Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Kad god glavni baja Dodik ode u Beograd po svoje mišljenje i svoje stavove, desi se neki verbalni incident u kojem on obavezno učestvuje i to je pravilo koje zvanični Beograd uvelike koristi kako bi poslao poruku, ne samo Bosni i Hercegovini, već Evropi i svijetu. Povod za zadnji verbalni incident je bila navodna prijetnja ratom koju je na jednoj promociji knjige izrekao penzionirani pukovnik i bivši komandant 28. divizije Armije R BiH Naser Orić.
Da ne bi ostalo sve samo na lupetanjima Mileta Dodika, a pošto se radi o Oriću, i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić se pridružio verbalnim provokacijama kazavši da Srbija neće dozvoliti nova stradanja srpskog naroda.
Ne ulazeći u to da li je Orić prijetio ili provocirao na pometnutoj promociji još jedne knjige srebreničkom stradanju u Zenici, smatram da je reakcija Beograda i Banja Luke došla isključivo zato što se radi o Naseru Oriću. Ako je u toj prije svega s razlogom prenaglašenoj reakciji Vučić mislio na srpski narod u Srbiji, lično smatram da tom izjavom Vučić pokazao visok nivo državničke odgovornosti, jer je njegova i ustavna obaveza da kao vrhovni komandant Vojske Srbije zaštiti svoju zemlju i svoj narod od bilo kakve vrste ugroze, iako realno takva vrsta ugroze bar sa strane Bosne i Hercegovine ne postoji.
No međutim, ako je pri tom mislio na srpski narod van granica Srbije, a po kontekstu u kojem je govorio izgleda da jeste, onda moram kazati da je odgovornost za sigurnost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini isključiva nadležnost državnih institucija Bosne i Hercegovine, kako njenih policijskih tako Boga mi i vojnih struktura, odnosno Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Bilo kakva pomoć u tom kontekstu koja bi došla iz Srbije, posebno kada se radi o prirodnim nepogodama je dobro došla. No, svaka druga intencija u kojoj bi bilo čije strane trupe vojno intervenirale u Bosni i Hercegovini je u skladu sa međunarodnim pravom i međunarodnim ratnim pravom, jasno definirana kao akt agresije.
Što se tiče tih stalnih zamjena teza i indirektnih prijetnji kroz kontinuirano iskazivanja spremnosti za odbranu srpskog naroda kojeg potenciraju i Beograd i Banja Luka, smatram da je to vještačko kreiranje neprijatelja koje nema nikakvu svrsishodnost osim da podiže bespotrebne tenzije u regionu. Srbija općenito i srpski narod generalno nema neprijatelja i nema nikakve bojazni od novog sukoba, osim ako za to ne postoji namjera od samog političkog vodstva Srba i u Srbiji i na Kosovu i u BiH. Ono čime se takva retorika sa srpske strane opravdava bar kada je BiH u pitanju, su izjave aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, da Bosna i Hercegovina ima načina da se brani od bilo kakvog pokušaja otuđenja njene teritorije, odnosno bilo kakvog pokušaja nasilne secesije entiteta RS.
Sa druge strane u kontekstu isticanja spremnosti za odbranu, a istine radi, treba istaknuti, da je i zadnji put kada je Bosna i Hercegovina faktički napadnuta, taj akt agresije došao opet od strane Savezne Republike Jugoslavije čiji je Srbija pravni slijednik. Mnogi će pod ovom tezom razmatrati agresiju na Republiku BiH 1992. godine, za što je i sudski dokazana direktna odgovornost Miloševićevog režima, međutim radi se o jednom drugom manje poznatom slučaju.
Naime tokom NATO udara na SRJ, tačnije 26. marta 1999. godine, dva lovca RV i PVO SRJ tipa MiG-29 su izvršila povredu zračnog prostora iznad državnog teritorija BiH, sa namjerom borbenog djelovanja protiv vojnih kapaciteta NATO-a na našoj državnoj teritoriji. Naravno, oba lovca su munjevito i rutinski neutralizirana od strane samo jednog lovačkog aviona američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) tipa F-15C Eagle kojim je u redovnoj patroli iznad BiH upravljao tada kapetan Jeff Hwang.
Inače pukovnik Jeff Hwang je penzioniran 2014. godine sa mjesta zamjenika komandanta 142. Lovačkog vinga USAF-a, kao jedan od rijetkih pilota američkog ratnog zrakoplovstva sa dva oborena protivnička lovca MiG-29 u zračnoj borbi. Taj omjer snage, vještine, sposobnosti, strategije i taktike koji su tada demonstrirani bi trebali da budu „naravoučenije za vjeke vjekova“ svima onima koji prizivaju sukobe u ovom regionu, ali nažalost to izgleda nije tako. Bilo kako bilo, ovaj manje poznati slučaj se sa aspekta međunarodnog ratnog prava, s obzirom da se radi o povredi državnog suvereniteta zračnog prostora BiH u toku ratnih djelovanja, može razmatrati kao akt agresije. Tako da priča o nekim novim olujama i neprijateljima koji vrebaju Srbiju i sve Srbe u regionu, kao i uvijek nema nikakvu argumentaciju.
Naravno, takva zapaljiva retorika uvijek pronađe plodno tlo. Međutim, ne može se pobjeći od činjenice da je entitet RS u ovom mandatnom periodu ubrzano i kvalitetno naoružava, oprema i obučava svoje policijske snage kako bi one u doglednom vremenu postale alternativa Oružanim snagama BiH. Razlog je više nego jasan. Ostavljanje mogućnosti da se entitet RS od Bosne i Hercegovine odcijepi silom ako treba, odnosno ako se za to steknu povoljni međunarodni uslovi. U tom kontekstu valja napomenuti da je politički analitičar iz berlinskog Savjeta za politiku demokratizacije Bodo Veber za portal Index.hr kazao –
„Ekskluzivno smo objavili informaciju da je neposredno poslije izbijanje krize na Krimu, Putin nagovarao Milorada Dodika da uđe u avanturu secesije Republike Srpske, te da ga je u tom poduhvatu zaustavio tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić, koji je odbio da mu pruži podršku Srbije. Tada, ta eksplozivna vijest, potvrđena od Vučića prema više zapadnih diplomata, nikoga nije zanimala, nijedan zapadni medij nije je prenio“.
Ako iz tog ugla pogledamo na zadnje izjave, kao i samo ponašanje i Vučića i Dodika, kao i medija u Srbiji, postavlja se s pravom pitanje šta se to promijenilo i da li je u tom kontekstu Rajko Vasić u pravu onda kada kaže da će se na ovim prostorima ponovo desiti genocid?
Da li je Putin ponovo dao zeleno svjetlo za nasilnu secesiju entiteta RS od BiH, ovaj put uz aminovanje Beograda?