Biti balkanski socijaldemokrata, po mjeri Milanovića, znači podržavati HDZ da u BiH radi na formiranju trećeg entiteta i u prilog tome dijeliti ordenje i medalje Republike Hrvatske učesnicima UZP-a (pripadnicima HVO-a koji je u Haagu presuđen kao agresor u BiH).
– Uručio je tako Milanović priznanje i Iliji Nakiću, generalu HVO-a, aktuelnom zastupniku u Parlamentu Federacije BiH. Nakića Sud u Haagu osnovano sumnjiči za ratne zločine, a Tužiteljstvo BiH (haški) spis o ovom generalu HVO-a drži u ladicama već 15 godina!
Politika balkanske socijaldemokratije postala je, nažalost, već odavno sinonim za sve vrste nacionalnih i nacionalističkih politika s kraja devedesetih godina sa područja bivše SFRJ.
Biti balkanski socijaldemokrata po mjeri Zorana Milanovića, aktuelnog predsjednika Republike Hrvatske, ranije premijera Hrvatske, znači, kako smo vidjeli, biti neprijateljski raspoložen prema svojim susjedima: od Slovenije i afere Piranski zaljev, preko “teških” izjava o Srbiji, do samoponižavajućih izjava (za jednog predsjednika) o Bosni i Hercegovini.
Biti balkanski socijaldemokrata i voditi hrvatsku politiku, na način Zorana Milanovića, znači raditi na slabljenju i razbijanju BiH, podržavanjem onih koji je urušavaju, direktno se miješati u sve izbore u BiH, pa tako i predstojeće izbore za Grad Mostar.
S druge strane biti balkanski socijaldemokrata u Bosni Hercegovini, na način i po mjeri Nermina Nikšića, znači podržavati Milanovićevu politiku tako što samostalno nastupaš na izborima u Mostaru čime direktno povećavaš šanse hrvatskom bloku stranaka, predvođenih HDZ-om BiH, da pobjede (uz svaku moguću pomoć i podršku iz Zagreba) na izborima u Mostaru. Podsjetimo na događaje oko izbora u Srebrenici, gdje je Nikšić također odbio da bude dio probosanske koalicije, etiketirajući je kao “bošnjačku”, a to SDP BiH, je li, ne može podržati, pa su onda pomogli SNSD-u da pobijedi.
Biti istinski socijaldemokrata u Hrvatskoj znači biti Stipe Mesić, a ne biti Milanović koji je svoju političku karijeru zasnovao na socijaldemokratskom poduhvatu da aerodom u Zagrebu nosi ime Franje Tuđmana. Posljednji opći izbori u Hrvatskoj pokazali su šta socijaldemokrate Mesićeve provincijencije misle o Milanovićevoj balkanskoj socijaldemokratiji.
Biti balkanski socijaldemokrata, u režiji Milanovića, i voditi hrvatsku politiku (kao premijer i predsjednik) podrazumijeva ne priznavati presude UN-ovog suda iz Haaga (MKSJ koji je presudio da je Hrvatska bila agresor u BiH, te da je u BiH bio na djelu UZP s ciljem stvaranja Velike Hrvatske) i međunarodni pravni poredak, kao i 2015. godine nametnuti Vladi Zaključak kojim se zaustavlja progon ratnih zločinaca u Hrvatskoj (i suradnja u progonu ratnih zločinaca s BiH), dok se istovremeno u Hrvatskoj daje puna podrška i zaštita osumnjičenim i presuđenim ratnim zločincima.
Biti balkanski socijaldemokrata, po mjeri Milanovića, znači podržavati HDZ da u BiH radi na formiranju trećeg entiteta i u prilog tome dijeliti ordenje i medalje Republike Hrvatske učesnicima UZP-a (pripadnicima HVO-a koji je u Haagu presuđen kao agresor u BiH). Uručio je tako Milanović priznanje i Iliji Nakiću, generalu HVO-a, aktuelnom zastupniku u Parlamentu Federacije BiH. Nakića Sud u Haagu osnovano sumnjiči za ratne zločine, a Tužiteljstvo BiH (haški) spis o ovom generalu HVO-a drži u ladicama već 15 godina! Dok optuženi generali Armije RBiH, na čelu s Dudakovićem, čekaju presude.
Zaklanjajući se iza socijaldemokartije Milanović i Nikšić, svaki na svoj način, pomažu HDZ-u na izborima u Mostaru. Zaklanjajući se iza članstva u Evropskoj uniji i NATO-u politika zvaničnog Zagreba samoubilački učestvuje u destabilizaciji BiH (kao što to godinama radi i Beograd). No, prepoznajući podršku za svoju politiku, kojoj je prioritet stvaranje trećeg entiteta pod plaštom “legitimnih predstavnika” (što Ustav BiH ne poznaje) Hrvata u BiH, Hrvatski narodni sabor zahvalio se na državničkom stavu i angažmanu predsjednika Republike Hrvatske na rasvjetljavanju krivih politika bošnjačkog vodstva, kao i na rješavanju gorućih tema u Bosni i Hercegovini i na glasnom upozoravanju i nužnom osiguravanju potpune jednakopravnosti konstitutivnih naroda i građenju stabilne europske Bosne i Hercegovine. Po mjeri Dragana Čovića najbolje ilustrirane kroz zahtjeve za promjenu Izbornog zakona BiH koji negiraju sve presude Suda u Strasbourgu.
Promjenama u SAD-u uveliko se promijenila i (američka i evropska) politika prema BiH, čemu svjedočimo proteklih dana, a to znači i vraćanje u fokus Federacije BiH i Vašingtonskog sporazuma, time i Grada Mostara. Ovim su sve javne i tajne akcije Republike Hrvatske prema BiH s ciljem podrške Čoviću i HDZ-u – od napada Milanovića na BiH, preko angažiranja javnih radnika, do djelovanja Crkve – osuđene na neuspjeh. Tvorci Vašingtonskog sporazuma, SAD, nisu zaboravili njegov sadržaj (između ostalog i ukidanje Herceg-Bosne), što garantira njihovu superviziju u Mostaru naredne, najmanje četiri godine.