Alma Mustafić za Index.ba: Najgore mi pada kombinacija dječije naivnosti da će neko doći da nam pomogne, da neće da nas ubiju i saznanja kao odrasle osobe da niko neće ni prstom mrdnuti  

Preporučujemo

Alma Mustafić preživjela je genocid u Srebrenici, dok njen otac, nažalost, nije. Pred obilježavanje 11.jula kada će ove godine biti ukopano još 46 žrtava srebreničkog genocida koje će konačni smiraj naći u dolini bijelih nišana – Potočarima, Mustafić u intervju za Index.ba govori o dešavanjima prije 27 godina, genocidu kojem je svjedočila, a koji se desio u vrijeme kada je imala svega 14 godina.

Alma Mustafić radi kao predavačica i istraživačica na Univerzitetu primjenjenih nauka u Utrechtu. Bila je inicijator i nosilac projekta za pokretanje predmeta „Srebrenica genocid“, koji je uključen je u formalni edukativni program na Univerzitetu primjenjenih nauka u Utrechtu, u Holandiji. Za naš poratl govori o tome kako je Srebrenica postala mjesto gdje se desio najstrašniji zločin na evropskom tlu.

- -

– Početkom agresije imala sam 11 godina a pad Srebrenice sam dočekala sa 14 godina. Nemoguće je govoriti o 1995.godini bez osvrtanja na ’92, ’93 i ’94. Mislim da je bitnije govoriti o periodu do pada Srebrenice jer o tome se malo zna a upravo taj period je neizostavan ako želimo 1995-tu godinu i pad Srebrenice da razumijemo.

Sjećam se ponajviše da se Srebrenica ispraznila za par dana početkom aprila 1992 godine. Srpsko stanovništvo je napustalo Srebrenicu i odlazili su u Srbiju. Mada tada nisam još znala razliku između “naroda” i imena, to ću tek za vrijeme rata naučiti. Sjećam se posjete srpskih prijatelja mog oca pred sami rat. Meni je ta posjeta ostala upečatljiva jer po prvi put nisu doveli svoju djecu da se igraju sa nama. Tako da sam ja sjedila u ćosku sobe posmatrajući njihov razgovor. Čitavu noć su preplakali i samo govorili da ni oni ništa ne znaju. Ponudili su ocu da mene i brata povedu u Srbiju, na što je moj otac odgovorio: “Tomo, ako će biti rata, reci mi iskreno, da spasim sam svoju djecu”, na što je Tomo samo slegao ramenima i rekao da ništa ne zna.

Otišli smo u obližnje selo, Osat, kod djeda i nene. Nama djeci je to bio kao raspust. Međutim ovog puta nismo smijeli ići na Peručac jezero da se kupamo kao uobičanjeno. Za par dana instalirase se JNA tenkovi sa druge strane Drine odnosno jezera, na planini Tara. I od tada smo bili često meta čak i mi djeca kada smo se igrali napolju. Situacija nas je natjerala da smo preko noći postali odrasli. U podrumu smo provodili dane i noći. I tokom tih dugih, mračnih sati sam po prvi put učila ko je “Srbin”, a ko “Musliman”. Kada je situacija na selu postala nesnošljiva, odlučili smo vratiti se u Srebrenicu. Srebrenica je tada bila pusta, izlgedala je kao neka slikovnica iz Drugog svijetkog rata, kuće spaljenje, prodavnice i fabrike opljačkane, ulice puste. Po nekim statistikama u Srebrenici je ostalo oko 300-400 stanovnika. Tokom 1992. i 1993. Srebrenica postaje krcata. Svakog dana dolaze stotine izbjeglica, nepoznati ljudi kucaju na vrata, traže krov nad glavom. U određenom momentu u našoj kući je živjelo preko 40 ljudi.

U to vrijeme, navodi, u Srebrenicu se slilo oko 50.000 izbjeglica iz čitave Istočne pa i iz djelova centralne Bosne.

- -

– Sjećam se svjedočenja ljudi koji su preživjeli logore u Bratuncu, Vlasenici i Višegradu. To su bila stravične priče svakog pojedinca, ali meni kao djevojčici koja je izlgedala kao mlada djevojka su bila najstrašnija svjedočenja o silovanjima. Svi smo se nadali da Srebrenica neće pasti i da nas neće zadesiti ista sudbina kao ove već jednom prognane ljude. Pored granatiranja koje je odnosilo živote svakodnevno, počinje borba za opstanak. Hrana, lijekovi, sve primarne potrepštine su nedostajale. Ljudi su umirali i od gladi, bolesti, hladnoće.

Dolaskom UN situacija se, dodaje, malo stabilizirala.

– Granatiranje grada Srebrenica je stalo, napravljeni su izbjeglički kampovi kako ljudi ne bi živjeli na ulicama, ponekad bi prolazila humanitarna pomoć, tako da nismo više umirali od granata i gladi. A onda je srpska vojska odlučila napasti i Srebrenicu i tu se desilo šta se ‘92 i ‘93 godine dešavalo kroz čitavu Bosnu – izvršen je genocid nad Bosnjačkim stanovništvom a napad na Bosnu i Hercegovinu kao multietničku državu. Mi u Srebrenici ništa drugo nisamo mogli ni očekivati jer smo znali šta se desilo početkom agresije u Bratunacu, Vlasenici, Zvorniku, Bijeljini, Visegradu, Foči itd.

Index.ba: Kako ste se spaili? Koliko ste često o Srebrenici mislili u svom odrastanju? Koliko često dolazite u Srebrenicu i da li bi se vratili tu da živite?  

– Kada je Srebrenica pala, potražili smo zaštitu u UN-bazi jer moj otac je radio za Holandske plave kacige. Unutar UN-baze dobili smo posebnu prostoriju, tj magacin i kancelariju od mog oca, gdje smo proveli naredne dvije noći. Međutim više od 20.000 izbjeglica su zabranili pristup bazi. Oni su ostali van baze, izloženi agresiji. Van baze su se ušasne stvari dešavale, ali smo bili ubjeđeni da smo mi na sigurnom. Nakon dva dana i nama naređuju da napustimo bazu, pa čak i mom ocu koji je bio na listi od Holandskog batoljana. Odmah nakon izlaska iz baze, mog oca odvajaju snage VRS, nas guraju naprijed u autobuse. Mama moli, preklinje, da puste oca da ide sa nama, ali ne pomaže, još više nas guraju. Nailazimo na Momira Nikolića, školskog druga moje mame i dobrog prijatelja od oca. Mama ga moli da spasi oca, on kaže: “Ništa ne brini, sve će biti sređeno”. Nailazimo i na UN mirotvorca, kolega od mog oca, Monique Bergman i nju molimo za pomoć.

Put od Srebrenice do slobodne teritorije je uzaš o kome se slabo priča, poručuje Mustafić.

– Redovna stajanja, maltretiranja izbjeglica, odvođenje dječaka, cura, otimanje novaca, nakita… Sjećam se jedne prilike da sam digla glavu da vidim šta se napolju dešava i vidjela sam gomilu ubijenih ljudi. Tada mi je mama gurnula glavu dole i više se nisam dizala. Zagrilila sam jedno djete koje mi je dala Romkinja koja je sjedila preko puta mene i to djete je bilo moj štit. Pokušavala sam je utješiti jer je bila jako uplašena i samo govorila: “Sve će nas pobiti”. Kada smo došli do kraja i trebali da napustimo autobus, mislili smo da je došao kraj. I tu su odvajali i muškarce i dječake i djevojke na stranu. Mama je držala sestru kojoj je bilo 2 godine u naručju i rekla meni i bratu: “Držite me čvrsto, gledajte u zemlju i ako nas budu htjeli razdvojiti, ne puštamo se više, ako umiremo, umiremo zajedno”. Teško je to opisati taj strah kada ne smiješ ni da trčis, ni da zaostaješ jer se plašiš da i jedno i drugo može dati povoda da te odvoje na stranu. Nas su pustili tako da prođemo, neke druge su odvojili – dodaje Mustafić.

Tada kreče potraga za ocem.

– Godinama kasnije doznali smo da je ubijen te iste noći u šumi pored Vlasenice, 16 godina nakon njegovog ubistva ukopan je u Potočarima, dvije kodine kasnije u 2013. nakon 12 godina suđenja holandski vrhovni sud je donio odluku da je Holandska vlada 100% odgovorna za smrt mog oca. Tako da Srebrenica je uvijek bila sa nama, tokom mog odrastanja, školovanja, suđenja pa i danas.

Prvi put u Srebrenicu odlazi 2002.godine.

-Te godine se u Srebrenici otac od mog dobrog druga Džermina Omanovića ukopavao. Danas dolazim što cešće mogu, par puta godišnje, nekad privatno nekad poslovno. Nastojim da dovedem što više studenata u Srebrenicu kako bi naučili šta je genocid, čemu govor mržnje vodi, da svaki rat poznaje samo gubitnike u nadi da će nove generacije biti pametnije od prethodnih – poručuje Mustafić.

Kaže da ne isključuje povratak u Srebrenicu, ali ne u kraće, skorije, vrijeme.

– Prvo mislim da trebamo imati ljudi koji šire svijest i znanje o Bosasnkom genocidu i van granica BiH. Osjećam da sam ovdje potrebnija što se tog zadatka tiče jer u Bosni imamo divnih ljudi koji se zalažu za njegovanje kulture sjećanja o genocidu. A druga stvar koja me koči su moja djeca. Oni odrastaju u svom poznatom i sigurnom okruženju i ja im ne mogu oduzeti tu stabilnost. Ako je meni djetinjstvo uništeno, nek makar oni imaju svoje drugove i drugarice, svoju školu, svoj sport itd. Možda kada odrastu, kada počnu studirati i mama im ne bude toliko potrebna, možda tad i ja se vratim jer samo u Srebrenici ja se osjećam kod kuće. Ovo je moja privremena adresa.

Index.ba: Pred nama je još jedan od najtužniji dan u godini. Šta za Vas porodice znači 11.juli?  

– Mi živimo od 11 do 11 jula, jer tog dana mi ukopavamo svoje najmilije. Čitavu godinu isčekujemo da li će se naši najmiliji, koji još nisu našli smiraj, pronaći. I tako već dvije decenije. Bude nam previše te silne pažnje svakog 11.jula, a 12. jula kada četnici orhijaju Srebrenicom, gotovo svi nas opet napuste. 11. jula odem ocu na mezar i tu presjedim čitav dan. Ne što 11.jula želim biti u Potočarima, nego što ga neću da ostavim samog sa silinim svijetom koji je tu samo 11. jula. Navečer kad nas gotovo svi napuste, samo pravi prijatelji ostanu, se najbolje osjećam kad sam u svojoj kući sa svojim Srebreničanima, prijateljima, komšijama i rodbinom. Nekada sjedimo satima, ništa ne kažemo, a sve kažemo kada nam se pogledi susretnu.

Index.ba: Proučavanje genocida u Srebrenici uspjeli ste uvesti kao predmet na Univerzitetu na kojem sada radite? Kako mladi gledaju izvan BiH na dešavanja u Srebrenici? Kako ste uspjeli da se o tome uči? Koje literature koristite?  

– Mladi izvan BiH ne znaju gotovo ništa o bosanskom genocidu. To slijedi i iz naučnih istraživanja, ali istovremeno mladi žele da uče o Srebrenici. Pogotovu mladi nizozemci jer osjećaju da je to dio njihove istorije i ne bježe od odgovornosti da se o Srebrenici uči. Proces ostvarivanja ovog predmeta je trajao par godina. Kada imate neku ideju uvijek treba imati u vidu da će biti prepreka i da je to normalni procec. Ja sam imala jasan cilj i dala sam sebi pet godina roka da ga ostvarim. Međutim uspjelo je u dvije godine. Tražila sam istomišljenike, vodila dosta razgovora, pisala zahtjeve i slično. Na kraju se rad isplatio. Radimo sa dosta domaćih i stranih predavača, gostovali su nam holandska novinarka Marjolein Koster, zatim profesor Hariz Halilović, bivški logoraš Satko Mujagić, jedan od Dutchbat veterana, PAX mirotvorac Dion van den Berg, Nedžad Avdić koji je strijeljanje preživio, zatim umjetnica iz Beograda Jelena Jacimović, direktorica udruženja “Djeca rata”Ajna Jusić, experti sa Tribunala, predsjednica Nuhanović foundation Frederik de Vlaming i kulturolog Srđan šusnica. Dakle, pored euro-centričnih izvora u kurs su uključena djela i rad od experta i institucija iz regiona.

Ovakav način edukacije stimuliše kritično mišljanje, moralno i građansko obrazovanje i lični razvoj studenata kao individue i odgovornog građanina jednog multietničkog društva. Riječ je o dubljim i sveobuhvatnijim pedagoškim, moralnim i društveno-obrazovnim ciljevima koji proizilaze, takoreći, iz istorijskog događaja, u ovom slučaju genocida u Srebrenici. Procesi genocida su složeni i teško razumljivi procesi. Uključivanje UN-a čini ove procese još složenijim i važnijim za razumijevanje. Iz gore navedenih razloga je jako štetno za jedno društvo da se ne uči o Srebrenici u širem kontekstu agresije na BiH.

Index.ba: Kako gledate na to da se u bh.školama ne uči o tome? Da se čak u RS brani Bosanski jezik? Ko je kriv što je to tako? 

– Ne bih zalazila u pitanje krivice, ko je kriv da se ne uči ni o genocidu i da je zabranjeno učenje Bosanskog jezika kao takvog. Mislim da bi se eksperti i na tim prostorima složili tšo se tiče historijskih činjenica kada bi im nacionalističke struje to dozvolile. Ne živim u Bosni i ja iz Nizozemske ne mogu mijenjti to društvo. Smatram da promjene svakog društva trebaju da dođu iz tog samog društva, to je razlog zašto se ja zalažem za širenje svijesti i znanja o zadnjem genocidu u Evropi u društvu kojem trenutno primadam, tj Nizozemska. Što ne znači da ne volim sarađivati, ali se ne osjećam pravom osobom koja treba govoriti mojim kolegama u Bosni kako i šta treba mijenjati u obrazovnom sistemu u BiH društvu. Mislim da oni o tome puno bolje mogu suditi nego ja.

Index.ba: Dvojica ratnih zločinaca osuđena su na doživotni zatvor. Na žalost, genocid je presuđen samo u Srebrenici? Po Vašem mišljenju, šta je s Prijedorom, Ključom, Fočom i Višegradom i drugim gradovima gdje je na hiljade ubijenih Bošnjaka, djece, staraca… Je li pravda zadovoljena presudama Haga?  

– Šta znači zapravo genocid? I koju definiciju ćemo slijediti kada se radi o genocidu? Istraživači, akademici koji se isključivo bave naučnim istraživanjima na temu genocid se slažu da se u čitavoj BiH izvršio genocid nas bošnjačkim stanovništvom. Oni imaju svoje modele pomoću kojih vrše istraživanja vezana za sve genocide i po toj naučnoj metodi dolaze do zaključka da je u BiH bio genocid. Međutim, pavnici i sudije se ne bave naučnim istraživanjima i proučavanjem genocida u akademskom smislu te riječi. U svojim presudama oni mogu da slijede akademsku liniju ili ne. Na žalost u slućaju Bosne i Hercegovine nisu slijedili tu akademksu definiciju, nego su istraživali da je ostavljen trag isključivo na papiru da je genocid planiran. Naravno da tako nešto niko neće ostavi “crno na bijelo” al eto u slučaju Srebrenice se agresor zanijeo i ostavio i taj trag.

Tako da meni je pravda zadovoljena kada vidim akademski svijet da prilazi temi na jedan ozbiljan način. Naše najmilije nama niko ne može vratiti, da li je neko ubijen u “genocidu” ‘95 ili početkom ‘92 godine, bol je ista. Da li pravda može biti zadovoljena kada su žrtve u pitanju, to je individualna stvar. Za mene lično je pravda zadovoljena kada se svi mi kao društvo zalažemo za njegovanje kulture sjećanja kako se ovako nešto nikome nikad više ne bi desilo. Za to smo svi mi kao individue odgovorne ali i institucije i sektori da li da se radi o kulturi i umjetosti, akademiji i obrazovanju, medijima i novinarstvu itd, pa i politici mada kako se današnja balkanska politika bavi ovim pitanjem, svima nama bi bilo bolje da se politika nikako ne bavi Srebrenicom.

Želila bih da naglasim još jednu stvar. Nad bošnjačkim narodom jeste izvršen genocid, ali istovremeno na BiH kao multietničku državu je izvrsena agresija i tokom te agresije nisu samo Bošnjaci ubijeni. Ubijeni su svi koji su se suprostavili bolesnoj ideologiji Miloševića i Tudžmana. Ne smijemo zaboraviti nebošnjake koji su ubijeni u agresiji na našu multietničku državu ili braneći BiH kao takvu. To su dvije stvari koje su jedna sa drugom povezane, nestanak BiH kao multietničke drave i progon Bošnjaka kako bi se formirale neke nove velike sile, države u regionu.

Index.ba: Šta je danas s Mladićevim i Karadžičevim nasljeđem. Koliko je danas Srbija odmakla od te politike?  

– Današnji zvanični Beograd nije odmakao ni malo od politike ‘90 tih. Jedina razlika je u tome da se ne koristi vojna sila nego da se ta politika sprovodi “mirnim” putem preko institucija i diplomatike. Sve dok ne dođu neke nove generacije, neki novi klinci, na beogradsku političku arenu koji se ne plaše suociti se sa nasljeđem Mladića, Karadžića i Miloševića, ta politika se neće promijeniti. Kao što rekoh promjena jednog društva mora doći iz tog društva. Prva ću biti tu da tim mladim političarima, novim generacijama pružim ruku i pomirenja i saradnje kao što i sada radim sa pojedinim ljudima iz Srbije, kako bi naša djeca živjela zajedno u harmoniji. Ja se sjećam tih sretnih vremena i mislim što je nekad bilo da može biti ponovo, barem za mlađe generacije. Znam da to zvući nemoguće, međutim samo je nemoguće kada nešto ne želite i ne vjerujete da je moguće. Ali ne moze se očekivati od žrtve da pruži ruku pomirenja a agresor još uvijek poriče to što je počinio i što je i u akademskom i pravnom svijetu već davno dokazano.

Gdje je zvanična Srbija danas, najbolje pokazuje zvanični Beograd kada se radi o agresiji na Ukraini.

Index.ba: Kako gledate na dešavanja u BiH, prijetnje secesionističke, poteze koji vode ka podjeli BiH, odgovore na takva dešavanja međunarodne zajednice? Jesmo li sami u očuvanju BiH ili se možemo uzdati u pomoć drugih?  

– Prijetnje su jako ozbiljne, međutim to smo mogli očekivati. S obzirom da je cilj od samog početka agresije na BiH i bio nestanak BiH kao takve, pitanje je bilo samo kada će proraditi te sile koje BiH žele da unište. Na žalost za Ukrainu, ali sreća po nas je da se svijest međunarodne zajednice počela buditi upravo zbog agresije na Ukrainu. Mislim da rat u Ukraini nije počeo, to bi za BiH značio kraj, jer međjunarodna zajednica je imala tu vrstu poltike prema BiH koja je svijesno ili ne svijesno vodila ka uništenju BiH. Međutim ratom u Ukraini vidim određene promijene i što se tiče zvanične politike međunarodne zajednice ka BiH. Ne smijemo biti u iluziji da će nam neko sa strane spasiti državu. BiH mogu samo bh.građani spasiti, svi zajedno, druge pomoći nam nema. Ali onda se moramo osloboditi nacionalističkih političkih partija u BiH kojima nije u cilju multietnička država nego lična vlast i moć.

Index.ba: Kako vidite dešavanja u Ukrajini, koliko su ona slična onome što se desilo u BiH? Koliko su ta dešavanja opasna sada po BiH?  

– Dešavanja u Ukrajini djeluju na uvodno poglavlje Miloševićevog dnevnika. Sve je isto, samo Miloševićeva propaganda je bila puno bolja nego Ruska pa su neki zapadni novinari, političari pa čak i akademici prihvatili propagandu za istinu. Nažalost još uvijek ima onih koji ne mogu da raspoznaju propagandu od istine. Sa dešavanjima u Ukraini imam osjećaj da bolje znaju prepoznati propagandu od stvarnosti i da je to pozitivno za BiH. Da je Ukraina “pregažena” za par sedmica kako je Putin zamislio, ubijeđena sam da bi i BiH jako brzo pala. Ova sadašnja dešavanja su po mom mišljenju pozitivna za BiH.

Mada mene ova dešavanja vraćaju u rat i u podrume gdje sjedimo satima sa roditeljima a JNA nas bombarduje. Kako kao dijete mislim da svijet neće dozvoliti da nas tek tako ubiju…I sve se pitam “Koliko ‘Almi’ u Ukraini sjedi sad u podrumu i razmišlja isto”? Najgore mi pada ta kombijacija dječije naivnosti da će neko doći da nam pomogne i saznanja kao odrasle osobe da niko neće ni prstom mrdnuti. Da čak neće ni znati kako je njoj u podrumu, kako je iščekivati granatu da pogodi u kuću? Zažmiriš i samo misliš “ako nas pogodi, nek idemo svi odmah, samo da ne bude ranjenih, jer ako je išta gore bilo od mrtvog, to je bilo vidjeti tjelo ranjenog a u bolnici nema ništa”. Al tako nešto neće ni doći na ekrane, jer ovdje ne žele da uznemire gledaoce.

Index.ba: I za kraj, jesu li UN, Nizozemnska mogli učiniti više za Srebrenicu 1995.godine? Kako vidite njihovu ulogu, odgovornost… Svi pričamo o Srebrenici, međutim koliko je danas Srebrenica opet sama? Kako gledate na dešavanja ovih 30 godina poslije prema žrtvama, ovom gradu, i svemu u BiH?  

– Naravno da su i UN i Nizozemksa mogli učiniti mnogo više za Srebrenicu 1995 godine. Ne volim da pričam o tome šta bi bilo kad bi bilo. Ima dovoljno presuda u kojima je dokazano da su različiti i ljudi i države mogli uraditi više za Srebrenicu 95, kao što je navedeno i u presudama moje porodice, te u presudama Hasana Nuhanovića i majki Srebrenice. Mogla je i Srbija više učiniti, Srijba je mogla spriječiti genocid a nije. Moglo je i zvanično Sarajevo pomoći Srebrenici, a nije… jedini koji ništa nisu mogli učiniti za Srebrenicu 1995 su bili nedužni ljudi Srebrenice. Smatram da se zvanična Nizozemska i tada i sad sramno postavlja kada se radi o Srebrenici, žrtvama i preživjelima. Smatram da se i zvanična Srbija sramno postavlja kada se radi o Srebrenici. Smatram da se mnogi sramno postavljaju kada se radi o Srebrenici. Svi mi nosimo odgovornost kako se nositi sa Srebrenicom a tu odgovornost malo ko preuzme. I iz tog razloga bi se makar trebali potruditi da Srebrenica uđe u kulturu sjećanja, ne samo u BiH nego i van BiH. Ja pokušavam da uzmem tu svoju individualnu odgovornost. I nikada o Srebrenici neću pričati kao o izolovanom slučaju. Srebrenica je kraj, zadnja stanica agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ne možemo o Srebrenici pričati a ne početi o Prijedoru 92, o Banja Luci, o Bijeljini, o Sarajevu, o Trebinju itd..ne možemo o Srebrenici pričati samo onih par dana oko 11 jula.Trebamo Srebrenicu staviti u širi kontekst dešavanja agresije na BiH. Svi smo mi oštećeni ovim ratom. Svako se zabavio oko svog bola i patnje što je i normalno nakon ovolikog zločina. Nije to mala stvar, preživlji smo genocid ali i agresiju na našu domovinu. Trebamo svi kao građani BiH biti ponosni na sebe i na našu državu.

Index.ba: Vaša poruka mladima u BiH, političarima, ali I onima koji su kao Vi u ratu morali napustiti BiH  

– Vi ste naša mlada nada, oslobodite i nas nacionalističkih stranaka, one će BiH i sve nas u njoj u propast odvesti.

Najnovije

Borbe i bombardovanja i danas potresaju Gazu

Borbe i bombardovanja potresali su pojas Gaze u četvrtak, nakon što je Washington objavio da je Izrael pristao da...