Akademik Sead Alić za Index.ba komentarisao je aktuelna dešavanja i potez Tužilaštva BiH koje je podiglo optužnicu protiv 11 osoba zbog sumnje da su počinili ratne zločine nad pripadnicima Jugoslovenske narodne armije (JNA) u Sarajevu početkom maja 1992.godine.
Ne može se ne povući paralela između oružane ratne opsade Sarajeva i aktualnog, pravno-političkog pokušaja stvaranja privida kako je Sarajevo opkolilo okolna brda u vrijeme pokušaja preuzimanja vlasti od strane tada još uvijek jugoslavenske, još uvijek narodne, te snažne i za rat pripremane – armije. Vlast se danas pokušava destabilizirati i zemlja podijeliti bez JNA, ali svim sredstvima vođenja rata u miru. Osnovna intencija nove inicijative mogla bi se predstaviti sloganom: Ako nismo oružjem promijenili vlast – promijenimo (h)istoriju/povijest. Ili kraće: Ako smo izgubili rat promjenimo sliku o karakteru tog rata. Za razliku od onog ratnog pokušaja da se snagom armije (u kojoj su bili predstavnici svih nacija) realiziraju interesi samo jedne nacije (pod krinkom borbe za očuvanje već raspadnute jugoslavenske zajednice), u vremena mira opsada Sarajeva, pa i pokušaj državnog udara, provodi se pravnim i političkim smicalicama: Državni udar provodi se iznutra. Ili kroz institucije, ili odustajanjem od institucija. Stvara se slika o disfunkcionalnosti, a na toj se disfunkcionalnosti stalno radi. Sarajevo se godinama ‘granatira’ oružjem putinovskih argumenata sile – ističe Alić.
Jedinstvena Narodnopravnička Armija (nova JNA), kako piše, pokušava u miru, pravnim i političkim napadima, ono što se desetljeća ranije pokušalo oružjem – podijeliti BiH, diskreditirati Bošnjake reduciranjem naroda na vjeru, te strašenjem Zapada muslimanima u Europi. Na djelu su i pravni, ekonomski, psihološki i drugi pritisci na preostale Nesrbe u manjinskom entitetu.
No, raskrinkavanje Putinove dijagonale pomoglo je i razumijevanju pokušaja pravnog i političkog čerečenja BiH. Svijet je shvatio povezanost Dodikove bahatosti s prešutnim odobravanjem Beograda i povlačenjem konaca iz Moskve. Od najava secesje, tog svojevrsnog državnog udara moralo se odustati. Ironija sudbine tjera pravničke ‘dobrovoljce’ na povlačenje. Dobrovoljačka kolona pravnika u povlačenju pokušava reinterpretirati vojni pokušaj preuzimanja vlasti u BiH pomoću JNA. Odabran je kadar napada teritorijalne obrane na naoružanu kolonu u povlačenju. Povijest se ponavlja. Farsa je na djelu – ističe Alić.
Mitovi su, napominje akademik Alić, sjajno sredstvo produženja rata u ljudskim dušama.
– Zagledan u mit čovjek postaje Narcis fasciniran mogućnošću viđenja svoje vlastite ljepote, te ljepote i pravednosti svoje vlastite nacije, odnosno veličine koju mit sugerira a s kojom je moguće identificirati se. Narcizam kolektiviteta jedan je od trajnih izvora nerazumijevanja i siguran put do pokušaja uništenja onog Drugoga.Zato su i pravne inicijative koje se temelje na proizvedenim ratnim mitovima opasan oblik nastavljanja ratnih operacija. Slučaj Dobrovoljačka samo je još jedan dokaz pokušaja nastavljanja rata pravnim sredstvima. I, kao i u svakom ratu, važno je taktički i strateški stvarati sliku o vlastitoj ulozi. Važno je motivirati vlastiti narod. Važno je mitskim slikama dati prednost pred istinom. Nije to ni tako jednostavno. Za istinu su dovoljne činjenice, a za mit su potrebni medijski guslari koji će do iznemoglosti planinariti po jednoj žici. Unatoč snazi kontroliranih medija, prije ili kasnije – takva ‘muzika’ dosadi svima – ističe Alić.
Ako se na slučaj Dobrovoljačka ne gleda iz političkih rovova, onda stvar izgleda jednostavno: Tribunal u Hagu, te sudovi u Londonu i Beču rekli su svoje: Ganić i Divjak su oslobođeni krivnje, podcrtava Alić.
Tu bi negdje trebao biti kraj priče za sve koji vjeruju u pravo. No očigledno je da osim prava postoji i ‘navijačko pravo’ čiji je osnovni cilj stvaranje mraka u kojemu su ‘sve krave crne’. Potrebno je još jednom u istoriji poraz učiniti pobjedom, a svoj narod žrtvom. O svemu se može i mora razgovarati. Ali treba i čuti one koji su nešto o slučaju već govorili. Posebno se treba sjetiti riječi Milutina Kukanjca koji je bio u vojnoj koloni i koji je, kao što je poznato, nedvosmisleno tvrdio: “U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo i poginuo je jedan vojnik, Tomović Zdravko iz Han Pijeska. Tri pukovnika: Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihailović Boško. Jedan potpukovnik, Jovanović Boško i jedna žena, muslimanka Šuko Nurmela… Znači, šest osoba je stradalo od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što nismo više stradali, pa su prosipane te laži o Dobrovoljačkoj, što je nešto najsramnije što se moglo čuti” – navodi Alić.
Dodaje da, imajući na umu posljednju epizodu sapunice Opsada Sarajeva trebali bismo valjda zaključiti kako nije istina ono što kaže osoba Jugoslavenske narodne armije koja je bila zapovjednik Druge vojne oblasti i koja je
Dodaje da, imajući na umu posljednju epizodu sapunice Opsada Sarajeva trebali bismo valjda zaključiti kako nije istina ono što kaže osoba Jugoslavenske narodne armije koja je bila zapovjednik Druge vojne oblasti i koja je bila u toj napadnutoj koloni. Istina je po svemu sudeći ono što je bilo očekivano da će se dogoditi ili ono što bi se moglo iskoristiti kao argument.
Sljednici vojnog pokušaja zauzimanja Sarajeva uporni su dakle u pokušajima žrtvovanja istine, Njihova je namjera pretvariti napadače u žrtve, šutjeti o svemu što je prethodilo (a to je ni manje ni više nego pokušaj državnog udara i pokušaj da se vojnim sredstvima odredi politička budućnost Bosne i Hercegovine), te označiti Dobrovoljačku mjestom koje je iniciralo kasnija zbivanja. Žalosno je, ali je indikativno ponovno pokretanje ‘Slučaja Dobrovoljačka’. Prekrajanje istorije očigledno je sudbina nacije koja se ne uspijeva suočiti s ‘mangupima u svojim redovima’. Budući da je šutnja oblik odobravanja, u iščekivanju smo glasova razuma koji će se suprotstaviti još jednom pokušaju proizvodnje lažnoih mitova i neistine. Da je promjena vlasti svojevremeno uspjela, Dobrovoljačka bi danas vjerojatno bila Kosovska ulica. Broj žrtava ionako raste iz dana u dan. Na kraju jedno retoričko pitanje za srpske intelektualce prije svega u Bosni i Hercegovini, ali i Srbiji: Je li moguće osloboditi naše narode mržnje bez glasnih glasova razuma srpske inteligencije – izričit je Alić.