Amina Isović-Bukvić primjer je koliko žena može postići u svom životu. Kada bismo je opisivali u jednoj riječi, nazvali bismo ju superženom. Amina Isović-Bukvić je poznata bh.spisateljica, priznata i iskusna novinarka, žena koja svojim radom svaki dan pomjera granice koje se postavljaju u današnjem svijetu. Svojim primjerom pokazuje nam da nije vrijeme da se staje na kočnicu, nego da se dosta toga u životu može postići, ali… ako si vrijedan, pošten, uporan, željan znanja i uspjeha.
I sve to uspjela je uskladiti s propisima vjere. Dakle, njen put protkan je poštenjem i povjerenjem. Uz to, ponosna je, neustrašiva i vrlo draga osoba koja svojom pojavom jednostavno “plijeni”.
Za Index.ba s Aminom Isović – Bukvić razgovarali smo o ženama na visokim pozicijama, njezinim predviđanjima te saznali koje su bitne osobine koje treba imati kako bi bila uspješna u svom poslu.
Isović-Bukvić se osvrnula i na jednu od svojih knjiga. Kako je rekla “Sarajevski Tadž Mahal” zbirka je istinitih priča o ljubavi, zabavljanju i ašku kroz vrijeme.
“Knjiga je svjedočanstvo o ljudima koji su početkom prošlog stoljeća živjeli u Sarajevu, njihovim sudbinama i životnim iskušenjima. Fotografije u knjizi su autentične i dočaravaju likove o kojima pišem, baš onako kako su ti ljudi zaista i izgledali. Narednog mjeseca izlazi i moja peta knjiga, Ljetopis Bosne koja je nastavak prethodne dvije knjige Šapat kaldrme i Sarajevski Tadž mahala u kojima se nalaze autentične priče o Sarajevu i Bosni. Prema dosadašnjim reakcijama knjige imaju posebnu publiku kod naše dijaspori koja ovu vrstu literature obavezno nosi na povratku iz Bosne”.
Index.ba: Kako kao uspješna osoba vidite položaj žena u BiH?
– Nedavno sam pročitala interesantan isječak iz starih engleskih novina u kojima je objavljen kratak tekst da su žene u Bosni prvi put 28. maja 1910. godine, glasale za članove parlamenta ili desetljećima prije nego što su isto pravo imale žene u demokratskim državama svijeta. Moje knjige, između ostalog govore i o položaju žena u Bosni kroz vrijeme. U knjizi Sarajevski “Tadž Mahal” nalaze se razglednice iz 1927. koje je moja pranana slala svom momku (mom pradedi) u vojsku i čestitala mu Novu godinu. Pranana je bila zaposlena, baš kao i njena kćerka moja nana koja je uz to bila i hrabra za svoj vakat i odvažila da se razvede davne 1949 godine. Sve su to bile žene iz tradicionalnih porodica….i niko od očeva ni muževa nije im branio da budu odjevene ne tradicionalno ili bez šala na glavi. Kod očeve majke koju smo zvali Gaga i koja je rođena daleko od sarajevske kaldrme, otac je plaćao učiteljima i Muallima da ih obučavaju privatno u njihovoj kući. Zato mi je teško govoriti kako su žene kroz tradiciju bile potlačene u našoj zemlji. Ona tradicija koju poznajem kroz svoje pranane i čukunnane meni govori sasvim suprotno od toga. Ne znači to da nije bilo bezbroj teških pojedinačnih situacija. Ako govorimo o vremenu u kojem živimo, moram istaći da su žene danas ugrožene da se ostvare u ulozi majke. Zbog straha da ne ostanu bez posla ne odlučuju se za trudnoću.
Index.ba: Ono što se da zapaziti jeste hidžab koji Vas krasi i koji, uprkos mnogim tvrdnjama, očito da nije prepreka muslimanki da bude uspješna. Inače, kako van BiH gledaju u ženu s mahramom a kako u BiH? Po Vama, koji je put uspjeha?
– Biti autentičan ili to što jesi, ljudi prepoznaju i cijene. Različitost od drugih donijela mi je puno zanimljivih i laskavih iskustava kao ono kada je na Floridi jedan umjetnik zaposlenik na njihovom aerodromu zamolio da iskoristi moju fotografiju iz pasoša da me naslika, dok sam u Californiji i Bostonu primala takve komplimente kakve u Bosni nikad nisam. U susretima s ljudima često osjetim različite energije ali ako govorimo o energiji nepoznatih ljudi po pitanju mog odijevanja onda je to ‘energija zbunjenosti’. Ima tu raznih uglavnom simpatičnih situacija kao što je bila nedavno reakcije malog dječaka na putu iz škole u Ruandi. Kada me je vidio u autu, počeo je da skače i pokazuje prijatelju u mom pravcu, dajući mi jasno do znanja da mu se sviđa moj šal na glavi.
Ili, kada smo prije 12 godina boravili u Kini, u Ljetnoj kući kineskog Cara, bez prestanka su nam prilazili i tražili da se fotografišu. U jednom trenutku ispred nas stajalo je tridesetak i više ljudi sa fotoaparatima koji su čekali svoj red da se slikaju sa mnom. Ljudima kako na Zapadu tako i na Istoku neobično je povezati islam sa evropskim izgledom. Da sumiram, moja iskustva s hidžabom u svijetu do sada su uglavnom bila pozitivna, čak i onda kada se činilo da nije tako, kao što je bilo jedne prilike na aerodromu u Beogradu. Na kraju se i to neprijatno iskustvo pretvorilo u savršeno. Naime ispostavilo se da sam baš zbog neprimjerenih scena u Beogradu proputovala dva kontinenta i pet država s nevažećim pasošem jer pokazujući svoju netrpeljivost žena na aerodromu nije primijetila da je pasoš poništen, što ni ja tada to nisam znala. Tek tri mjeseca poslije kada smo krenuli u Njemačku shvatila sam da sam taj put u Beograd putovala sa starim nevažećim pasošem koji nije ima pečat da je nevažeći ali je u sistemu bio poništen. Duga i zanimljiva priča ali o tome ćete čitati u putopisima. Moja filozofija je ako se ide sa dobrom energijom uvijek se dobro završi.
Drugi dio pitanja odnosi se na Bosnu…
Uvijek je bila prisutna radoznalost i pitanje “Zašto?”, ali nikada nisam imala stvarnih problema zbog svoje odluke da živim islam, iako sam prije 30 godina bila jedna od prvih koja je nosila hidžab na ulicama našeg grada i definitivno prva na državnoj televiziji, parlamentu pa i u svojoj porodici….Svima je bilo zanimljivo to što nosim šal a nisam “bula” kako su tada zvali žene sa šalom.
Index.ba: Imali ste priliku da obiđete mjesta koja malo ko ima priliku posjetiti , šta nam možete reći o tim mjestima, zašto su posebna? Gdje ste se najljepše osjećali?
– Putovanja su moj svijet radosti, nešto što me je oduvijek posebno veselilo još kao malu djevojčicu kada sam sa nanom i dedom svakog vikenda putovala stotinama kilometara daleko od Sarajeva. Uvijek neko novo mjesto. Dragi Bog mi je otvorio nafaku pa sam nekoliko godina prije korone posjetom Australiji i Južnoj Americi mogla sebi reći da sam obišla cijeli svijet i svašta sam vidjela i svašta zapisala. Tri knjige svojih putopisa promovisat ću naredne godine ako Bog da. Najviše volim da posjećujem mjesta koja imaju svoje priče, bilo da je to priča o Musa a.s/Mojsiju u koju sam zalutala dolaskom na Sinajsku goru u jednom od svojih posljednjih putovanja, bilo da je priča o neobičnim susretima sa našim ljudima po cijelom svijetu.
Index.ba: Kao mlada osoba, uspješna, šta poručujete mladima koji na žalost odlaze iz BiH?
“Poruka za omladinu….ako već idete, idite da se vratite. Tamo gdje odete izvucite svoj maksimum u znanju, novcu, kontaktima, a onda jednog dana svoje znanje, novac i kontakte donesite u Bosnu”.