Piše: Nedžad AHATOVIĆ
Od toplih julskih dana 1995. godine kada se desio genocid u Srebrenici postavlja se jedno racionalno pitanje – ko je kriv za Srebrenicu?
Ovih dana bit ćemo svjedoci kako će bošnjački i drugi političari skrušeno obilaziti Srebrenicu na godišnjicu genocida koje su agresorske trupe počinile u ovom podrinjskom gradu. Svi će sa razlogom upirati prstom u počinioce genocida koji su nakon decenije i po skrivanja u Srbiji uhapšeni i izručeni Haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Tamo su vinovnici osuđeni na dugogodišnje kazne, a najodgovorniji Ratko Neđe Mladić i na doživotnu robiju. No, postavlja se pitanje da li postoji odgovornost međunarodne zajednice i vlasti Republike BiH za sve što se dešavalo u Srebrenici.
U ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini između snaga Armije R BiH i snaga Vojske Jugoslavije u ljeto i jesen 1992.godine, uspostavlja se linija fronta koja se do kraja 1994. godine neće bitnije mijenjati. Ako se u obzir uzme ukupno vojno-strateška situacija u BiH može se reći da i pored velikih teritorijalnih dobitaka ostvarenih u prvom naletu agresor nije uspio u svojoj osnovnoj zamisli – brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvažnijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, prešle u strategijsku defanzivu koja će trajati do kraja rata. Armija R BiH uspjela je obbraniti ključne dijelove teritorija Republike – industrijske i urbane centre – no, nije uspjela riješiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija unutar slobodne teritorije niti sa enklavama u okruženju. Do avgusta 1992. godine Armija R BiH je izvršila potpunu mobilizaciju i pod oružjem imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH.
Najkvalitetniji dio teritorija pod nadzorom agresora – Vojske Jugoslavije bila je banjalučko-dobojska regija, s brojnim stanovništvom i urbano-industrijskim središtima. Područje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska “crna rupa” BiH, bez dovoljno stanovništva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je sa druge strane značajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, no protjerivanjem većinskoga bošnjačkog stanovništva ostalo je bez demografskog potencijala. Istočna Bosna i istočna Hercegovina su brdsko-šumski i kraški krajevi, također rijetko naseljeni i slabo razvijeni Tek zauzećem najvećeg dijela Posavine, agresor je stekao značajnije kvalitetne teritorijalne dobitke. Na okupiranoj teritoriji agresor je stacionirao značajne vojne kapacitete koji su se prema nekim procjenama išli i do 98.000 vojnika pod oružjem. Sredinom jula 1992. načelnik Glavnog štaba JNA general Żivota Panić, braneći se od optužbi da je JNA izdala bosanske Srbe, naveo je da tzv. Vojska RS posjeduje 900 tenkova i oklopnih transportera, 852 topa raznog kalibra i višecijevna bacača raketa (VBR) i 48 zrakoplova (bez helikoptera).
Međutim, uz sve prednosti u naoružanju, u prvobitnim ratnim djelovanjima primijećeno je da su agresorske jedinice uglavnom vrlo loše uvježbane i vođene, uz manjak podoficira, slabu disciplinu i nizak moral. Izuzetak su činile jedinice teške artiljerije, te Vojna policija i jedinice specijalne namjene. Sa druge strane Armija BiH je imala visoko motivirane vojnike, ali strašno izražen manjak oficirskog i podoficirskog kadra i kritičan nedostatak teške artiljerije i oklopno-mehaniziranih sredstava. Uslijed embarga na uvoz oružja, Republika BiH nije bila u stanju da svoju Armiju opremi za izvođenje ozbiljnijih napadnih operacija u kratkom roku, ali je nedostatak ljudstva agresora ozbiljno ograničavao u eksploataciji početnog teritorijalnog osvajanja i iskorištavanja prostora za manevar i korištenje vlastite prednosti u ukupnim materijalno tehničkim sredstvima za vođenje rata.
Svaki agresorski vojnik koji bi bio oslobođen zadatka kontrole nad teritorijem u tom trenutku vrijedio bi više u strateškom i taktičkom smislu nego bilo kakav tenk, top ili haubica. U tom kontekstu eliminiranje enklava u Podrinju pod kontrolom Armije R BiH, bio je zadatak od taktičke i strateške važnosti za agresora.
Značajan dio snaga, a posebno deficitarnog ljudstva tzv. Vojske RS bio vezan za to ratište. Kompletan Drinski korpus tzv. VRS sastava 18.000 vojnika raspoređenih i jednu oklopno mehaniziranu i šest lakih pješadijskih brigada i 5 samostalnih odreda i bataljona bio je stalno angažiran na ratištu kod Cerske, Konjević Polja, Žepe i Srebrenice. Na tom teritorijalno malom prostoru našao se zbjeg od 50.000 do 60.000 ljudi, uglavnom bošnjačkog stanovništva iz okupiranih teritorija u Podrinju i Istočnoj Bosni. Procjeene agresora su govorile da 28. divizija Armije R BiH koja se organizirala u spomenutim enklavama može da angažuje i do 25.000 ljudi vojno-sposobnog stanovništva, ali da nedostaje naoružanja i oficirskog kadra. Ukoliko bi došlo do ustrojavanja, uvježbavanja i opremanja jedinica Armije R BiH u spomenutim podrinjskim enklavama, agresorske snage bi bile objektivno ugrožene, jer se nije imalo više snaga za kontrolu tog djela teritorija.
Da slučaj bude gori po agresora, jedinice Armije R BiH u podrinjskim enklavama vodile su aktivna borbena djelovanja i držale vojnu inicijativu na tom prostoru, sa osnovnim ciljem naoružavanja svojih jedinica. Već u januaru 1993. godine, jedinice Armije R BiH pod komandom Nasera Orića izvele su prvu veću vojnu akciju zauzevši selo Kravica koje se nalazilo u širem rejonu okupiranog grada Bratunca. Prema tvrdnjama vlasti u entitetu RS i Tužiteljstva BiH u toj akciji, pripadnici Armije R BiH počinili su ratni zločin nad ratnim zarobljenicima i civilima. No, ono što je interesantno spomenuti je da su nakon tog napada, jedince Armije R BiH došle do određene količine oružja i oruđa.
Nakon ovih borbenih djelovanja agresor je zaključio da je protok vremena u kojem se ne poduzimaju konkretne aktivnosti na eliminaciji podrinjskih enklava, njihov najveći protivnik, te da će u narednom periodu, snage Armije R BiH organizaciono i kadrovski stasavati i rasti, te u doglednom vremenu pokušati iskoristiti svoju brojčanu prednost. Stoga su poduzete sve mjere da se krene u konačni obračun sa jedinicama Armije R BiH u podrinjskim enklavama. Do marta mjeseca 1993. godine uz fanatičan otpor pripadnika Armije R BiH i velike gubitke, agresor uspijeva da eliminiše enklavu u selima Cerska i Konjević Polje i da prekine teritorijalnu vezu između Srebrenice i Žepe.
Međutim, jedince Armije R BiH aktivnom odbranom uspijevaju da odbace agresorske snage i da zadrže kontrolu nad Žepom i Srebrenicom. Kao posljedica sužavanja teritorije Podrinjskih enklava, dolazi do humanitarne katastrofe u kojoj više od 50.000 ljudi traži utočiste u samom gradu Srebrenica. Tadašnji komandant UNPROFORA francuski general Philip Morion u martu 1993. godine odlazi u Srebrenicu i Žepu kako bi lično posredovao u pregovorima o propuštanju konvoja sa humanitarnom pomoći, koje su agresorske snage redovito vraćale sa prilaza enklavama. Nakon što je sa konvojima hrane stigao u Srebrenicu, na sastanku sa tamošnjim vojnim i političkim čelnicima Republike BIH, general Morion pritisnut svojevrsnom talačkom krizom u kojoj se našao, obećava da će snage UN-a staviti i Srebrenicu i Žepu pod svoju zaštitu.
Morionova simbolička gesta je stvorila predah tokom koga se razvila diplomatska aktivnost, tokom koje je agresor prijetio da će vojnom akcijom likvidirati obje enklave. Svoj uticaj u međunarodnim vodama Milošević je iskoristio i svom paljanskom rukovodstvu omogućio da se preko UNHCR-a organizirano sprovede evakuacija između 8000 i 9000 Bošnjaka na područja pod kontrolom vlasti Republike BiH. Ovo etničko čišćenje u režiji visokih UN-ovih funkcionera pod Miloševićevim uticajem, a posebno pod političkim pokroviteljstvom visokog predstavnika generalnog sekretara UN-a Japanca Jasušija Akašija, direktno je išlo na ruku ostvarivanju ratnih ciljeva agresora.
No, diplomatska aktivnost Republike BiH je ipak 16.04.1993. rezultirala rezolucijom vijeća Sigurnosti UN-a kojom su Srebrenica, Žepa i Goražde formalno proglašene zaštićenom zonom, gdje je zabranjena bilo kakva vojna aktivnost. U Srebrenicu je 18.04.1993. stigla prva grupa vojnika UNPROFOR-a, pripadnika Holandskog bataljona čiji je neposredni zadatak bila njena zaštita. Nakon što je krajem 1993. godine evakuacija iz zaštićenih zona UN-a svedena na teške ranjenike i nakon što je uspostavljena redovna komunikacija i dotok humanitarne pomoći, agresorske snage nastoje da služeći se metodama specijalnog rata da blokiraju dotok humanitarne pomoći stvarajući vještačko nezadovoljstvo među srpskim civilnim stanovništvom u okolnim mjestima koje blokira putne komunikacije. Plan je bio da se obje enklave iscrpe blokiranjem dotoka humanitarne pomoći, kako bi se u pogodnom trenutku pristupilo njihovom vojnom eliminiranju od kojeg se nikada nije odustalo.
Sa druge strane, rukovodstvo Republike BiH nastoji da zadrži stanovništvo koje je utočište našlo u Žepi i Srebrenici u tim enklavama, smatrajući svaki suprotan čin dovršavanjem etničkog čišćenja u Podrinju i Istočnoj Bosni. Poduzimaju se diplomatski napori da se UN dodatno angažira na zaštiti svojih zaštićenih zona, a vlasti Republike BiH dobivaju i garancije od strane Jasušija Akašija i komandanta UNPROFOR-a Bernarda Janviea da se neće tolerirati nikakva upotreba sile u zaštićenim zonama. Dakle, pogrešna i politička i vojna procjena rukovodstva Republike BiH koje je povjerovalo obećanjima predstavnika međunarodne zajednice i visokih dužnosnika UN-a, koji su definitivno igrali dvostruku diplomatsku igru.
Naime, prema mnogim izvorima, a posebno u knjizi „Krv realpolitike“ bivše visoke dužnosnice Haškog tribunala Florence Hartmann, Milošević je rapidno gubio diplomatsku bitku u vezi sa pravnim zaokruživanjem svojih teritorijalnih osvajanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Pred njega se stavio izbor, žrtvovati dio teritorije u Hrvatskoj i BiH i završiti rat za zelenim stolom ili otvoreno ući u konflikt sa Hrvatskom i BiH sa rizikom da u kratkom roku NATO ili čak SAD jednostrano vojno reaguju i liše Srbiju svakog teritorijalnog dobitka. Vrijeme je pokazalo da je on odabrao ovo prvo rješenje.
Prvi korak ka izlasku agresora iz ratnih djelovanja u BiH bio je da vojnom pobjedom u propagandnom smislu obezbjedi podršku javnog mjenja za otpočinjanje mirovnih pregovora sa pozicije vojnog pobjednika u ratu. Ova Miloševićeva izlazna strategija iz „konflikta u Bosni“ oblikovana je u diplomatskim naporima Savezne Republike Jugolsavije koje su se bazirale na novoj tezi da se „Rat u BiH ne može zaustaviti vojnim sredstvima“. Mnogi izvori među kojima i sam britanski general Rupert Smit tadašnji komandant UNPROFOR-a u BiH istakli su više puta pa i pred Haškim tribunalom činjenicu da je međunarodna zajednica dobila jasne signale od Miloševićevog režima da on želi završiti ratna djelovanja i pristupiti ozbiljnim pregovorima o miru, ali da se prije toga moraju eliminirati sve enklave pod kontrolom Armije R BiH u Podrinju i Istočnoj Bosni.
Na tu nazovi ponudu za uspostavu mira u Bosni su se upecali veliki igrači na svjetskoj sceni Velika Britanija, Francuska i SAD. Najviša rukovodstva ovih zemalja su povjerovala pozitivnim znakovima koji su dolazili iz Beograda. Srebrenica je dakle bila najpogodnije odredište za testiranje te Miloševićeve namjere za uspostavom mira, jer je već bila pacifizirana. U međuvremenu general Mladić, svojom bahatošću je sve doveo u pitanje povlačeći nepromišljen potez pred prijetnjom zračnih udara NATO-a u junu 1995. godine tako što je za stubove kod vojnih instalacija svezao vojnike UNPROFOR-a. Bilo je to istinsko poniženje međunarodne zajednice pred svjetskom javnošću. To je za posljedicu imalo novi pristup međunarodne zajednice u rješavanju „konflikta u Bosni“ u vidu osnivanja tzv. „Snaga za brzu reakciju – Rapid Response Force RRF“ koje će štiti zaštićene zone UN-a, samim tim i enklave u Podrinju i Istočnoj Bosni. Takav razvoj situacije zahtijevao je od Miloševića brzu reakciju. On je prvo uz posredovanje Rusije ubijedio zapadne diplomate da je Mladićev potez bio samo izdvojeni incident. Zatim je iskoristio svoj uticaj na Jasušija Akašija što je izrodilo problem u vezi sa komandovanjem UN-ovim snagama za brzu reakciju i protokolima potrebnim za upotrebu ovih snaga. Tako je dobiveno na vremenu, koje je bilo kritično da se obezbjedi diplomatska podrška odnosno „okretanje glave“ za eliminaciju enklava u Podrinju i Istočnoj Bosni kako bi se onda pristupilo pregovorima o miru. Šta je za međunarodnu zajednicu značila politika „okretanja glave“.
U britanskom nedjeljniku „The Sunday Times“ je još 2002. godine izašla serija članaka izvjesnog Nika Kamerona (Nick Cameroon) vjerovatno alijas jednog od pripadnika SAS-a dobitnika visokog vojnog odlikovanja Velike Britanije – Vojni križ za vojne zasluge tokom akcija SAS-a u Bosni, koje govore o genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Naime Kameron i njegov kolega su bili u Srebrenici sa zadatkom da opserviraju situaciju na terenu u i oko Srebrenice. Prema Kamerunovom objavljenom svjedočenju napredovanje srpskih snaga prema Srebrenici je moglo biti zaustavljeno da je postojala politička volja da se to učini. Prema njegovim tvrdnjama, UN je na terenu posjedovao opremu za precizno navođenje letjelica na tzv. tačkaste ciljeve na kopnu, i ona je nakon zahtjeva holandskih snaga u Srebrenici korištena tokom napada dva lovca F-16 na srpske tenkove kod Srebrenice 11. jula 1995. godine. Kameron i njegov kolega su sa laserskim markerom ciljeva uspjeli da precizno navedu NATO lovce na srpske snage u nastupanju, oštetivši pri tom jedan tenk, ali za dalja dejstva nisu dobili naredbu. Kameron tvrdi da je UN mogao da zračnim udarima nanese neprihvatljivu štetu srpskim snagama u napredovanju koje bi nakon toga sasvim sigurno bile zaustavljene. Ova epizoda zorno pokazuje da je međunarodna zajednica „okrenula glavu“ i svjesno dopustila Miloševiću likvidaciju podrinjskih enklava.
Činjenica je da je 12.07.1995. godine u vrijeme kada se uveliko spremao genocid u Srebrenici, ministar vanjskih poslova Velike Britanije Rifkind u svojoj izjavi oko situacije u Bosni jasno kazao da „Snage za brzu reakciju UN-a neće preuzeti ulogu jedne od strana u sukobu. Time je nedvosmisleno stavio do znanja i Vladi R BiH i svjetskoj javnosti da međunarodna zajednica uopšte ne razmišlja o kaznenim mjerama za narušavanje sporazuma i rezolucija UN-a o uspostavi zaštićenih zona.
Gledajući sa ove vremenske distance lako je biti „analitičar“ i optuživati, ali činjenica je da su se bez ikakve sumnje enklave Srebrenica i Žepa mogle vojnički odbraniti, ali je za to bilo potrebno isplanirati opsežnu vojnu akciju koja bi podrazumijevala spajanje teritorije enklava sa teritorijem kojeg je kontrolirao 2. Korpus Armije R BiH. Ruku na srce to se nije moglo uraditi u kratkom vremenskom roku, niti samo sa snagama 2. Korpusa Armije R BiH.
Ako je vojni i politički vrh R BiH bio potpuno svjestan činjenice da agresor nije u stanju da se efikasno suprotstavi nadmoći jedinca Armije R BiH u ljudstvu zaista je neshvatljivo da 2. Korpus Armije R BiH u ljeto 1995. godine nije bar demonstrativno aktivirao bojište oko enklava. Neshvatljivo je da se nije vojno reagiralo kako bi se snage agresora razvukle po dubini fronta i na taj način ga prisililo da popusti pritisak konkretno na Srebrenicu, posebno sa aspekta da je agresor u okviru operacije zauzimanja Srebrenice pojačao jedinice na frontu prema 2. Korpusu Armije R BiH, što znači da su očekivali napad iz tog pravca. Sa druge strane treba reći i to, da je Srebrenica provedenom demilitarizacijom 1993. godine već bila praktično pala u vojnom smislu, jer su jedinice 28. divizije Armije R BiH bile razoružane bez mogućnosti da im se ozbiljniji kontingent oružja doturi u dogledno vrijeme, dok su taktički gledano svi ključni položaji odbrane grada prepušteni snagama UN-a.
No, to opet ne opravdava činjenicu da niti jedna ozbiljnija akcija 2. Korpusa Armije R BiH nije učinjena u pravcu spajanja sa podrinjskim enklavama ranije. Jedina ozbiljnija vojna akcija koja se desila u periodu prije pada Srebrenice, došla je iz same Srebrenice, a to je bila pljačka sela Višnjica 25.06.1995. godine kojom prilikom su stradala četiri civila srpske nacionalnosti koji su bili naoružani i ukradeno 100 ovaca. Krajnje je vojno rezonski bilo očekivati da će sa porastom pritiska na agresora na drugim ratištima koji se de facto dešavao krajem 1994.i početkom 1995. godine, njegova potreba za ljudstvom rasti i da je samo pitanje vremena kada će se agresor odlučiti da krene u zauzimanje Podrinjskih enklava, kako bi snage sa tog prostora uputio na druga ratišta na kojima je bio ugrožen.
Jedino validno objašnjenje i razlog zašto dodatni napori političkog i vojnog rukovodstva Republike BiH nisu učinjeni su bile čvrste garancije uvaženih autoriteta međunarodne zajednice da će raspoređene vojne snage UN-a zaštiti civilno stanovništvo u enklavama, što ne samo da se nije desilo, već su i sami vojnici UN-a uzeti kao taoci nakon pada Srebrenice. I pored toga međunarodna zajednica nije vojno reagirala, već je Miloševića priznala kao glavnog pregovarača srpske strane u Dejtonu.
Epilog tog ponašanja međunarodne zajednice je genocid u kojem je ubijeno preko 10.000 Srebreničana od kojih je svaka 14 žrtva mlađa od 16 godina.
U PRESUDI HAŠKOG TRIBUNALA U SLUČAJU FRANCA KOSA I DRUGIH PRIPADNIKA 10. DIV. ODREDA TZV. VRS KOJI JE IZVEO 80% STRIJELJANJA U SREBRENICI SE KAŽE “LIKVIDACIJE SU VRŠILI HLADNOKRVNO, A U TOKU POGUBLJENJA SU PRAVILI PAUZU DA JEDU I PIJU PIVO NA LIVADI PUNOJ LEŠEVA, DOK SU DRUGI MUŠKARCI ČEKALI DA BUDU STRIJELJANI”.