Piše za Index.ba akademik Sead Alić
Svako je čitanje knjige sučeljavanje pretpostavki s kojima čitatelj pristupa knjizi, činjenica koje knjiga donosi, odnosno stavova autora. Utoliko se nikada ne može govoriti o potpunoj, pa čak niti o objektivnosti. Tekstovi knjiga tu su da u nama probude interes za neku temu i pruže materijal za razmišljanje. Svaki čitatelj ‘dešifrira’ istinu o pročitanom materijalu gledajući iz svog jedinstvenog kuta.
Knjiga Devedeset druga Mirka Jeleča knjiga je dokumentarne proze u kojoj je autor i novinarski i književno, i dokumentarno i umjetnički – donio priče o devedeset i drugoj godini u Doboju i njegovoj okolici. Tekstovi sadrže životne priče sudionika, ali i dijelove dokumenata haškog procesa. Pokušaj je to odmjerenog, korektnog, nenavijačkog, zrelog i pomirljivog govora jednog od onih koji su te godine morali napustiti sve i otisnuti se u negostoljubivi ali ljepši svijet.
Kanada je Mirku Jeleču omogućila novi život ali i intenzivan rad na skupljanju komadića razbijenog zrcala. Nakon nekoliko knjiga posvećenih svom kraju, Mirko Jeleč donosi potresne, teške, bolne ispovijedi Hrvata, Bošnjaka ali i Srba čije su sudbine bile određene ideologijom zla, lažnom vjerom, lažnom borbom za vlastiti narod i drugim oblicima varanja i samoprijevare.
Knjiga je to koju je Dobojski kraj čekao tri desetljeća. Istovremeno, knjiga je to koja je tek odškrinula vrata i koja će, vjerujem, u svojim budućim izdanjima izrasti u najsnažniji dokumentarno-književni dokument o ratu u Doboju i njegovoj okolici.
Budući da je svako čitanje određeno optikom čitatelja, i ovaj će prikaz ‘patiti’ od subjektivnosti. Možda će stavovi izneseni u ovom prikazu prenaglasiti neke segmente ili poruke knjige. No s druge strane, bol koju je donijela ta godina nikada neće biti dovoljno bolno opisana i u potpunosti objašnjena. Utoliko, slike koje slijede, a koje se nadovezuju na knjigu mirka Jeleča, slike su koje svjedoče o svojevrsnoj perverziji vremena, sustava vrijednosti, politike i politika, moralnih stavova, razumijevanja komšijstva i susjedstva, ljudskoga života, smisla, pa i Boga. U meni su dakle zazvonile činjenice, rečenice, stavovi, misli o kojima je autor najobzirnije što je mogao govorio, no koje su u svojoj biti okrutne.
Na samom početku udarit će nas rečenica koja kaže da je rat stigao u kamionu s natpisom PROGRES. To je početak niza paradoksa koji će slijediti, a koje sam pokušao rezimirati u obliku pitanja koja se nameću uz druženje s ovim tekstom.
Ljudi koji su uzeli oružje u ruke, koji su pljačkali, zatvarali, mučili, silovali i ubijali, nazivali su se i nazivaju se ‘osloboditeljima’: Na lokalnoj radijskoj postaji oglašava se samoprozvani ‘zapovjednik odbrane grada’. Objavljuje oslobođenje Doboja, pa naređuje da do 16 sati Čaršija preda oružje. Naizgled ništa čudno ali riječ je o matrici koja se ponavljala: Ljudi su se s oružjem iskrcali na ključne punktove u gradovima, nazvali sebe osloboditeljima, a onda postavljali ultimatum da svi koji nisu osloboditelji predaju oružje. Jer će valjda u protivnom i njih ‘osloboditi’. Nažalost to su i činili.
15.000 ljudi žena, djece i staraca sa Čaršije, koji su bježali preko Plana i Makljenovca, ka Matuzićima i Tešnju vjerojatno su bili okupatori. Tko zna koliko dugo su pritajeno živjeli u kućama koje im ne pripadaju i zgrtali blaga kojih će sada biti oslobođeni.
Osloboditelji koji su došli u kamionu Progresa donijeli su i nepisani propis o dopuštenom obliku vjere u Boga. Slaviti se mogao samo Bog pravoslavne vjere. Sve ostale bogomolje u kojima su se družili očito krivojernici rušene su topovskom paljbom, a ako to nije pomoglo onda i dinamitom.
Takozvani ‘krizni štab’ srpslkih osvajača koji su sebe nazivali osloboditeljima zabranio je odmah izlazak na ulice. Kućni pritvor bila je prva stepenica u prebiranju krvnih zrnaca, ucjenjivanju života, pljačkanju svega onog što budućim zatvorenicima u logorima neće trebati.
Spomen ploča u Lipcu i danas podsjeća da je iz tog mjesta započela ‘odbrana Doboja’. Naravno, topovskom paljbom po gradu koji nije uzvraćao. Interesantan je tekst na toj ploči među ostalim i zbog formulacije o karakteru slobode za koju su se odlučili boriti topovima naoružani osloboditelji. Oni su se naime odlučili boriti za ‘srpsku slobodu’. Zanimljivo je jer nikada nitko nije govorio o neslobodi SArba. Utoliko bi i formulacija o borbi za slobodu Srba bila baš svima nakaradna i smiješna. No osloboditelji su se domislili pa slobodu odredili srpskom. Time su dali fdo znanja da postoji samo srpska sloboda i da se ona postiže oslobađanjem grada od nesrpskog stanovništva.
Haški tribunal je granatiranja nesrpskog stanovništva nazvao pravim imenima: Zločinom protiv čovječnosti i Udruženim zločinačkim pothvatom. Već bi to trebalo biti dovoljno za osjećaj srama u srpskom narodu koji bi se trebao dizati visoko do neba. No umjesto srama, lagano kuhanje žabe u mlakoj pa u sve toplijoj vodi, pretvorilo je i one koji nisu sudjelovali u granatiranju, ubijanju, pljačkama, silovanjima i drugim zločinima – u šutljive sljedbenike zločinaca. Udružena zlokobna tišina običnih građana dokaz je nacistički snažne indoktrinacije, nepokolebljive vjere u zločince i skrivanje u male obične živote koji ‘ne znaju što im se događalo’.
Crvene beretke, kako je na sudu i dokazano, stigle su iz Srbije. Još jedan je to od dokaza da Srbija ‘nije sudjelovala u ratu’ i da se rat vodio između građana Bosne i Hercegovine.
Služba nacionalne bezbjednosti otvoreno je postala ono što je desetljećima i bila – Služba nacionalističke srpske bezbednosti. Bio je to kanal koji je pripremao, aktivirao, prihvaćao, koordinirao, sve one koji su za zločin bili spremni.
Crvene su beretke prvo ušle u policijsku postaju. Žito su ostavili nedirnutim, ali nesrpski kukolj odvojili su i odmah počeli mlatiti. Dio je to strategije onemogućavanja nesrpskom stanovništvu da dođe do oružja odnosno da sudjeluje u radu etnički ‘čiste’ zločinačke vojske.
Jedna od očiglednih laži i ideološki obojenih prevarta sadržana je u činjenici što nitko nije morao ‘oslobađati’ Doboj. Dogovorom vodećih stranaka Doboj je predan u ruke dobro pripremljenim, organiziranim i na sve spremnim Srbima, Na naplatu je došla njihova ‘zainteresiranost’ za institucije vojske i policije. Ekavica se trebala nametnuti oružjem koje je pripadalo svima. Iz policije su se izbacili svi koji nisu bili na liniji srpstva.
Na toj liniji nisu niti džamije a ni katolička crkva. Grad koji se predao Srbima trebalo je dakle ‘osloboditi’ i od prisutnosti dokaza da su u gradu živjeli i Nesrbi. Džamije su sriušene, a katolička se crkva kao za inat nije nikako dala. Zato joj je ukradeno zvono i odnešeno kao dar gradnji jedne srpske pravoslavne crkve. Kao da Bog ne vidi. Kao da mu nije jasno. Kao da se pod nebom nešto može skriti.
Muslimane i Hrvate su rastjerivali ali i zatvarali. Mjesta gdje su nesrbi dovođeni bio je, biljži Jeleč, zatvor Spreča, bivša kasarna u Doboju, vojni magacini u Barama, skladišta u Ševarlijama i na Usori, u blizini tvornice Bosanka i u disco klubu na Vili. Naravno da je i u ovom sliučaju na djelu bila laž Srba zaduženih za realiziranje čišćenja gena. Tvrdili su naime da su nesrbi u logorima/zatvorima sigurniji. Batine i drugi oblici mučenja, izgladnjivanje i ucjenjivanje bile su dio te sigurnosti. Ostat će u povijesti zabilježen i taj oblik srpskog milosrđa. Na sramotu generacijama koje neće moći vjerovati da su njihovi očevi ili djedovi, odnosno preci, bili milosrdni na tako okrutan način.
Ovaj oblik milosrđa donekle je i razumljiv jer su ga provodile jedinice nerijetko sastavljene od bivših zatvorenika koji su pušteni na slobodu pod uvjetom da bezuvjetno brane Srbe izvan Srbije. Imali su odriješene ruke. Slobodu su prakticirali u njenom zločinačkom ruhu krajnje proizvoljnosti. Plačkali su, silovali, ucjenjivali, krali, ubijali. Oslobađali su grad koji se predao od ljudi koji su im predali grad. Nagrađivali su svoju okrutnost otimačinom. Iživljavali su se nad zatvorenicima kao da do jučer i sami nisu bili iza rešetaka. Jedan os službenika državne bezbednosti koji je otvorio svoju dušu priznao je među ostalim da su prije početka rata na Ozrenu već bili pripadnici Jugoslavenske narodne armije, teritorijalne obrane, Predinih vukova, Belih orlova i Crvenih beretki. Kasnije su izrasli i “Jorgina grupa”, “Miće”, “Vukovi sa Vučijaka”… Doboj je dakle mogao očekivati da će biti spašen kada ga ove formacije krenu spašavati od nesrba koji su grad ionako predali u srpske ruke. Da nije strašno bilo bi i smiješno i žalosno. Da nije izraslo u tragediju mogla je biti dobra komedija…
‘Bili smo majstori za strah’ otkrio je Jeleču pokajnik koji je nekada radio u DB: „Cilj nam je bio širiti strah. Ne onaj obični, kad čovek misli da može izbeći opasnost, već onaj duboki, podmukli strah iz koga nema izlaza, gde se žrtva bespogovorno predaje na granici panike i užasa. Kad takav strah ovlada, onda imaš poslušne koji će ćutati i nikom neće smeti reći ništa do kraja života. Šta misliš, zašto se čak i dan-danas niko od tvojih kolega novinara ne usuđuje napisati istinu o ratu u Doboju? Srbi se stide i plaše se odmazde, a Bošnjaci i Hrvati, koji još uvek tamo imaju nekretnine i rodbinu, ćute od straha! Strah je naš najveći saveznik, bio i ostao! Mi smo učili kako se to radi. Bili smo majstori za strah! Tukli smo sve redom, i na ulici i u zatvoru. Svi smo tukli zatvorenike!”
Lista na kojoj je bilo oko 300 muslimana, sčinjena ui redovima SDSS-a bila je dostupna svakom naoružanom ‘osloboditelju’ grada koji se već predao. Ako su pronađeni mogli su biti ubijeni na licu mjesta. Psima rata ne ide od ruke razmišljanje. Oni su profesionalci. Ubiju, pa možda razmišljaju. Dakle jedna politička stranka naredila je likvidaciju viđenijih muslimana/Bošnjaka i katolika/Hrvata. Višestranačje se pretvorilo u divlji zapad gdje je sve oružje bilo u rukama kauboja iz Srbije. Bilo je istina i ‘domaćih izdajnika’ ali oni se nikad ne bi pokrenuli bez indoktrinacije revolveraša s one strane Drine.
Užas situacije razvijao se i pripremanjem novih ubojica na sve metode uništavanja ‘onih drugih’. Zatvori su bili skladište materijala za vježbanje. Ljudi su izvođeni, mučeni i/ili ubijani. Tako se kalio srpski viteški čelik. Tako su se proizvodili strojevi za ubijanje. Bez milosti. Bez razmišljanja. Benzin i vatra bili su partneri zločina. Savjest je proradila rijetkima. Duboko je zakopana u mitologiji srpstva, junaštva, osvete, u pričama koje nemaju nikakve veze s realnošću. Indoktrinacija je proizvodila koljačku svijest bez savjesti, lažne vjernike koji su ustali protiv pravoslavnog Boga, ubojice koji su sebi tepali da su osvetnici ili osloboditelji. Laž je kraljevala u državi koju je trebalo pokrasti i ‘očistiti’ od nesrba. Koliko je to prljavo, neljudski, nevjernički, bezbožno, bogohulno – ostavljam na srca Srba da sami odluče i da progovore onda kad savjest proradi. A proradit će.
Interesantno je i svjedočenje o tome da su lokalni Srbi prokazivali koje su kuće u kojima su živjeli nesrbi. Kako su se pritom osjećali ti ljudi koji su praktički donosili presude o mučenjima ili ubojstvima nevinih ljudi. Mogu li se nakon svega ti ljudi praviti da oni nisu ništa krivi, odnosno da je sve kriva politika i vojska? Ne mogu naravno. Svoje će grijehe, ali vjerojatno i nesanice i bježanja od samih sebe ponijeti u grob. Hoće li tamo biti mirni o tome će odlučiti njihov Bog kojega su iznevjerili.
U vrijeme rata u Doboju je ‘oslobođeno’ i oko 2000 automobila. Po svemu sudeći riječ je o automobilima koji su imali oznaku U na registraciji ili su bili zelene boje. Razlog za oslobađanje morao je postojati. Pa nisu se valjda srpski vitezovi bavili krađom automobila. Oni su branili čast srpskog naroda a čast se ne brani krađom. Nisu bolje prošli ni strojevi dobojskih tvornica. No dok su mali kradljivci krali automobile, veliki i skupi strojevi bili su plijen kraljeva kradljivaca, političkih i ratnih vođa, zločinaca visokoga ranga, svetih vladara života zarobljenoga i u logor pretvorenog grada.
Bivši pripadnik SDBa među ostalim govori otprilike ovako: „Čovjek kad doživi ovo, ne može a da se ne začudi dokle sežu granice mržnje i osvete. Je li moguće da smo kao narod dopustili sebi da postanemo žrtve relativno malog broja pojedinaca, koji su sebi dali za pravo da se prozovu srpskim ratnicima, vitezovima, herojima i dobrovoljcima, a zapravo su bili i ostali otpadnici, kriminalci i ratni profiteri?”
Mirku je sasvim jasno da je pravi rat započeo puno ranije, a da su ubrzane pripreme za oružane sukobe provodili meidji. Zauzimanje odašiljača iznad Doboja bio je znak da se mogu slušati samo glasovi iz Beograda, upute iz Beograda, ideologija Beograda. Nema više razlika u mišljenju…
Svi su Srbi prvo bili zajedno u eteru. Eterom su defilirale povorke kvazivjernika koje su prenoseći mošti cara Lazara bili statisti u spektaklu buđenja nacionalne svesti Nebeski je narod bio spreman druge narode slati u pakao. Ironijom sudbine, zauzeti releji bit će i prve mete napada NATO snaga kad je odlučeno nebeskom narodu stati na kraj.
Nitko od medijskih huškača nije izašao pred sud.
Ima priča koje koje se ne mogu spomenuti a da se ne rasplačemo. Jedna od takvih je priča o psu Šargu kojega vlasnici moraju ostaviti a on uporno ide za njima. U autobus nije mogao ući, a završit će kao i većina pasa lutalica, kućnih ljubimaca kojima nije bilo spasa. Na njima su dresirane uniforme vježbale gađanje.
Pred zatvorom a i drugdje često se mogao čuti povik Ovo je Srbija. Eho tog tlogana odzvanja i današnjim srpskim medijima u Bosni i Hercegovini. On je ugrađen u huškačku retoriku vođe manjeg bosanskohercegovačkog entiteta kojeg su Srbi dobili kao miraz u geostrateškim igrama na Balkanu. Ovo je Srbija u prijevodu znači: Ovo je pravoslavna zemlja ispod pravoslavnog neba i ona će se udružiti sa susjednom državom (iz koje su dolazile najokrutnije ubojice) i s majkom Rusijom koja je odlučila ako treba i ratom promijeniti političke odnose u svijetu. Ostaju zabilježene i riječi srpskog ‘vojnika’ koji se hrabro dinamitom suprotstavio katoličkoj crkvi: „”Znaš li ti, bre, pope, kakav je ovo rat?” pitao je jedan. Naš župnik je odgovorio da ne zna, jedino se uvjerava da nije kao drugi ratovi. Ovaj mu je uzvratio: “Ovo je rat pravoslavlja protiv katoličanstva, zato rušimo sve ono što nije pravoslavno!” Zvono srušene dobojske katoličke crkve završilo je u Suhom Polju na novoj pravoslavnoj crkvi. Sviđa li se to Isu, Isusu, Hristosu…
Susret prognanika na pruzi mučna je i teška istina o običnim ljudima koji su morali bježati. Pravoslavne i muslimanske žene s djecom susreću se na pruzi koja je nekad povezivala svjetove, sve znaju, sve osjećaju, mimoilaze se, odlaze ‘svojima’…
Igra smrti na starom željeznom mostu bila je metafora bezbožne obijesti nebeskog naroda. Silovanje srpkinje koja je udana za ‘baliju’ bio je dokaz snage vlastite vjere… Dokaza na sve strane. Dokaza užasa.
Na kraju treba reći i to. I knjiga, a i ovaj prikaz knjige učinjeni su da bi se probudika kritička slobodarska svijest u pravoslavnom korpusu bosanskohercegovačkog naroda. Iz tog korpusa jednom će doći (a već se pojavljuje) glas razuma koji će jednom nadvladati strah i ideologiju laži i zla. Na svima je nama pomoći tom korpusu da dođe o svijesti što je u njegovo ime činjeno i od čega se mora ograditi.
