Piše: dr Slaven Kovačević (https://slavenkovacevic.blogspot.com)
Da probamo neke stvari rasvijetliti u odgovarajućoj mjeri koje se tiču izgradnje Pelješkog mosta. Za početak kažimo kako nikome nije interes ulaziti u suverena prava bilo kojih država, tako da je izgradnja Pelješkog mosta isključivo predmetom uzajamnog dogovora Bone i Hercegovine i Hrvatske. Da bismo bili još precizniji, u glavi ovoga autora stoji misao kako nije problem da jedna suverena država spoji svoje teritorije mostom ili na neki drugi način, ali da tako nešto ne može ulaziti u teritorijalni suverenitet susjedne države. Tako priča počinje.
Trenutna pravna pozicija oko izgradnje Pelješkog mosta
Da kažemo još jednom da je razumljivo nastojanje Republike Hrvatske da poveže svoje teritorije, razdvojene u ovom konkretnom slučaju i da je to opravdano ekonomskim i društvenim razlozima Hrvatske, ali je pravni element, opterećen dnevno-političkim ambicijama što Bosne i Hercegovine, što Hrvatske, izrazito sumnjiv. Pravna situacija veoma je jasna, Hrvatska povlači jednostrane poteze, koji zanemaruju međunarodnim pravom utvrđene interese Bosne i Hercegovine. Dakle, Bosni i Hercegovini u okvirima međunarodnog prava dvije stvari daju jako povoljnu pravnu poziciju:
- potpisan sporazum Izetbegović- Tuđman iz 1999. godine
- prava koja proističu iz UNCLOS-a ili Konvencije Ujedinjenih nacija o pravu mora.
To u praktičnom smislu znači da obje zemlje trebaju uživati svoja prava u skladu sa međunarodnim pravom i propisima koji iz toga proističu.
Šta je to UNLOS?
UNCLOS je Konvencija Ujedinjenih nacija koja ima svoje tri varijacije, UNLOC I, UNCLOS II i UNCLOS III koje govore kako jedna suverena zemlja ostvaruje pravo iz tih konvencija. Ono što jeste važno za ovaj naš slučaj, odnosi se na to kako to UNCLOS-i rješavaju prava u različitim pojasevima unutar morskog predjela. Dakle, UNCLOS definira različite pojase kao što su: unutarnje vode (priobalni pojas), poslije kojeg ide 12 nautičkih milja teritorijalni voda, nakon čega dođe 12 nautičkih milja susjednog pojasa i na kraju vam dođe pojas otvorenog mora. To tako regulira Konvencija o pravu mora. To što je geografija Neumskog zaljeva specifična, na daje nikome za pravo da u tom predjelu samostalno postupa i rješava različite teritorijalne i morske opsege u svoju korist. Iako je pojas u Neumskom zaljevu specifičan, on se svakako treba tretirati unutar ove konvencije Ujedinjenih nacija.
Gdje je u tome Bosna i Hercegovina?
Ovdje nastaje prvi problem. Onaj ko ima problem neraspolaganjem pravima iz teritorijalnih voda, ostaje uskraćen za mogućnost kontrole kretanjem tim pojasom i naplatom sredstava koji proizlaze iz prava upravljanjem teritorijalnim vodama. Tačnije, upravljanje teritorijalnim vodama daje za pravo toj zemlji da zakonima uređuje prolaze ljudi i roba, carine, pregled i posebno naplate sredstava koje iz tog prava proizlaze. To su značajna budžetska sredstva za svaku zemlju. Upravljanje svojim teritorijalnim vodama je prvo pravo uzeto Bosni i Hercegovini, jer je navodno Republika Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode sve do plaže u Neumu. Tu nastaje prvi jako vidan problem.
Istovjetna priča postoji i za pristup otvorenom moru, gdje nam Hrvatska nudi (hvala ne treba) pristup otvorenom moru, ali ne nudi upravljanje teritorijalnim vodama i otvorenim morem, odakle se mogu ubirati značajna budžetska sredstva. Tamo gdje jedna suverena država ima pravo svojim zakonima urediti postupanje u tim prostorima teritorijalnog i otvorenog može i mora urediti niz prihoda kao što su carine, takse i druga ubiranja iz prava na upravljanje pojasom teritorijalnog mora i izlazom na otvoreno more, odnosno ta je zemlja nominalni vlasnik, a time i korisnik tih morskih pojaseva. Urediti prolaze do otvorenog mora je jedno pitanje, dok je raspolaganje tim pojasevima sasvim druga i jako profitabilna priča. To bi Bosna i Hercegovina izgubila gradnjom Pelješkog mosta, sa jednim silom definiranim pristupom Republike Hrvatske. Odnosno, radi se o kontroli kretanja ljudi i roba, što znači i ubiranja sredstava koja proizlaze iz prava na teritorijalne vode i prava na otvoreno more. O tome, koliko vidim, za sada niko ne govori.
Šta je trenutna međunarodno-pravna pozicija Bosne i Hercegovine
Prvi element jeste odluka Banditerove komisije, koja je utvrdila granice shodno AVNOJ-evskom razgraničenju i gdje postoji prvi važan ulazni pravni element. Drugi od njih je Sporazum Izetbegović-Tuđman iz 1999. godine koji je utvrdio granicu između Bosne i Hercegovine sa susjednom Hrvatskom. Kako god, svaki sporazum koji utvrđuje granice je na snazi, bez obzira da li je ratificiran ili ne, kao ulazni podatak o teritorijalnom razgraničenju i traje sve dok se predmetne zemlje drugačije ne dogovore.
Zašto je ovo važno? Zato što se od ovih ulaznih podataka, izračunava količina ili opseg priobalnog pojasa, teritorijalnih voda i otvorenog mora koje pripadaju Bosni i Hercegovini, na šta ona ima pravo, a samim tim i da svojim zakonima uređuje šta se u tim morskim pojasevima tačno dešava, posebno kako se i u kojoj količini obavlja ubiranje finansijskih sredstava. To Hrvatska trenutno ne poštuje. Još tačnije, ovdje se ne radi o tome da Bosna i Hercegovina ima pravno pristupa otvorenom moru, nego se radi pravima iz UNLOS-a da ova zemlja ima pravo uređivati pravila igre u tim pojasevima i to, recimo, na način da određuje tarife za sidrište, lov ribe, carine i druge takse za korištenje tog dijela mora. To znači kako nesmetan prolaz ka otvorenom moru nije samo određen time da se tuda može nesmetano prolaziti, nego se radi o tome da Bosna i Hercegovina svojim zakonima može uređivati sve aspekte i ubiranja koja iz toga proizlaze.
Šta je onda problem?
Prvi od njih se odnosi na to da Hrvatska ne poštuje Sporazum Izetbegović-Tuđman o razgraničenju, koje tretira i taj predio, recimo kome pripadaju Mali i Veliki Školj, jer se od tih tačaka izračunavaju teritorijalne vode i pristup otvoreno moru. Drugi problem, nije samo visina mosta i ko tuda može proći, nego je i taj ko u teritorijalnim vodama i izlazu na otvoreno more može zakonom uređivati pravila u tim pojasevima. O tim suverenim pravima se radi.
Znamo da je Hrvatska uredila svoje teritorijalne vode, na taj način, da one idu do plaže u Neumu, što znaći da kad ste na plaži u Neumu, tad ste u BiH, ali čim zaplivate, tad ste u Hrvatskoj, što je jako intrigantno i to tako, jednostavno, ne može. Bilo bi dobro da je Bosna i Hercegovina sačinila neki prostorni plan, u kojem postoji plan izgradnje luke negdje u tom 25km dugom priobalnom području sa izgradnjom cestovne infrastrukture prema sjeveru zemlje, pa da se kaže da se time želi suvereno upravljati, a samim tim i teritorijalnim vodama i otvorenim morem, jer zašto bi neko dovozio naftu u luku Ploče u Hrvatskoj, a ne u neku luku u Bosni i Hercegovini, pa na taj način pružio materijalnu, budžetsku korist ovoj zemlji. To zahtijeva plan izgradnje putne infrastrukture i izgradnju luke na domaćem području, što bi bilo jako dobro. Tako bi priča bila ojačana.
Šta je izlaz iz ove situacije?
Pisanje pisama bilo kome, zasigurno nije. Ovdje se radi o dva aspekta – diplomatskom i pravnom. U diplomatskom aspektu, bilo bi dobro da se uzme sva raspoloživa i validna dokumentacija i ode pravo u Brisel, lično, kako bi se to Europskoj komisiji prezentiralo. Od dopisivanja nema ništa. Pod validnom dokumentacijom treba uzeti samo ono što su nadležni organi utvrdili i s time otići u Brisel pa to tamo njima prikazati. To je Hrvatska uradila, zašto mi nismo?
Drugi dio se tiče pravnih elemenata, od kojih jedan može biti pokretanje sporova pred nadležnim međunarodnim sudovima, u našem slučaju je najvažniji onaj u Hamburgu, ali za to treba politička odluka. Temeljiti spor na nekim ranijim odlukama nadležnih organa Bosne i Hercegovine možda i može proći, ali bi bio jako naivan pristup. Više sam sklon kombiniranom diplomatskom i pravnom djelovanju, ali to već nije priča za bilo koga. To trebaju raditi kvalificirane osobe.
