja koji su, kao rijetko koji događaj u skorijoj povijesti, ozbiljno uzdrmali američko društvo. Zvanična predizborna kampanja počela je u prošli utorak prvom javnom debatom predsjedničkih kandidata (moguće i posljednjom te vrste), ali mogli bismo reći da je prava i bespoštedna utrka započela mnogo ranije, još od vremena čuvenog pokušaja Demokrata da u Parlamentu izglasaju nepovjerenje aktuelnom predsjedniku (impeachment), zbog optužbi da je omogućio uplitanje stranih službi u izborni proces, odnosno da je ometao istragu u tom slučaju. Prijedlog o prijevremenom svrgavanju predsjednika Trumpa dobio je podršku Donjeg doma (House of Representatives), ali nije prošao na Senatu.
O političkim aspektima ovogodišnjih izbora, glavnim temama, očekivanjima i prognozama bit će više riječi u nekom od narednih tekstova, a ovdje ćemo pokušati ukratko objasniti izborni sistem koji u najvećoj demokratiji na svijetu gotovo na identičan način funkcionira još od kraja 18. stoljeća, kada je donesen Američki ustav, koji je, uz nekoliko kasnije uvrštenih amandmana, aktuelan i danas.
Svaki državljanin SAD-a, bez obzira na to je li državljanstvo stekao rođenjem ili naturalizacijom, s napunjenih 18 godina ima pravo glasati, osim onih kojima je to pravo privremeno ili trajno oduzeto zbog činjenja težih krivičnih djela, a za te vrste restrikcija nadležna je svaka savezna država za svoje građane, što znači da je u jednoj državi serijskom ubici uskraćeno pravo glasa, a u drugoj nije.
Cjelokupan izborni proces, osim implementacije rezultata na federalnom nivou, organiziran je po državama i prema njihovim zakonima, s tim da oni ne mogu biti u suprotnosti s odredbama Američkog ustava i drugim federalnim propisima. Tako se sama tehnika i dinamika glasanja razlikuje od države do države, pa čak varira i na nižim nivoima vlasti unutar iste savezne države, okruzima, gradovima i općinama. Naprimjer, osim glasanja na izborni dan (election day voting) koje se obavlja na biračkim mjestima, glasati se može i ranije, također na biračkim mjestima (early voting), a određivanje vremena i mjesta za tu vrstu glasanja isključivo je u nadležnosti saveznih država. Inače, birači svoje demokratsko pravo mogu ostvariti i glasanjem putem pošte (mail in ballots), uz dostavljanje dokaza o neophodnosti takvog glasanje (bolest, starost, invaliditet, privremeno odsustvo iz mjesta prebivališta i sl.), a što opet nije ujednačeno u svim državama. Ove godine, zbog opasnosti od brzog širenja virusa korona na biračkim mjestima, većina država omogućit će glasanje putem pošte svim biračima, bez obzira na to imaju li za to opravdanje.
Demokratski sistem SAD-a poznaje nekoliko vrsta izbora, od izbora općinskog rukovodstva, (grado)načelnika i vijećnika (aldermen), okružnih (kantonalnih) vlasti (county executive), državnih parlamenata i guvernera i, na koncu, federalnih organa vlasti.
Na saveznim izborima građani Amerike biraju federalni parlament, koji se sastoji iz dva doma. Donji dom (House of Representatives) ima 435 člana, koji se biraju iz 435 izborna distrikta, raspoređenih u pedeset saveznih država, i to svake dvije godine. Broj distrikta zavisi, u najvećoj mjeri, od broja stanovnika u nekoj saveznoj državi, tako da najviše članova parlamenta dolazi iz Kalifornije (53), dok nekoliko država imaju samo po jednog predstavnika. Na istim izborima bira se i jedna trećina od 100 članova Gornjeg doma (Senat), s tim da svaka država, bez obzira na broj stanovnika, ima po dva senatora.
Na svim razinama američkih izbora vrijedi princip “jedan čovjek – jedan glas”, osim na predsjedničkim. Kod predsjedničkih izbora, koji, budući da američki predsjednik ima velike ovlasti u federalnom sistemu, a ujedno je i jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u svijetu (ako ne i najmoćnija), privuku najveću pažnju javnosti, formira se ad hoc elektorska skupština (Electoral College), koju čini ukupno 538 elektora. Elektore biraju glasači u svakoj saveznoj državi i u Washington DC-u. Broj elektora utvrđuje se na osnovu broja stanovnika, odnosno broja izbornih distrikta u svakoj saveznoj državi, a dobije se tako što se za svaku državu sabere broj kongresnih distrikta i broj senatora. To znači da najmanje države, koje imaju po jednog kongresmena, izabiraju tri elektora (jer svaka država ima dva predstavnika u Senatu). Primjera radi, najviše elektora ima najmnogoljudnija Kalifornija (55), zatim Texas (38), Florida i New York (po 29), Illinois (20) itd., dok Montana, Delaware, Wyoming, Vermont, South Dakota, North Dakota biraju po tri elektora.
Nominiranje elektora vrše političke stranke, i to uglavnom iz redova najodanijih i najpovjerljivijih članova. U 48 država i distriktu (s izuzetkom Maina i Nebraske, koji imaju sličan, ali nešto drugačiji sistem) elektori se biraju po principu “pobjednik dobija sve”, što znači da onaj predsjednički kandidat koji osvoji najviše glasova birača dobija sve elektorske glasove, bez obzira koliko tijesna bila pobjeda. To u konačnici znači da izabrani predsjednik ne mora nužno dobiti većinu glasova naroda, nego je potrebno da pobjedom u saveznim državama osvoji većinu od 270 elektorskih glasova, od ukupno 538, koliko ih se bira u pedeset država i Washington DC-u. Tako je prije četiri godine Hilary Clinton osvojila 2,9 miliona glasova više od svog protukandidata, ali je izgubila izbore zbog toga što je Trump imao 304 elektorska glasa, naspram 227, koliko je dobila Clintonova. Sedam elektora nije ispoštovalo volju naroda (faithless electors), ali to nije utjecalo na izborni rezultat.
Ako se dogodi, iako za to postoji mala teorijska mogućnost, da nijedan kandidat ne osvoji potrebnu većinu nego oba imaju po 269 elektorskih glasova, ulogu izbornog tijela preuzima Kongres, po sistemu da delegacija kongresmena iz jedne države ima samo jedan glas, bez obzira na broj distrikta koje predstavljaju, što znači da izborno tijelo ima 50 članova.
Elektorski princip stalna je tema političkih rasprava. Oni koji ga žele ukinuti smatraju da nije dovoljno demokratski, a oni koji ga brane tvrde kako upravo taj princip čuva ravnotežu u američkom društvu i štiti ustavna prava manjih saveznih država. Već nekoliko decenija u velikom broju saveznih država pobjednik predsjedničkih izbora unaprijed je poznat. Potpuno je izvjesno da demokratski kandidat pobjeđuje u Kaliforniji, New Yorku, Illinoisu, a republikanski u Texasu, Arizoni, Tennesseeu. Međutim, u nekoliko država rezultat se mijenja gotovo svaki put (swing states), u zavisnosti od popularnosti samih kandidata, politika koje zastupaju, načina njihovog prezentiranja i drugih faktora. I ove godine predsjedničku utrku najvjerovatnije će presuditi glasači Floride (29 elektora), Ohija (20), Pennsylvanije (20), Michigana (16), Colorada (9) i još nekoliko država u kojima je razlika između republikanskih i demokratskih kandidata obično tijesna.
Ovogodišnji će izbori biti upamćeni i po tome što je aktuelni predsjednik najavio da bi eventualno odbio prihvatiti po njega negativne rezultate jer se plaši izbornih prevara kod glasanja putem pošte. Ako bi zaista došlo do osporavanja rezultata, u nekim bi se državama izbori mogli i poništiti, odnosno naložiti njihovo ponavljanje, o čemu odlučuje Vrhovni sud SAD-a. Bilo kako bilo, očekuje se da će Amerika ipak uvečer 3. novembra s velikim procentom sigurnosti znati koliko je koji kandidat dobio elektora. Sama sjednica elektorske skupštine bit će održana 14. decembra, a inauguracija novog ili produžetak mandata starom predsjedniku zvanično će se desiti u januaru 2021. godine.