Na treskavičkom visu Čelina, 9. oktobra 1995. godine, odmah iznad prevoja Rogoj, poginuo je legendarni Zaim Imamović, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda.Samo dva dana prije uspostave trajnog primirja na tlu BiH, veliki čovjek, patriota, istinskigazija i heroj oslobodilačkog rata, poginuo je od gelera.
Zaim Imamović rođen je 22. aprila 1961. godine u podrinjskom mjestu Poratak kod Ilovače, u općini Goražde. Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu, upisuje se na vojnu gimnaziju u Beogradu koju i završava 1980. godine. Slijedom završene srednje škole upisuje Vojnu akademiju kopnene vojske u istom gradu koju završava 1984. godine. Bio je oženjen i otac dvoje djece.
Početak raspada Jugoslavije dočekao je u kasarni u gradiću Vipava u Sloveniji, s činom kapetana. Prozreo je majore JNA, ali i gotovo karikaturalni karakter rata u Sloveniji, gdje gine više turskih vozača kamiona negoli vojnika.
Povlačenjem JNA iz Slovenije, dolazi u Bihać, ali se “zamjenjuje” sa svojim kolegom Adilom Bešićem, također poginulim herojom Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu. Do početka agresije na BiH, pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. I, što je svojstveno ljudima Zaimova kova, pripreme i nije krio od četničkih kolega.
Sa prvim pucnjima u Foči, kreće prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj. Iako je u toku rata napustio R BiH dva puta, s ciljem obilaska porodice, koja je najprije boravila u Splitu, a potom u Njemačkoj, ovaj istinski patriota i borac, i pored sve komocije koju mogao imati daleko od Bosne, vraća se ponovo na Treskavicu i tu ostaje do svoje pogibije. Nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put.
U Ustikolinu je stigao polovinom aprila, u trenucima kad su četnici zauzeli Foču, sa namjerom da spriječi napredovanje četnika dolinom Drine. Presudnu odbranu Goražda organizirao je u rejonu Preljuće, dijelu Zebine šume, na lijevoj obali Drine. Ta linija od Osmice do Stoca i Orahovica postaće najsigurnija utvrda oko Goražda, jedina borbena linija koju četnici nikada nisu pomjerili, a izginulo ih je više od 500.
Već 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli Zaim Imamović. Bio je vojskovođa posebnog kova (Zaim i znači vođa) i nevjerovatnog smisla za motivaciju suboraca. Neustrašiv, nasmijan, uvijek ispred svojih vojnika. Fajter koji ne priznaje frontalni način ratovanja i ne čeka poteze dušmana, već organizira upade u dubinu privremeno zauzete teritorije i nanosi gubitke neprijatelju.
“Ukoliko se ne poduzmu navedene mjere desiće se slijedeće: Agresor će nastojati da Goražde dovede u situaciju u kojoj se sada nalazi Srebrenica. Poslije toga, pregrupisaće snage sa goraždanskog ratišta sa ciljem okupacije Trnova i ovladavanja komunikacijom Sarajevo -Trnovo – Foča, a dalje će se nastojati izvršiti presijecanje puta Konjic – Pazarić – Igman i ovladavanje Igmanom (…) Da bi se preduzimanjem ovih mjera spriječila zamisao agresora u ovoj fazi i učinio preokret (posebno na psihološkom planu) koji bi snage ARBiH poveo u značajne vojničke pobjede na širem prostoru RBiH” Zaim Imamović, 1993.
Zaim je jedan od tvoraca operacije kodnog naziva „Krug“, provedene od 15.augusta do 18. septembra 1992. godine, u kojoj je oslobođen grad Goražde i čitava teritorija ove općine, te značajni dijelovi općina Foče i Rogatice.
Zaim Imamović poginuo je 9. oktobra 1995. godine, u borbi na Rogojskoj gredi, na prvoj liniji, svega nekoliko dana pred kraj rata. Nekoliko dana ranije, njegovi su borci pobjeđivali na Treskavici, spuštali se visovima ka Trnovu. Dan-dva pred pogibiju, Zaim je šesti put bio ranjen. Traženo je od njega da ostane, da se oporavi. Nije htio. Uzeo je u ruke svoju motorolu, oružje ionako nije nikada nosio sa sobom i krenuo među svoje borce.
“Zaimovo tijelo stavio sam u vreću, ne znajući da je to on. General Nedžad Ajnadžić ga je kritikovao jer smo dva-tri dana ranije s 300 boraca ušli u dubinu prema Zvijezdi i tamo ostali u okruženju. Noć prije pogibije kritikovali su ga, tražili od njega da ne ide na liniju s vojskom.Nije poslušao”, sjeća se Nedim Alagić Peda.
Čin brigadira dodijeljen mu je posthumno, na dan dženaze. Među njegovim preživjelim saborcima i danas se može čuti rečenica: “Znaš li Drino koliko te je Zaim volio…”