Piše: Dino PROHIĆ
Dok neki izbore već smatraju dobijenim, drugi rade na tome da predstave alternativne kandidate. Naša stranka je nedavno objavila da će imati svog kandidata za člana Predsjedništva BiH, bez obzira na raniji stav stranke o neučestvovanju u izborima za tu poziciju.
Nesprovđenje presude u slučaju Sejdić-Finci je jedna velika i teška sjena nad političkim životom u BiH. Jedan veliki problem je što etničko predstavljanje u BiH u praksi isključuje veliki broj potencijalnih kandidata. Dok se u Predsjedništvo bira isključivo po pripadnosti jednom od tri etničke grupe u BiH, svi oni koji ne žele da se etnički odrede, su nekvalifikovani.
Taj broj je, jasno, daleko veći nego što se predstavlja, s tom razlikom da ima jedan broj ljudi koji iz pragmatičnih razloga bira da se očituje kao pripadnik jedne od etničkih grupa.
Odluka Naše stranke da ima jednog od kandidata za člana Predsjedništva se može tumačiti dvojako.
Jedno od tumačenja je da ova stranka, koja će po svemu sudeći na predstojećim izborima ostvariti najbolji rezultat do sada (ako je vjerovati statistikama i trendovima), umorna od politikanstva na lijevoj strani politike, te da se odlučila preduzeti samostalne korake ka boljem predstavljanju.
Postoji i tumačenje po kome bi se na ovo moglo gledati kao odsutpanje od bitnih principa iza kojih ta stranka stoji. Sam predsjednik stranke, Predrag Kojović je prije četiri godine izjavio da NS odbija učestvovati u procesu kandidovanja članova Predsjedništva koji potpuno obezvrijeđen, te obilježen vulgarnim genetskim, etničkim inžinjeringom za koji ne pripada ovom vijeku.
Tačno je da je ovakav način biranja članova Predsjedništva necivilizacijski i potpuno pogrešan, gledano iz aspekta demokratskih principa. Jedan od osnovnih postulata demokratije je pravo da biraš i budeš izabran, a princip etničkog predstavljanja u Predsjedništvu taj postulat poništava. Da ne ulazimo sada u to koliko je nelogično imati tri predsjednika koji jako slabo sarađuju, upravo zato što stoje iza interesa svojih partija (pod krinkom etničkih interesa), a ne iza interesa cijele države.
Mogla je ovdje Naša stranka (ili bilo koja druga nenacionalistička stranka) postupiti i principijelnije. Evo par riješenja.
Ponuditi kandidate iz sva tri naroda, ali ispred iste stranke. Ako je interes države ispred pojedinačnih interesa, i ako jedna stranka ima namjeru zastupati dobrobit svih stanovnika ove države, onda bi i tri kandidata iz jedne stranke bila opcija koja se nudi glasačima, a koja je istovremeno u skladu sa važećim izbornim zakonom.
Ima tu i jedna druga opcija. Ako je cilj prevazići ovaj srednjevijekovni sistem koji očito ne funkcioniše, moguće je ponuditi i jednog kandidata za sva tri mijesta u Predsjedništvu. Predsjedništvo BiH je kao vrhovni organ izvršne vlasti dužno podjednako predstavljati apsolutno svakog stanovnika ove zemlje. Taj posao mora se obavljati nepristrasno i podići iznad sitnih interesa, da bi svima bilo bolje. Kada bi se glasačima ponudilo da glasaju za jednog predstavnika, i kada bi taj kandidat bio u stanju uvjeriti glasače da će ih na najbolji način predstaviti, te dobio potreban broj glasova iz sve tri etničke grupe, imali bi smo samo jednog predsjednika.
Naravno, sve to zvuči kao naučna fantastika. Pitanje je samo vjerujemo li u bajke. A mi smo zemlja međeda i leptirova, kod nas sve uvijek može desiti nešto što se graniči sa bajkama. Samo još da izaberemo hoće li bajka biti tu da nas uplaši ili razgali. Sve mi to sami biramo, a nekad treba izabrati da imamo hrabrosti.