ANALIZA Da li Srbija ulaganjem 14,1 milion KM u namjensku industriju RS želi izazvati nove sukobe u BiH

preporučujemo

Piše: Nedžad AHATOVIĆ

Ministar odbrane R. Srbije Aleksandar Vulin je na press konferenciji u Banjoj Luci kazao: “U skladu s naređenjima vrhovnog komadanta Vojske Srbije i dogovora s predsjednikom RS Miloradom Dodikom, Ministarstvo odbrane Srbije je osiguralo 850 miliona dinara (14,1 miliona KM) za različite potrebe preduzeća odbrambene industrije RS-a, odnosno za remont tenkovskih i avionskih motora”.

Aleksandar Vulin

Ako se pomno analizira ova rečenica koju je ministar Vulin, vjerovatno u svom dobro poznatom nesnalaženju uslijed nedostatka obrazovanja za ministriranje resorom odbrane kazao, govori da Ministarstvo odbrane Srbije, odnosno komandant Vojske Srbije naređuje jednom administrativnom dijelu BiH da preuzme logisticiranje i održavanje naoružanja i vojne opreme Vojske Srbije!

Ovo je odgovor zvaničnog Beograda na ekspanziju i razvoj namjenske industrije u Federaciji BiH, koji direktno zadire u suverenitet države Bosne i Hercegovine, jer je Federacija BiH glavni investitor u vlastitu namjensku industriju. Šta Beograd sa ovim potezom poručuje?

Prvo, da Srbija nikada neće odustati od toga da sve sporove sa susjedima rješava silom, stoga se užurbano naoružava, razvija svoju namjensku industriju i oprema se savremenim oružanim sredstvima i drugom modernom opremom.

Drugo, da je Republika Srpska njena nepriznata autonomna pokrajina u kojoj Beograd može da troši svoja budžetska sredstva kao da se radi o ulaganjima u Banatu ili Šumadiji.

Treće, da Ministarstvo odbrane Srbije i „Đeneralđštab“ Vojske Srbije u svojim planovima teritoriju RS-a razmatraju kao svoju logističku bazu, što podrazumijeva i uključivanje tog dijela suverenog teritorija BiH u sve strategijske planove za odbranu Srbije.

Četvrto, da sa ovim potezom Beograd još jednom nedvosmisleno pokazuje da apsolutno ne poštuje Dejtonski mirovni sporazum, što je Srbija kao pravni sljednik SRJ, odnosno kao zemlja „ugovornica“ – supotpisnik dužna da poštuje.

Prve tri teze korespondiraju apsolutno sa Memorandumom 2 SANU-a iz 2012. godine, po kojem granica na Drini nije granica koju bi Srbija trebala tvrdo poštivati, već je to samo puka administrativna barijera između jednog te istog naroda, što dalje implicira ovako ponašanje Beograda.

Međutim, flagrantno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane Srbije kao njegovog potpisnika je problem u međunarodnim okvirima na koji nema nikakve reakcije. No, to skandalozno i učestalo ponašanje Beograda naspram poštivanja odredaba Dejtonskog mirovnog sporazuma, se može lako sankcionirati u skladu sa Bečkom konvencijom o pravu međunarodnih ugovora po članu 60. tačka 2. stav a) po kojem ugovorne strane u mnogostranom ugovoru zbog nepoštivanja odredaba međunarodnog ugovora od strane jedne ugovorne strane, mogu da suspenduju njegovu primjenu, da suspenduju dio ugovora koji je predmet povrede ili da ga dokinu potpuno.

Što znači da Hrvatska i Bosna i Hercegovina kao države potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma mogu da taj mirovni ugovor potpisom legalnih i legitimnih predstavnika političke većine u obje države stave van snage i time dokinu postojeći Ustav BiH koji nikada nije prošao parlamentarnu proceduru i vrate stanje na dan 12.10.1995. godine i prekid vatre u 00:00 sati.

Time se država Bosna i Hercegovina u svom funkcioniranju vraća na Ustav Republike Bosne i Hercegovine koja ima validno međunarodno priznanje, nezavisnost, suverenitet i međunarodno-pravni subjektivitet. U tom administrativnom ustrojstvu, Republike Bosne i Hercegovine, entiteta Republike Srpske i Federacije BiH nema, oni bi nakon stupanja na snagu eventualnog sporazuma između BiH i Hrvatske prestali de facto da postoje i sve njihove sadašnje  institucije bi se morale pretpočiniti republičkim institucijama Bosne i Hercegovine. S obzirom na Dodikovu „pretorijansku gardu“ u vidu policije i specijalne policije RS-a naoružane do zuba, operacionalizacija ugovora o izlaženju iz Dejtonskog mirovnog sporazuma od strane BiH i Hrvatske bilo bi nemoguće izvesti bez sukoba, što u suštini demaskira stvarnu ulogu policije RS-a i nedavnih povećanja njihovih ofanzivnih oružanih kapaciteta.

Policija Republike Srpske

Dakle, demokratski princip izražavanja volje legitimne političke većine kroz demokratski uspostavljene institucije političkog sistema u Bosni i Hercegovini, za Dodika, ali i za Beograd nemaju suštinsku važnost. Isto kao što volja većine koja je izglasala nezavisnost Bosne i Hercegovine u martu 1992. godine za Miloševića nije predstavljala ništa. Za sve njih je faktor sile taj koji daje mogućnost da 34% populacije u BiH određuje da li će država Bosna i Hercegovina postojati i gdje će eventualna granica biti. Interesantno baš kao i luksuz koji ima 28% ruske populacije u Ukrajini.

Naravno, na razvoj situacije u kojoj bi BiH i Hrvatska istupile iz ugovornih odnosa koji definira Dejtonski mirovni sporazum, zvanični Zagreb nikada neće pristati. Naime, njih i danas obavezuje dogovor iz Karađorđeva po kojem je razgraničenje između Srbije i Hrvatske u Bosni jasno definirano i ono po izjavama svjedoka samih razgovora ne podrazumijeva fizičko postojanje Bošnjaka niti bilo kakve teritorije na kojoj bi taj, sasvim slučajno većinski narod u Bosni, uopšte živio. Što nas opet vraća genezi Jugoslavenske krize, odnosno stalnom nastojanju ka uspostavljanju političke dominacije Hrvatske i Srbije u bivšoj Jugoslaviji. Da bi se te dvije bivše jugoslavenske republike dogovorile, po sporazumu iz Karađorđeva Bosna je u teritorijalnom smislu morala biti kolateralna šteta, a Bošnjacima bi bilo oduzeto svako pravo političkog odlučivanja o budućnosti Bosne i Hercegovine i oni bi bili u političkom i pravnom smislu tretirani kao albanska „manjina“ na Kosovu. 

Nažalost, od ovih stajališta se, ni u Beogradu ni u Zagrebu, nije odustalo niti za milimetar od marta 1991. godine. Bosna je za njih još uvijek imaginarna država koja mora postojati zbog od strane velikih sila nametnutoga Dejtonskog mirovnog ugovora, a Bošnjaci su vještački narod bez tradicije, bez kulture i bez jezika koji bi se trebao asimilirati da li u Hrvate ili Srbe islamske vjeroispovijedi.

U takvom okruženju Bosna i Hercegovina mora dostizati evropske standarde i zadovoljavati sve uvjete za ulazak u punopravno članstvo u EU-e i NATO-a dok se na njenoj suverenoj teritoriji grade logistički centri za održavanje tenkova i aviona Vojske Srbije.

Postavlja se pitanje da li Srbija ulažući 14,1 milion KM u namjensku industriju entiteta RS stvara pretpostavke samo za neke nove sukobe i genocide. Sa druge strane s obzirom da Vučićeva Srbija ništa ne radi slučajno, postavlja se još jedno pitanje, uz čiju dozvolu i pokroviteljstvo se instaliraju logističke baze Vojske Srbije u BiH? I da li su to isključivo logističke baze samo Vojske Srbije?

Najnovije

Iz sindikata poručuju da uslovljavanje radnika vakcinacijom u FBiH nije po zakonu

Predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine (SSS BiH) Selvedin Šatorović je naglasio da poslodavci nemaju zakonsko utemeljenje da...