Konačno smo dočekali i to – historijski intervju Senada Hadžifejzovića s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.
I odmah moramo razjasniti semantičke probleme s tim nesretnim pridjevom istorijski. Idejni tvorac mu je sam autor intervjua, jedan od najpoznatijih i najboljih bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih novinara, čovjek koji nesumnjivo ima značajnu profesionalnu prošlost i prejak CV, profesionalac čiji ego evidentno nema baš najefikasnije načine apsolviranja sopstvenih kvaliteta, važnosti i uspjeha.
Zašto je epitet istorijski pogrešan? Iz najmanje tri razloga. Prvi: jer kvalitetom nije opravdao tu preambicioznu najavu. Drugi: jer je pogrešno konstruiran. Ništa što se dešava, koliko god važno bilo, ne može biti proglašeno istorijskim u trenutku dok se dešava, ili čak prije nego što se desilo, a upravo je to slučaj s ovim intervjuom. To je kvalifikacija koju neki događaj stiče tek kad prođu godine, samo mu temporalna distanca obezbjeđuje tako laskav pridjev. Nije sve što se dešava u istoriji istorijsko.
Treći: Proglasiti svoj intervju, s kim god da je bio i kakav god da je bio – istorijskim, svjedočanstvo je velikog ega, još većih ambicija i nepostojanja kritičkog odnosa prema sopstvenom radu. Hadžifejzović nije jedini samoreklamer u našem novinarstvu, ali jeste povelik. Njegovim putem krenuli su sad i izvjesni portali, inače vrijedni poštovanja, bilježe se izjave i pišu tekstovi o njihovoj neponovljivosti, relevantnosti, jedinstvenosti. (A tu je i jedna kantonalna vlada koja je preventivno sebe proglasila najboljom u povijesti, što također bilježimo sa štovanjem.) Uglavnom, za sve medije koji se vole neumjereno (pa makar bilo i argumentirano) hvaliti, imamo dobronamjeran savjet: kolege, ohladite malo! Koga briga šta vi, vaši saradnici i vaši prijatelji mislite o vama? Radite svoj posao najbolje što znate, ako to zaista vrijedi bit će prepoznato, ništa ne brinite.
U Mostaru je prije rata u Titovoj ulici s velikim uspjehom fercerala brijačnica „Kod Tome“. Ova samostalna zanatska radnja bila je upečatljiva (opet) po tri elementa: po ogromnom broju kanarinaca zatočenih u kafeze, po još većem broju uokvirenih fotografija Veležovih fudbalera i po nezaboravnom naputku za mušterije: AKO STE ZADOVOLJNI, KAŽITE DRUGIMA, AKO NISTE, KAŽITE SAMO NAMA. E pa, za potrebe sarajevskog autoreklamerskog žurnalističkog kruga malo ćemo korigirati ovo uputstvo. Ako ste zadovoljni onim što radite, samo nastavite, ali ne galamite okolo o tome. Budite sigurni da i mi vidimo kako dobro radite i da znamo cijeniti vaš trud i kvalitet. I da nas raduje svaki vaš uspjeh, doživljavamo ga kao i sopstveni.
Reakcije na mrežama
Čim je završio intervju, na mrežama su krenule reakcije. Ubitačne, izrazito nepovoljne po Hadžifejzovića. I moramo reći da je tolika oštrina bila pretjerana i često je u sebi sadržavala uvrede te netačnost u percepciji i definiciji. To što je Vučić bio izvanredno pripremljen gnjevni gledatelji masovno su tumačili kao Hadžifejzovićevu nepripremljenost. Što uopće nije tačno. On ovaj put, za promjenu, nije bio nepripremljen, nego pogrešno pripremljen. Postavka sopstvene uloge bila mu je montirana na pogrešnu platformu i najveći broj grešaka proistekao je iz tog nepreciznog centriranja. Hadžifejzović u intervju nije ušao kao novinar nego kao aktivista, zabrinuti građanin („Cijelu noć nisam zaspao od brige zbog vaše izjave“), Mesija koji će svojim TV-nastupima obilježiti još jedan rat. („Ja sam onaj rat najavio, a još ga nisam odjavio.“)
Iz minute u minutu
Druga minuta: U drugoj minuti, na samom početku razgovora, Vučić spominje svoju bolnu tačku – „autošovinizam beogradske čaršije“. Zloglasni termin o čijoj su genezi izvrsne tekstove napisali Tomislav Marković i Aleksej Kišjuhas. Postoji čak i jedna kratka test pitalica: Kako ćete najlakše prepoznati šovinistu? Tako što ne podnosi „autošoviniste“ iz sopstvenog naroda i glorificira one iz tuđeg.
U početnim minutama Vučić je ideološki i narativno lutao, spominjao brojčano najveći narod u regiji, neizostavno se hvalio svim desetkama na Pravnom fakultetu, a Hadžifejzović se u tim fazama razgovora dobro nosio „s težinom zadataka“. Tada nisu problem bila pitanja, nego neko izhaviješteno držanje, čudan i odsutan pogled, otvorena usta, što jedni tumače tremom, a drugi nekim nekorektnim dosjetkama. Umjesto bilo kakvog tumačenja, nek samo ostane zabilježena ova nepribranost, a registriramo i odsustvo reakcije iz režije, odakle su morali kolegi sugerirati da se sabere.
Iz prvih minuta također izdvajamo i Vučićev nekorektan pokušaj da diskvalificira novinara konstatacijom da su mu pitanja duža od njegovih odgovora, što uopće nije bilo tačno: tokom cijelog razgovora odnos potrošenog vremena je bio 8:2 ili čak 9:1 za gosta. Ali to je Vučić, njemu se svaka minuta koju ulupa slušajući druge umjesto sebe otegne kao godina.
Prvi veći promašaj s pitanjem Hadžifejzović je napravio kada je rekao sagovorniku: „Kada ste pisali non-paper, zašto ste potpisali Janeza Janšu? Dopadljivo i efikasno, ali netačno. I bez ikakvog dokaza. Ovo pitanje obilježit će kompletan intervju, zahvaljujući novinarovom tvrdoglavom, neefikasnom i što je vrijeme prolazilo sve dosadnijem insistiranju da Vučić ponudi neke garancije da od non-papera neće biti ništa i da nas neće napasti. Unutar tih insistiranja tačna je bila samo konstatacija: „Vi ste taj čovjek, vi imate moć, Dodik i Vulin su periferni.“
27. minuta: Nakon što je desetak minuta ranije konstatirao da mu više godi razgovor od intervjua, Aleksandar sad drugi put Senada napada konstatacijom: „Tri puta vam je duže pitanje od mog svakog odgovora.“ Opet netačno, ali manirom iskusnog boksera gost je osjetio da se domaćin ne snalazi kad mu se sagovornik obrati kontrapitanjem i to će u bitnoj mjeri obilježiti nastavak razgovora.
Već u prvoj petini sučeljavanja Hadžifejzović dobija direktan odgovor na pitanje hoće li biti rata. To se neće desiti, kaže njegov sagovornik, nama nije potreban teritorij Bosne i Hercegovine, nama su potrebni ljudi i saradnja. Slijedi pitanje zašto to ne kažete Dodiku, i odgovor – pa kažem na svakom sastanku, čovječe!
35. minuta: Možda najbolji trenutak Senada Hadžifejzovića, postavlja inteligentno pitanje: „Svašta se dešavalo posljednjih dana, prvo non-paper, pa intervju vašeg političkog učitelja Šešelja, pa onda intervju vašeg političkog učenika Vulina…“ Vučić, kao svaki oštrouman političar, bira ono što mu ide u prilog, prešućuje zamku u obliku zahrđale kašike i odgovara da Vulin nije njegov učenik, nego da su vršnjaci.
36 minuta: Vučić efektno opominje Senada da već jednom prestane sa spominjanjem Dodikove priče o mirnom razlazu jer je na to više puta odgovorio. Ovaj detalj pokazuje koliko je važno biti tačan i odmjeren, jer umješan sagovornik koristi svaku slabost kod novinara. Treba li reći da je opomena izrečena u havu, Senad je nastavio do kraja s non-paperom.
37. minuta: Kad god Vučić uzvrati kontrapitanjem, Senad se ne snalazi i u pravilu od nekoliko opcija izabere najgoru. Na kontrapitanje smeta vam vojno jaka Srbija, a nije smetala prije nekoliko godina jaka Hrvatska, on odgovara da je Hrvatska u NATO-u, umjesto da kaže: naravno da nam je smetala.
38. minuta: Na ko zna koji put postavljeno pitanje o ratu Vučić još jednom nedvosmisleno odgovara: „Mislim da je mir između Bošnjaka i Srba od presudnog značaja za budućnost i jednih i drugih.“ Priča postaje zamorna i ovo je bila velika šansa da se pređe na druge teme. Ali jok…
39. minuta: „Hoću da budem upamćen kao neko ko je uspio da sačuva mir i ko je izgradio Srbiju.“
40. minuta: Još jedno pitanje o mogućnosti rata… ????
41. minuta: Nakon što Hadžifejzović ponovo ne uspijeva da se snađe u ratu replikama, Vučić poseže za klizećim startom: „Nešto vam ne ide.“ Inače, cijeli kompleks pitanja o Crnoj Gori obilježio je njegov superiorni stav te jedno nadmeno smijanje, što je nekorektan, ali legalan način borbe u ovakvim intervjuima.
42. minuta: Loš utisak iz seta crnogorske problematike Hadžifejzović popravlja finalnom konstatacijom, u kojoj jednu Đukanovićevu konstataciju (Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Albanija) vješto povezuje s non-paperom.
Ovdje moramo primijetiti: nijedan dijalog s pitanjima i kontrapitanjima Hadžifejzović nije dobio. Tako se mogao steći utisak da je nepripremljen, a radi se o nečem drugom – nesnalaženju u brzim, vrcavim izmjenama replika („Pravih se riječi/uvijek kasno sjetim/, odgovor znam/ kad ostanem sam“). Ali to se ne bi očekivalo od novinara Senadovog kalibra.
57. minuta: Konačno jedan dobar Senadov odgovor. „Ja sam spasio Sarajevsku ulicu u Beogradu, a vi ste iz Sarajeva izbacili i Beogradsku i Zmaj Jovinu i Vuka Karadžića“, kaže Vučić. „A znate li šta ste vi nama uradili?“
58. minuta: Mic po mic, replika po replika i evo nas na Jevrejskom groblju. Je li pucao ili nije? Energično odgovara da nije, što je manje važno od činjenice da je u vrijeme dejstava bio na koti s koje je tokom opsade vjerovatno ubijeno najviše Sarajlija. Sve i da je bio hladni posmatrač ili čak energični ružitelj snajperista („Nemoj, brate, tako, pa ono je samo dete“), bio je u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu i to je poenta.
Slijedi višeminutna rasprava o Vučićevoj porodici te njegova grčevita borba da ne prizna da se u Srebrenici dogodio genocid. Hadžifejzović je taj dio zaista fino pripremio, pitao ga je kako u pravnom pogledu definira satiranje sopstvene obitelji u Drugom svjetskom ratu, ali tvrd je orah voćka čudnovata. Nije genocid i gotovo. Nakon još jednog seta replika o tome je li Vučić četnik ili nije, ostaje očito da se novinar nije znao udaljiti od te priče. Tako je intervju ostao statičan i naporan: kao kad vozite sobni bicikl, ogroman se trud ulaže, a sve se dešava na jednom mjestu. Hadžifejzović pokazuje zbunjujuće nevođenje računa o tajmingu, ritmu i strukturi intervjua.
88. minuta: „Pa, recite to Dodiku!“ „Pa, pustite me više s tim Dodikom!“ Vala baš.
Onda novinar najavljuje dvije minute pauze za reklame, što se proteglo na četiri minute buljenja u logo Face TV-a, da bi nas u stotoj minuti dočekalo novo pitanje. Pogodite o čemu! Naravno, o non-paperu.
101. minuta: Nakon svih tih zamornih ponavljanja, novinar kaže: „Da li ste vi spremni da takav nagli ekonomski skok Srbije žrtvujete zbog rata?“ Teško je povjerovati da smo nakon svega što je izrečeno došli do ovog pitanja, pa to je centralna teza svih Vučićevih hvalisavih odgovora: mi se razvijamo munjevito, najbolji smo u Evropi, zar mislite da se nama isplati sve to žrtvovati.
105. minuta: Izvinite na ponavljanju, ali moramo registrirati i ovo pitanje: „Šta ako budete primorani na rat?“
106. minuta: Pitanje koje iskazanim amaterizmom ne priliči iskusnom novinaru: „Zašto se lideri regionalnih zemalja ne udruže i, umjesto da trpe ultimatume EU, oni njoj ne postave ultimatum.“ Jer, „bit ćemo u belaju i mi i oni“. Odgovor: „U kom će belaju oni da budu ako im mi postavimo bilo kakav ultimatum?“
107. minuta: „Da ste premijer BiH, šta biste uradili?“ Mali dašak normalnosti na kraju razgovora.
108. minuta: Možda najgori trenutak intervjua. Vučić spominje ručak na kojem su bili prije snimanja i poziva na večeru poslije, na šta Senad nesuvislo odgovara spominjući zloglasni otrov novičok. Novičok? Diplomatija ne poznaje neukusne šale i prva stvar koju svaki političar i svaki novinar moraju naučiti glasi: Ako nisi vičan humoru, bolje šuti. Reakcija adekvatna provali: „Bez veze vam je šala.“ Na kraju smo poslušali i tri ili četiri odjave, iako mislimo da, koliko god gost bio spektakularan, a sopstveno mišljenje o urađenom poslu grandiozno, ipak je dovoljna, profesionalnih uzusa radi – samo jedna.
Kakvu poruku poslati?
Dva i po sata prođoše, intervju nikada. U zaključku bismo mogli reći i ovo – Senadu Haždifejzoviću, uostalom kao i svakom od nas, treba jak i oštar urednik, neko ko bi ga svaki put nakon intervjua prizemljio i do besvijesti mu ukazivao na greške i promašaje. Ne bi mu se smjelo dozvoliti da samozadovoljno iz hefte u heftu srlja u uvijek iste šablone. Kad je neko prisutan u javnom životu jedne države više decenija, kad ima uticaj i kad bitno određuje političke tokove, dužnost mu je onda da kritički, vrlo strogo sagledava sopstveni rad i da radi na sebi više od bilo kojeg početnika.
Nadajmo se da Hadžifejzović ima snage korigirati sebe.
Šta reći o Vučiću
Kakav je bio sagovornik? Uobičajeno hvalisav, samodopadan, izvrsno pripremljen, pretežno korektan i posebno motiviran da bosanskohercegovačkoj publici kaže sve što je pripremio. Mjestimično čak i džentlmen: lijep je gest bio kada je rekao da izuzetno poštuje Sonju Biserko i nevladine organizacije. Nakon divljačkih napada na gospođu Biserko, koje često čitamo po društvenim mrežama (a kakav drukčiji govor da čujemo o „autošovinistima“), ovo je bilo korektno i osvježavajuće.
Za malo nastrojenije Bošnjake istaknimo i to da o njihovom narodu Aleksandar Vučić uvijek govori s najvećim uvažavanjem. (S onakvom izjavom iz prošlosti, nije ni čudo što je sada ekstremno obziran i pun simpatija.) Osim toga, nedavno se istakao poklonjenim vakcinama i izrazitom dobrodošlicom svim Bosancima i Hercegovcima koji su na imunizaciju išli u Beograd. Lijep potez koji zaslužuje poštovanje i zahvalnost.
Ali ima jedan element koji je, vjerujemo, svima zaledio krv u žilama. Nakon koje je poznate rečenice počela opsada Sarajeva? Sjetit ćete se, vjerovatno, i sami, četverogodišnjem zločinu bez premca u povijesti savremene Evrope prethodila je pacifistička poruka Alije Izetbegovića: „Mirno spavajte, rata neće biti.“ E, lijepo nam je pozlilo kad je u bobu istu tu rečenicu ponovio Aleksandar Vučić, i to samo dva dana nakon vojne vježbe u kojoj je pokazao da je od braće Rusa priskrbio takvo naoružanje kojim može za 72 sata (na infantilno zadovoljstvo pratitelja, onog divljaka iz Banje Luke) satrati cijelu Bosnu i Hercegovinu: „Mirno spavajte“, poručio je dva puta tokom intervjua dragi susjed, „rata neće biti“.
Sad bi trebalo napraviti novi intervju s Vučićem, sa samo jednim pitanjem: „Jeste li svjesni šta ste rekli?“ Nakon svih ovih tragedija kroz koje smo se provukli, čim nam neko kaže da mirno spavamo, mi od straha odmah pristavimo jaku kahvu, pravu bosansku, odnosno tursku, što bi rekli prijatelji u Srbiji i Hrvatskoj, piše portal Analiziraj.ba.