Sve ukupno gledajući cijela bosanska srednjovjekovna pismenost pisana je ili na narodnom starobosanskom jeziku ili na crkvenoslavenskom, odnosno staroslavenskom jeziku bosanske redakcije, dok je od pisama korištena prvobitno glagoljica, a već od XII stoljeća i jedan poseban oblik ćiriličnog pisma.
“Cjelokupna pismenost srednjovjekovne Bosne”, navodi hrvatska filologinja i historičarka Herta Kuna “pisana je ponešto specifičnim tipom ćirilice koja ima izvjesne razlike prema ostalim ćiriličkim pismima u upotrebi na slavenskim prostorima”. No, kako Kuna ističe: “Upravo je bosanska ćirilica u grafijskom pogledu zadržala neke specifičnosti koje su karakteristične za glagoljicu i iz nje proizlaze”, što se u prvom redu odnosi na glagoljicu (ne na ćirilicu) blizak bosanični brojni sistem te posebne pravopisne odlike, naročito izvorna upotreba slova đerv (po kojem će u kasnije reformisanoj ćirilici nastati ćirilična slova đ i ć, tj. ђ i ћ). Posebno je važno naglasiti da (je) u spomenicima bosanske redakcije “jači (…) utjecaj narodnog jezika nego što je to slučaj u srpskoj redakciji”. Međutim, čak i oni istraživači, koji na ćiriličnu pismenost gledaju integralno kao na oblik srpske pismenosti, bosanskoj ćirilici priznaju autentičnosti: “Posebne političke, kulturne, a naročito konfesionalne prilike u bosanskoj državi od njezina postanka do njezina nestanka odrazile su se i na specifičan razvitak pismenosti i s njome i samoga pisma”, navodi Petar Đorđić pišući svoju ‘Istoriju srpske ćirilice’.
“Bosanska ćirilica konzervatinija je u odnosu na srpsku ćirilicu”, navodi spomenuta Kuna, a osim što se bosanska i srpska (raška) ćirilica razlikuje po ortografskom maniru, Đorđić navodi: “Bosanski knjiški rukopisi većinom se razlikuju od većine rukopisa sa raškog područja još i opštim izgledom slovnih figura”. Dakle, posebnost bosanske ćirilice u više navrata navode regionalni autori. No, profesorica Lejla Nakaš u bosansku ćirilicu ubraja nekoliko podvrsta pisama: bosanski brzopis – bosančicu, bosansku minuskulu i bosansko lapidarno pismo. Nakaš dalje navodi da (se) “fenomen zapadne ćirilice tiče (…) ustavne, poluustavne i munuskulne vrste ćirilskog pisma”, pri čemu se minuskulna vrsta (minuskula: oblik pisma sa slovima nejednake veličine) opet dijeli na ‘klasičnu’ i posebno ‘bosansku minuskalnu’, kojoj se, također, pripisuje svojevrsna autentičnost: “Paleografska analiza V. Mošina dolazi do toga da je bosanska minuskula autentična verzija ćirilskog poslovnog pisma, ali da s klasičnom minuskulom ima zajednički korijen u poluminuskuli s kraja 12. stoljeća koja se razvijala kao forma zapadne ćirilice”.
Treba navesti da u ovom slučaju Nakaš slijedi principe koje je postavio hrvatski historičar Tomislav Raukar koji na bosančicu gleda kao na poseban oblik ćirilice, ali samo kao na bosanski ćirilički brzopis mlađeg postanja u odnosu na srednji vijek – odnosno, kao na oblik pisma koji je nastao (tek) u doba osmanske uprave nad Bosnom, a koji se razvija iz minuskularne forme bosanske ćirilice kao takve, pri čemu se onda može izvesti zaključak da, paradoksalno, nema bosančice u srednjovjekovnoj Bosni. Ovakav pogled zapravo ne dovodi u pitanje razvojne tokove ćirilice kao jednog, ali ne jedinstvenog pisma, već samo govori o različitostima imena ćiriličnog pisma, dok dodjeljivanje imena sljeduje visokom stepenu proizvoljnosti. Tako se, recimo, u naučnim krugovima dugo smatralo da je ćirilica prvo pismo koje je sastavio Ćirilo, po kojem je ona i dobila ime, da bi se, prema nekim istraživačima, ispostavilo da je Ćirilo sastavio glagoljicu, a da je ćirilica nastala tek poslije, i pored činjenice da je zadržala ime po jednom od dvojice solunske braće: Ćirila i Metodija, kojima pripada zahvala za početak pismenosti na južnoslavenskim prostorima.
Zbog toga se nazivi pisama ‘bosančica’ ili ‘bosanica’ za bosansko srednjovjekovno pismo, danas uglavnom upotrebljavaju kod hrvatskih i pojedinih bošnjačkih istraživača, vjerovatno na osnovu bosanskih franjevaca koji su tako zvali i upotrebljavali srednjovjekovno bosansko pismo. Tako nije neobično da se za Povelju Kulina bana na katedrama kroastike i danas uči da je pisana bosančicom, što, uostalom, (i) hrvatski istraživači tvrde i sa Humačkom pločom, te sa natpisom popa Tjehodraga iz XII stoljeća. Zanimljiv je podatak koji stoji na službenoj stranici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslavlje u sekciji o hrvatskom jeziku: “Od XII. stoljeća Hrvati ravijaju vlastitu inačicu ćiriličnog pisma koja se najčešće naziva bosančicom”.
Iako se za bosansku ćirilicu tvrdi da “paleografski ne odstupa bitno od srpske ćirilice, s tim što je ona u odnosu na nju konzervativnija, ustvari, oblici slova zadržavaju starije forme”, čime bosanska u odnosu na srpsku ćirilicu ima više specifičnih ortografskih samosvojnosti, kada se govori o ustavnom tipu ćirilice, već se bosanskim natpisima na stećcima, odnosno bosanskom lapidarnom pismu priznaju i paleografske posebnosti, jer: “Elemenata za paleografsko izdavanje ima tek kod formi lapidarnog pisma bosanskih i humskih stećaka”, kako navodi Lejla Nakaš. Dakle, bosanska lapidarna ćirilica, odnosno natpisi na kamenu, posebno se izdvajaju i prema drugim oblicima bosanske ćirilice, i prema srpskoj ćirilici.
IZVOR: “Edicija Bošnjaci”, Bosanski jezik, Jasmin Hodžić