- Advertisement -

Avdo Huseinović: Mi nikada više ne smijemo nikome vjerovati

Preporučujemo

U multimedijalnoj sali Memorijalnog centra “Kovači” u Sarajevu 9. januara održana je premijera dokumentarnog filma Postupi po naređenju – dželati u plavom autora Avde Huseinovića, snimljenog u produkciji TV Podrinje. Ovaj dokumentarac kroz izjave svjedoka, analitičara i brojne relevantne dokumente govori o ulozi Ministarstva unutrašnjih poslova bh. entiteta RS u Genocidu i drugim ratnim zločinima počinjenim na području Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine.

Kako je na premijeri istakao sam autor, ovo je jedan važan dokument za nas zbog same teme, a posebno je važan u danu kada je premijerno prikazan, u danu kada naredbodavci, organizatori i izvršioci Genocida proslavljaju zlo – neustavnom Danu RS-a. Poseban fokus u filmu stavljen je na brojne pravosnažne presude pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i Sudom Bosne i Hercegovine, a i drugim domaćim sudovima u kojima su bivši pripadnici srpskih policijskih snaga osuđeni na više stotina godina zatvora za učešće u Genocidu i brojnim drugim oblicima zločina.

O svom novom dokumentarnom filmu za Stav nakon nešto duže pauze govori Avdo Huseinović, koji je za naš list iznio i svoje viđenje trenutnih izazova s kojima smo suočeni te je odlučio poslati i nekoliko vrlo važnih poruka.

STAV: “Za krst, za krst Nemanjića, za slavu, za slavu Obilića”, pjesma je pripadnika MUP-a koja se mogla čuti nedavno u srcu Banje Luke na proslavi neustavnog Dana RS-a. Dijeli li išta sadašnji MUP manjeg bh. entiteta od onog MUP-a iz perioda agresije na našu državu?

HUSEINOVIĆ: Prije svega, imaju isto ime, isti naziv pod kojim su presuđeni za Genocid. Naravno da je znatan broj ljudi koji su pod šapkama MUP-a RS tokom 1990-ih godina činili zločine i danas prisutan. Doduše, mnogi su zbog beneficiranog radnog staža umirovljeni, jednima je sudski presuđeno, a drugi se i dan-danas kriju u Srbiji. Ono na što bih volio podsjetiti jeste povratak naših ljudi u, recimo, Koraj kod Čelića, u Mahalu kod Kalesije ili Jusiće kod Zvornika. Čak i u mirnodopskom vremenu taj isti MUP RS-a ubijao je ljude u prvom valu vraćanja Bošnjaka na svoja prijeratna ognjišta. Taj isti MUP RS-a zataškavao je zločine i krio ubice. Sjetite se samo ubistva djevojčice Melihe Durić iz Vlasenice. Nikada nije započeta ni neka poluistraga, a kamoli završena. Sve ovo što se dešava posljednjih nekoliko godina obilježavanjem tog dana kada je “Genocid ukalkulisan” ukazuje na to da se radi o kontinuitetu te da su sadašnji pripadnici MUP-a RS-a sljedbenici onih koji su počinili brojne zločine. U policijskim strukturama u manjem bh. entitetu radi značajan broj sinova, ali i kćerki ratnih zločinaca presuđenih za najteža zlodjela. Na taj način je tamošnje političko vodstvo zbrinjavalo njihove porodice.

STAV: U Sarajevu je 9. januara, simbolično, upriličena premijera Vašeg novog dokumentarnog filma “Postupi po naređenju – dželati u plavom” upravo o zločinima MUP-a RS-a za vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Zašto baš ova tema?

HUSEINOVIĆ: MUP RS-a je u određenim segmentima bio ispred Vojske RS-a. Ratne zločine uglavnom percipiramo kroz lik i djelo Ratka Mladića. To je čovjek koji se pojavljuje u velikom broju snimaka, koji komanduje i otvoreno najavljuje osvetu “Turcima”. Međutim, prvu veliku egzekuciju u sigurnoj zoni Ujedinjenih naroda izvršila je specijalna brigada policije u Kravici. Tada je ubijeno 1.350 ljudi. Tek će narednih dana egzekutori pod komandom Ratka Mladića početi ubijati u Petkovcima, Orahovcu, Kozluku i Branjevu. U Prijedoru su više od 90 posto zločina izvršili policajci pod komandom Sime Drljače. Tu imamo logor Omarska, logor Keraterm, masakr na Korićanskim stijenama i brojna druga ubistva u prijedorskim naseljima. Srebrenica i Prijedor su, po broju ubijenih, mjesta s dva najveća zločina na okupiranoj teritoriji, a ondje je policija izvršila najveći broj likvidacija. Sa sigurnošću se može kazati da je policija bila rame uz rame s vojskom kada je riječ o ratnim zločinima. O tome svjedoče i brojni dokumenti. Naprimjer, Ljubiša Beara se u Haagu branio dokumentom koji je potpisao 13. jula Dragomir Vasić, a u kojem se eksplicitno navodi da je na području Konjević-Polja ubijeno više od 8.000 ljudi. U tom periodu je Dragomir Vasić bio načelnik Centra javne bezbjednosti Zvornik, njegovi se ljudi vide na onim poznatim snimcima Zorana Petrovića Piroćanca kada se Bošnjaci predaju u Sandićima. Kada je riječ o okupiranim sarajevskim područjima, nemoguće je ne spomenuti zloglasni logor “Kon Tiki” u Vogošći. Njegov upravnik bio je Branko Vlačo, koji je osuđen na trinaest godina zatvora. Onda imamo i Vlasenicu, specijalni vod policije koji je vodio Mićo Kraljević, današnji načelnik ovog mjesta kojem se sudi na Sudu Bosne i Hercegovine. Evo, sad tek na red dolazi Bijeljina. Skoro da nema mjesta u Bosni i Hercegovini gdje MUP RS-a nije počinio ogromne zločine. Uzevši sve ovo u obzir, mislim da je svima jasno da sam mogao napraviti pet filmova o zločinima srpske policije, a ne jedan.

STAV: Ako govorimo iz tehničkog aspekta, na koji način ste skupljali građu za Vaš novi film i kako ste uspjeli okupiti svjedoke i analitičare koji se u njemu pojavljuju?

HUSEINOVIĆ: Ja zaista nemam tih problema, već smo nekako postali svoji na svome u ratnoj dokumentaristici, u ovoj vrsti produkcije. Možda će zazvučati neskromno, ali se jedini usko bavimo ovim stvarima i postali smo garancija da će se posao, posebno istraživački segment, kvalitetno odraditi. Tako da nemam problema kada je riječ o dolaženju do dokumenata, ali i do sagovornika. U skorije vrijeme čak dolazim i do insajdera, pripadnika srpske vojske i policije.

STAV: Kada ste već spomenuli insajdere, kako oni nastupaju kada razgovaraju s Vama? Glume li barem kajanje?

HUSEINOVIĆ: Nema tu pokajničke crte. To su najčešće oni koji su osumnjičeni za ratne zločine, a neki pristanu govoriti i iz, uvjetno rečeno, komercijalnih razloga.

STAV: Kako mislite? Traže novac?

HUSEINOVIĆ: Može se tako reći. Naravno, traže da budu zaštićeni, ali kada ih i zaštitimo, vrlo brzo budu “provaljeni”. Imali smo ljetos zanimljiv slučaj u vezi s jednim čovjekom iz istočne Bosne koji je bio odličan svjedok. Upotrijebili smo sve mjere zaštite njegovog identiteta koje se inače koriste u modernoj produkciji dokumentarnog filma, poput izobličenja glasa i zaštite lika, ali u malim gradovima svi se znaju. Posebno se dobro znaju oni koji su učestvovali i bili svjedoci “nečega”.

STAV: Koliko je generalno teško raditi ono što Vi radite? Uzmemo li u obzir težinu onoga čime se bavite i s čim se susrećete, vidljiva je sličnost između Amora Mašovića, nekadašnjeg člana Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiH, i Vas.

HUSEINOVIĆ: Zanimljiva komparacija. Nekada davno, za vrijeme jednog mog predavanja u SAD-u, neko se iz publike javio i uporedio me s Amorom Mašovićem. Taj čovjek rekao je da Amor Mašović kopa iz masovnih grobnica hiljade i hiljade ubijenih, dok Avdo Huseinović kopa istinu koju zločinci pokušavaju zakopati u masovne grobnice. Jasno, smatram da je Amor Mašović u našem korpusu nedostižan i da će to tako i ostati. Ne znam jesmo li čak i dovoljno svjesni njegove uloge u postratnom periodu. Uglavnom, teško jeste, ali u odsudnim trenucima morate isključiti emocije kako biste neki projekt uspješno priveli kraju.

STAV: Kada je konkretno riječ o Vašem najnovijem filmu, postoji li neki podatak do kojeg ste došli a koji Vas je posebno dotakao, možda čak i uznemirio?

HUSEINOVIĆ: To je teško izdvojiti jer trinaest godina radimo i do sada smo snimili tridesetak dokumentarnih filmova. Tokom dosadašnjeg rada u naše arhive pohranili smo više od 1.000 snimljenih izjava. Slušali smo razne ljudske drame i dosta šokantnih svjedočenja o stvarima koje su normalnom ljudskom umu nedokučive. Kada radim, navučem na sebe pancir koji me štiti od emocija. Svjestan sam da, ako podlegnem emocijama, teško bi se projekt mogao efikasno okončati. Međutim, svakako da postoje momenti koji čovjeka proganjaju stalno i iznova. Dobar dio našeg novog dokumentarca “Postupi po naređenju – dželati u plavom” izdvojili smo za ljude koji su do 4. aprila 1992. godine bili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a SRBiH, kojom je i tada komandovao Dragan Vikić, a koji nakon raspada te zajedničke jedinice 4. aprila 1992. godine odlaze s Milenkom Karišikom u MUP RS-a. Dakle, srpski specijalci odlaze s njim, a preostali ostaju s Draganom Vikićem da brane Sarajevo. Znači, ti momci su više od deset godina bili zajedno, zajedno učestvovali u brojnim akcijama prije rata, bili u prijateljskim, čak i kumovskim odnosima. Nekoliko njih, koji su prešli u MUP RS-a, već su narednog dana, 5. aprila, okrvavili ruke u napadu na Policijsku školu na Vracama. Neki, koji su do aprila 1992. godine u Sarajevu bili ugledni ljudi, postat će predvodnici Genocida u Srebrenici. U prvom redu mislim na osuđene Duška Jevića Staljina, Mendeljeva Đurića Maneta i Nedeljka Milidragovića. Duško Jević Staljin bio je poznati sarajevski džudist, član šampionske postavke “Željezničara” s početka 1980-ih. Tanka nit ga je dijelila od toga da postane legenda grada. Taj čovjek će sasvim hladno, iako učen da štiti slabije i nemoćne, živote i imovinu, biti surovi egzekutor i pravosnažni osuđenik za Genocid. Prije nego što je uhapšen bio je predsjednik Judo saveza RS-a, tako da je dolazio čak i u Sarajevo na sportske turnire sa svojim takmičarima. Godine 2002. ili 2003. bio je svjedok u Haškom tribunalu i u jednom trenutku mu tužilac pokazuje snimak iz Potočara na kojem se on vidi u neposrednoj blizini Ratka Mladića dok izdvajaju dječake i muškarce. On se tada nasmijao i dodao kako i dalje smatra da je obavljao “častan i koristan posao”. To su oni momenti koji me proganjaju. Postoje ljudi koji su organizirano dolazili iz Srbije u jedinicama Službe državne bezbjednosti ratovati na ove prostore. Oni su uglavnom bili ubice i prije. Njima je svejedno je li rat ili mir, ubica je ubica. Međutim, teško je pojmiti da vrsni sportista postane ubica, čovjek koji je život proveo u Sarajevu s prijateljima Bošnjacima i koji na kraju uperi oružje u njihova tijela.

STAV: Na plakatu Vašeg novog dokumentarnog filma nalaze se fotografije dvije zloglasne bijele kuće – logor Omarska kod Prijedora i Zemljoradnička zadruga u Kravici. Zašto?

HUSEINOVIĆ: To su dvije bijele kuće smrti, simbol krvavog puta MUP-a RS-a. Logorom Omarska komandovao je policajac Željko Mejakić, njegovi zamjenici i šefovi smjena također su bili policajci, a po brutalnosti posebno se isticao Mlađo Radić Krkan. U ovom logoru 450 ljudi je ubijeno, a oni preživjeli nose traume i dan-danas. Što se tiče Zemljoradničke zadruge u Kravici, to je prostor u kojem je od 18 sati navečer do 5 sati ujutro ubijeno 1.350 ljudi. Taj krvavi pir djelo je specijalne brigade MUP-a RS-a koja je bila direktno potčinjena tadašnjem v. d. ministra policije Tomislavu Kovaču, dok je njen “lider” na terenu bio Ljubomir Borovčanin. Još je morbidniji podatak da je ta brigada imala svoje odrede čiji članovi su se smjenjivali tokom ubijanja. Odred “Šekovići” vršio je prvu fazu egzekucije, a kada se fizički umore, nakon smaknuća približno 700 ljudi, nastavak ubijanja preuzima Centar za obuku kadrova “Jahorina”, predvođen upravo Duškom Jevićem Staljinom, Mendeljevom Đurićem Manetom i Nedeljkom Milidragovićem.

STAV: Autor ste nekoliko knjiga i tridesetak dokumentarnih filmova. Vaš kompletan spisateljski i filmski opus vezan je za ratni i postratni period. Kada ste napisali svoju prvu knjigu i snimili prvi film, jeste li mogli vjerovati da će se taj broj stalno širiti i da do danas nećete stati?

HUSEINOVIĆ: Statistika mi mnogo ne znači. Fokusiran sam na to da svakom novom pričom napravimo korak naprijed, kako produkcijski, tako i istraživački. Iskren da budem, uopće mi nije bila prvobitna namjera da ostanem u svemu ovome. Više puta sam spominjao da je moj prvi dokumentarni film Vanzemaljci iznad Sarajeva snimljen iz čistog bunta, revolta što se niko nije ovim temama bavio ranije. On je napravljen stidljivo, s namjerom da bude lokalno prezentiran jer se i tematski veže isključivo za velike borbe na brdu Žuč. Sasvim neočekivano, taj je film odjeknuo. Sjećam se da je te 2008. godine Televizija Sarajevo, na insistiranje njenog tadašnjeg čelnika Emira Zlatara, pustila ovaj film. Mi smo jedva pristali na to jer, opet ću biti iskren, nismo znali koliko film zapravo vrijedi. Nakon što smo uvjereni da treba Vanzemaljce iznad Sarajeva pustiti i nakon njegovog premijernog prikazivanja, na zahtjev gledalaca repriziran je sedam dana zaredom. To je velika rijetkost. Emir Zlatar i Emir Hadžihafizbegović, tadašnji kantonalni ministar kulture i sporta, posavjetovali su me da se trebam nastaviti baviti dokumentarnim filmovima i tako je sve krenulo.

STAV: Jeste li ikada imali neugodnosti zbog svoga djelovanja? Smijete li otići u baš svaki kraj Bosne i Hercegovine?

HUSEINOVIĆ: Brojne su neugodnosti, ali smijem otići gdje god poželim. Odlično se prilagođavam novim situacijama. Prošao sam i kroz nekoliko sudskih procesa. Svega je bilo…

STAV: Kako je moguće da međunarodni faktori, uprkos svim silnim presudama, još ništa ne poduzimaju kako bi našoj državi pomogli da postane funkcionalnija i da se riješi tereta koji joj na leđa stavlja manji bh. entitet?

HUSEINOVIĆ: Ako ja ne stignem za života, predlažem nekome od kolega istraživača da napravi jedan uradak o ponašanju međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini u posljednje tri decenije. Neka početak bude uvođenje embarga bivšoj SFRJ koji je, evidentno, pogodio samo nas. Srbija je imala Jugoslavensku narodnu armiju, njeno kompletno naslijeđe, Hrvatska more i luke, dok ostale države u okruženju nisu imale ratnu priču. Jedino se naša vojska počela stvarati od “oružja” napravljenog od vodovodnih cijevi. Kada bi se uradila jedna takva istraživačka priča, onako hronološki, mnogo stvari bi se posložilo. Najprije bivamo međunarodno priznati, a onda svijet nijemo prati brutalnu oružana agresiju i Genocid. UN donosi brojne bezvrijedne rezolucije, donosi i famozne odluke o sigurnim zonama i enklavama, a zatim se daje zeleno svjetlo Ratku Mladiću da slobodno krene na goloruk narod. Jednim telefonskim pozivom tada se Genocid mogao spriječiti. Dva mjeseca iza toga, pratite ovo, međunarodna zajednica generalu Atifu Dudakoviću naređuje da stane pred Prijedorom i Banjom Lukom. Tada nam je odjevena i ova luđačka košulja u vidu Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ja sam siguran da Viktor Orban i drugi evropski islamofobi glasno govore ono što drugi u tajnosti misle – problem je dva miliona muslimana u srcu Evrope.

STAV: Postavit ću Vam pitanje na koje možda i ne postoji odgovor – koji je spas za nas? S obzirom na to da imate širok uvid u sve ono što se dešava od 1992. godine sve do danas, neko ste ko može poslati vrijednu poruku.

HUSEINOVIĆ: Mi nikada više ne smijemo nikome vjerovati. Ovo je rečenica koju će neki ocijeniti pregrubom, drugi će je nazvati baljezgarijom, ali vjerujte da je izuzetno bitna. Kada nam neko ponudi bilo kakvu vrstu zaštite, u vidu neke sigurne zone, mi se trebamo učtivo zahvaliti na ponuđenoj pomoći i nastaviti se ponašati onako kako treba da se ponašamo – da se uzdamo u sebe.

STAV: Šta planirate sljedeće uraditi na profesionalnom planu?

HUSEINOVIĆ: Budući da je ova godina u znaku broja 30 – 30 godina od nezavisnosti, 30 godina od osnivanja Oružanih snaga, 30 godina pregovora, ali i 30 godina od početka agresije, opsade Sarajeva i početka Genocida – u 2022. ćemo predstaviti čitav serijal filmova o opsadi našeg glavnog grada s nešto drugačijim kreativnim pristupom, predstavit ćemo film o Foči u kojem ćemo povući paralelu između 1942. i 1992. godine, a tu će biti i još nekoliko važnih projekata na kojima trenutno radimo.

 

 

 

 

 

 

- Advertisement -
- Advertisement -

Najnovije

Vučić: Najžešći pritisci po pitanju Kosova, imamo velike probleme

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je danas da se nalazimo u specifičnoj situaciji po pitanju svih dešavanja na i...