Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je nedavno izjavio kako je njegova obaveza da štiti interese Srbije, Republike Srpske, kao i Srba na Kosovu za koje se naravno podrazumijeva da je teritorijalno u sastavu Srbije. Ova izjava je prošla skoro pa ispod radara kada su u pitanju mediji u BiH, ali njena znakovitost je višestruka. Ako se vratimo koju godinu ranije vidjet ćemo da je general Ljubiša Diković, komandant Vojske Srbije kazao za beogradsku Politiku da sigurnosni izazovi za Srbiju uključuju i stanje srpskih nacionalnih zajednica u regiji!?
Ako vam vrhovni komandant Vojske Srbije, odnosno predsjednik Srbije kaže da je njegova obaveza da štiti Srbe bez obzira na činjenicu da oni žive na teritorijama koje se nalaze u sastavu susjednih suverenih zemalja. Ako vam uz to, nešto ranije, komandant Vojske Srbije kaže da u prijetnje teritorijalnom integritetu i suverenitetu Srbije ubraja i stanje srpskih zajednica u BiH i na Kosovu. Onda to može značiti samo jedno, da je Srbija u političkom smislu stalno šalje jaku diplomatsku poruku svima da je spremna trenutno otpočeti vojni konflikt ukoliko međunarodna zajednica odluči Kosovu dati puno državno priznanje i stolicu u UN-u, a Republici Srpskoj trajno zapečati njen status duboko unutar državnog suvereniteta BiH, kao što je i dogovoreno u Dejtonu.
Neko će reći pa to su samo izjave političara na koje se ne treba obazirati previše. I to je tačno, no ako te izjave počnu pratiti konkretni potezi poput masovnog naoružavanja MUP-a Republike Srpske, izvođenja zajedničkih vojnih vježbi MUP-a RS i MUP-a Srbije, izvođenja zajedničkih vojnih vježbi Srbije, Bjelorusije i Rusije, a onda i obučavanje kadrova MUP-a RS u Rusiji onda se treba dobro zabrinuti. Jedini zaključak koji se može izvući je da je Srbija na čelu sa Vučićem spremna za novi rat uz podršku Rusije ukoliko u regionu ne bude sve kako to Beogradu odgovara.
Kao jedina realna prijetnja ovim kombinacijama u upotrebi sile o kojima Vučić intenzivno razmišlja, a Generalštab Vojske Srbije i planira, stoji Republika Hrvatska, članica NATO-a i EU koja konstanto obnavlja svoje oružane snage u skladu sa obavezama preuzetim kroz punopravno članstvo u NATO-u koje nalažu praćenje stepena inter-operabilnosti sa ostalim članicama saveza. Upravo je taj proces uzet kao opravdanje za vojno jačanje Srbije koja ne želi da bude u podređenom položaju, ne u odnosu na Hrvatsku što je naravno lažna slika, već u odnosnu na vojno prisustvo NATO-a u regionu.
Vojno jačanje Srbije svesrdno pomaže Ruska Federacija koja donira ne samo tenkove, avione, oklopna vozila, već i transfer savremene vojne tehnologije, što je mnogo opasnije od simboličkih donacija u savremenim borbenim sredstvima.
Šta taj transfer vojne tehnologije praktično znači?
Prvi primjer – srpska namjenska industrija je već razvila vođenu protuoklopnu raketu tipa „PAUK“ koja je proizvedena prema tehnologiji koja se koristi kod ubitačnog ruskog vođenog protuoklopnog sistema 9M133 Kornet koji ima domet pogađanja ciljeva izvan vizualnog dosega, dakle oko 8 km, istovjetan domet ima i raketa „PAUK“. Niti jedna zemlja, a i šire u regionu ne raspolaže sa protuoklopnim sistemom približnog dometa, što oklopne jedinice u zemljama koje graniče sa Srbijom stavlja u dosta inferioran položaj. Pored toga Srbija jača svoje protuoklopne kapacitete najavom nabavke četiri ruska oklopljena borbena helikoptera MIl Mi-35 izvoznu varijantu Mil Mi 24 HIND koji također mogu da nose rakete 9M133 Kornet dometa 8 km. Ta nabavka kao i proizvodnja vlastite PO vođene rakete imat će strašne reperkusije na odvijanje eventualnih borbenih djelovanja što u strateškom, a posebno taktičkom smislu. Vojska Srbije sa ovom nabavkom dobiva ključnu prednost posebno na glavnim prvacima napada gdje se sa ovim sredstvima iznimno brzo može neutralizirati svaki organizirani otpor oklopnih jedinica što skraćuje ukupno trajanje borbenih djelovanja, što je opet sa aspekta modernog ratovanja od krucijalnog značaja za uspjeh vojnih operacija.
Drugi primjer – srpska namjenska industrija će u narednim godinama uz asistenciju Moskve izvršiti remont ukupno 10 višenamjenskih borbenih aviona, 4 stara jugoslavenska MiG-29 Fulcrum A i 6 od Rusije doniranih nešto modernijih MiG-29M Fulcrum C (što se tiče ruske donacije treba napomenuti da je jedan avion došao u Srbiju potpuno neupotrebljiv i odmah je vraćen nazad). Na svim doniranim avionima iz Rusije, kao i na dva od četiri stara jugoslavenska lovca MiG-29 su istekli letački resursi, no oni se svi vode u operativnom rasporedu letenja RV i PVO Srbije iako niti sa jednim avionom do sada nije izvršeno bojevo gađanje kako bi bili potpuno spremni za operativnu upotrebu. Razlog je najavljena modernizacija na operativni standard borbenih letjelica 4+ generacije za koji je Ruska Federacija Srbiji odobrila transfer vrlo osjetljive visoko sofisticirane zrakoplovne elektroničke opreme koja obuhvata integrirani sistem upravljanja vatrom sa savremenim radarom „Zhuk“ ME koji ima domet od 120 km u traganju za ciljevima u zraku.
Bolje upućenim ovaj paket elektroničke opreme Ruske Federacije za lovce MiG-29 sugerira da se radi o operativnom standardu borbenih aviona 4, a ne 4+ generacije, ali mi svi u regionu manje-više znamo da su propagandne aktivnosti specijalitet Vučićevih tabloida, stoga uopšte ne čudi to „Čosićevsko“ kreativno laganje. Skoro isti paket opreme dobili su i druge ruske mušterije koje su kupovale lovce MiG-29 kao što je Malezija, Alžir, Peru itd. Dakle, u „Vazduhoplovnom Zavodu Moma Stanojlović“ na Batajnici će biti izvršena kompletna modernizacija i generalni remont svih deset aviona MiG-29 koji će u taktičko-tehnološkom smislu biti za 100% unaprijeđeni u odnosu na stare jugoslavenske lovce MiG-29 koje je Srbija by the way otuđila i ne misli ih uopšte razmatrati kao imovinu bivše JNA koja mora također biti predmetom sukcesije između bivših jugo republika.
Ova dva primjera između ostalih zorno ilustriraju koliko je situacija ozbiljna u pogledu trke u naoružanju u regionu, koju opet mnogi analitičari podcjenjuju sa aspekta brojnosti opreme koja se nabavlja ili donira, potpuno izgubivši iz vida vrlo ozbiljan transfer sofisticirane vojne tehnologije koja je kud i kamo veći problem. Kad jednom osvojite znanje i proizvodnju novih vojnih tehnologija, onda uopšte nije problem omasoviti svoje oružane snage savremenim borbenim sredstvima iz vlastite namjenske proizvodnje.
Sa druge strane Hrvatska ima drugačiji pristup. Naime, svaka modernizacija oružanih snaga zbog ekonomske situacije zemalja u regionu ne može biti potpuna. Odnosno u vidovima i rodovima oružanih snaga se pojavljuje velika razlika između segmenta moderne vojne opreme i drugog naoružanja koje u tehnološkom smislu ne može da prati savremena borbena sredstva. Zato se u Hrvatskoj, problemu obnavljanja oružanih snaga pristupilo puno temeljitije na šta je uostalom obavezuju i obaveze preuzete samim članstvom u NATO-u.
Hrvatska na primjer, istovremeno obnavlja svoje ratno zrakoplovstvo i protuzračnu odbranu sa nabavkom moćnih izraelskih višenamjenskih borbenih aviona F-16 Barack kao i vrlo nezgodnih PZO raketnih sistema NASAMS (Norwegian Advanced Surface to Air Missile System) koji imaju maksimalni domet od 180 km u gađanju ciljeva u zraku što je daleko od potencijala PZO sredstava svih zemalja u regionu.
Kada nakon svega, analiziramo kompletnu političku i geopolitičku situaciju u regionu i šire svo to nabavljeno naoružanje i vojnu tehnologiju susjedne zemlje kane ponovo upotrijebiti na teritoriji države BiH koja je sporna svima. Naš državni teritorij će u nekom novom eventualnom konfliktu Beograda i Zagreba biti ponovo glavno bojište na kojem će se odlučivati sudbina teritorijalnih širenja i jednih i drugih u okviru nama dobro poznatih velikodržavnih projekata.
Ovaj konflikt, ako do njega dođe, biće sponzoriran od strane velikih sila u to nema nikakve sumnje, a u tom kontekstu Ruska Federacija ima daleko povoljniji početni i geografski i demografski i kulturni i politički i povijesni i sveukupno vojno strateški položaj u odnosu na SAD i NATO. Bosna i Hercegovina je u vojnom smislu kao država sa svojim institucijama i kapacitetima za odbranu zemlje apsolutno nespremna za ovakav razvoj situacije uslijed teške ekonomske situacije, kompliciranog političkog sistema, nesnalaženja i neznanja, kao i otvorenih subverzivnih aktivnosti unutar državnih institucija od strane kadrova iz Republike Srpske.
Pored toga, BiH se suočava sa vrlo popularnim političkim konceptima baziranim na podijeli zemlje, dok se na političkoj sceni još uvijek ne nudi istovjetno popularan politički koncept ujedinjenja zemlje, bar na minimumu zajedničkih imenitelja. Umjesto toga imamo tripartitnu političku matricu u kojoj se svaki državotvorni potez uslovno rečeno Bošnjačke strane koja ima najveći pluralistički kapacitet sa divergentnim političkim ideologijama, smatra voljom samo jednog naroda od ukupno tri konstituentna naroda u BiH.
Dakle, Bošnjaci su opet kao većina u BiH u podređenom položaju, jer za razliku od Srba i Hrvata, njihova sigurnost u svakom smislu, od ekonomske, vjerske, kulturne i svake druge, zavisi od institucija Bosne i Hercegovine kojima su ruke vezane ustavnim odredbama po kojima nema dogovora dok se sve ne dogovori između legitimnih predstavnika sva tri naroda. Takva situacija je idealna za kreiranje kontroliranog haosa, jer je svako političko natezanje u suštini legalno sa aspekta oktroiranog ustava koji je od Dejtonskih pregovora na snazi u BiH.
Ova situacija je vrlo uočljiva na primjeru političkog stava i pozicije i opozicije u manjem BiH entitetu da će BiH pristupiti NATO-u kad to učini Srbija. U ustavno-pravnom smislu to je direktno prenošenje djela suvereniteta države BiH na Beograd gdje bi u skladu sa željama zvanične Banja Luke trebala biti donijeta politička odluka o tome da li BiH treba da pristupi NATO-u ili ne.
S obzirom na sve što je navedeno postavlja se s pravom pitanje da li aktuelne politike koje protežiraju patriotizam i državotvornost BiH, ili bolje kazati kandidati za članove Predsjedništva BiH ispred stranaka koje u ideološkom smislu razmatraju BiH kao cjelovitu državu svih njenih naroda i građana imaju uopšte odgovor na trenutnu situaciju u BiH i regionu?