Zbog svoga djelovanja Milorad Dodik je stavljen na američku crnu listu, visoki predstavnik razmišlja o prijedlogu da mu se zabrane putovanja u evropske zemlje.
U martu 2018. godine, tokom svjedočenja pred Odborom američkog Senata za oružane snage, komandant snaga NATO-a u Evropi, general Curtis Scaparrotti, rekao je da je jačanje ruskog uticaja u Evropi najveći problem i na civilnom i na vojnom planu, a posebno na Zapadnom Balkanu. Rekao je i da Rusija koristi dobre odnose s čelnicima Republike Srpske za podrivanje institucija Bosne i Hercegovine. Upitan koja je zemlja najveći problem u regiji, odgovorio je – Srbija.
Prof. dr. Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, gostujući prije nekoliko dana u emisiji Res facta u kojoj je tema bila NATO i Bosna i Hercegovina, govoreći o sigurnosti u regionu kao jedan od problema istakao je hibridno ratovanje: “Bosna i Hercegovina i regija izloženi su hibridnom ratovanju od strane istočnih zemalja, primarno Rusije, Srbije i nekih drugih zemalja koje ovdje imaju svoje interese.“
Profesor beogradskog Filozofskog fakulteta, Žako Korać, u intervju 1. marta 2020. za Radio slobodna Evropa, rekao je: “Crna Gora je izložena apsolutnom pritisku Srbije na koji Evropa uopšte ne reaguje. Srbija se u ovom trenutku najdirektnije miješa u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine i Crne Gore. To je ista politička matrica koja je bila dominantna devedesetih. Vjetrovi rata ponovo duvaju u regionu. U ovom trenutku to se dešava u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, ali to bi se s velikom lakoćom moglo proširiti i drugdje.”
Ruski plan(ovi) za Balkan
Nova Koncepcija spoljne politike Rusije, usvojena 30. novembra 2016. godine, predviđa “konstruktivnu i svestranu suradnju sa evropskim državama koje ne ulaze u vojne alijanse”. Prvi put u historiji suvremene Rusije predsjednik Vladimir Putin definirao je u Koncepciji spoljne politike Član 69 koji predviđa poštivanje izbora evropskih država koje nisu članice vojnih alijansi.
Sergej Železnjak, tadašnji zamjenik sekretara Generalnog savjeta vladajuće ruske partije Jedinstvena Rusija i jedan od najbližih stranačkih suradnika Vladimira Putina, u decembru 2016. godine izjavio je da se Rusija zalaže za formiranje saveza “vojno neutralnih i suverenih država” na Balkanu koji bi obuhvatao Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju. Plan je označen kao B-4.
Ruska Duma je 22. juna 2016. godine u svome obraćanju pozdravila suglasnost političara “Balkanske četvorke” koja bi, istaknuto je, trebala da postane “temelj arhitekture regionalne bezbjednosti”. Saopćenju je prethodio angažman Železnjaka u kome je uspio osigurati potpisivanje 16 deklaracija i memoranduma sa 10 partija iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i entiteta Republika Srpska iz Bosne i Hercegovine. Direktna posljedica toga je proglašenje “neutralnosti“ Srbije, što je kasnije bio osnov za izradu strategije o nacionalnoj sigurnosti, a onda i proglašenje “neutralnosti“ bh. entiteta Republika Srpska (što se sada u oba slučaja koristi kao argument protiv atlanskih integracija).
Primjer Crne Gore je najilustrativniji primjer plana B-4. U pokušaj državnog udara bili su upleteni operativci iz Rusije i Srbije (što je dokazano i presudom suda u Crnoj Gori). Državni udar su podržavali i vodeći crnogorski opozicioni lideri – Andrija Mandić, Milan Knežević, i drugi, koji imaju neupitnu podršku Milorada Dodika i Aleksandra Vučića (Vučić i Dodik podržavaju ih javno i u zadnjim dešavanjima u Crnoj Gori, masovnim protestima organiziranim od strane Srpske pravoslavne crkve zbog zakona kojim bi veliki dio imovine Srpske pravoslavne crkve trebao biti vraćen crnogorskoj državi)
Ulaskom Crne Gore u NATO i jasnim opredjeljenjem Sjeverne Makedonije da budu članica NATO-a, ruski Plan B-4 za stvaranje ruske enklave na Balkanu, 2018. godine je i definitivno propao.
Zaustavljene akcije ruskih obavještajnih službi u 2018. godini, posebno u slučaju dvostrukog agenata Skripalja (Sergej Skripalj otrovan je zajedno s njegovom kćerkom u britanskom gradu Selisberiju), i slučaj OPCW (napad na Organizaciju za zabranu korištenja hemijskog oružja), kao i Plan B-4 u okviru koga je izveden pokušaj državnog udara i likvidacije Mila Đukanovića u Crnoj Gori, te pokušaj rušenja Zorana Zaeva, lidera opozicije u Makedoniji (koji je razbio proruske snage), kao i destabiliziranje BiH u 2018. privremeno su osujetili ruske napade, ali i prouzrokovali Putinovo “veliko pospremanje” unutar obavještajne zajednice Rusije, prisiljavajući ga da osmisli novi plan za Zapadni Balkan.
Propadanjem Plana B-4, Srbija i Republika Srpska su u okviru novog plana postale glavni zagovarači i realizatori ideje ruske enklave u srcu Evrope. Cilj je kontinuirano destabilizirati NATO i Evropsku uniju na Balkanu, te blokirati Bosnu i Hercegovinu u njenim atlanskim i evropskim integracijama.
Dolazak Matviyenko u BiH
Sastavni dio novog ruskog plana – u kome je Dodik “unaprijeđen“ u najisturenijeg ruskog igrača na Zapadnom Balkanu (sudeći po njegovim izjavama i onome što radi) – bila je podrška Dodiku da uđe u Predsjedništvo BiH, ali i podrška SNSD-u na izborima kroz akcije usmjerene protiv opozicije u RS-u. Zaokret u toj novoj politici, kojom se nakon gubitka Crne Gore i Sjeverne Makedonije ruski pritisak agresivno povećao na BiH, povezuje se s dolaskom predsjednice Gornjeg doma Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matviyenko u zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini, tokom koje, zloupotrebljavajući državne instititucije i medije, nije krila ciljeve ruske politike u BiH: gašanje OHR-a, jačanje entiteta, reformu Ustavnog suda i Tužiteljstva BiH, otvorenu podršku Republici Srpskoj i Miloradu Dodiku i zaustavljanje BiH na njenom putu u euro i atlanske integracije. Od dolaska Matviyenko krenuli su žestoki udari na BiH kroz sve ključne poluge ruske spoljne politike: ekonomskim, političkim i propagandnim djelovanjem.
Podsjetimo na još jedan bitan detalj prilikom posjete Matviyenko. Nakon njenih istupa u BiH uslijedile su reakcije pojedinaca, saopćenja OHR-a i Američke ambasade u Sarajevu, objavljene su informacije da je Matviyenko na američkoj i evropskoj crnoj listi zbog angažamana u aneksiji Krima. Ali, uslijedilo je i izvinjenje Dragana Čovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, Matviyenko zbog “reakcija javnosti”!? Nakon izbora u oktobru 2018. Dodik je ušao u Predsjedništvo BiH, ali ne i Čović.
Ovdje je bitno pomenuti i (tadašnju) ulogu Hrvatske koja (kako se pokazalo preko afere Agrokor postaje “vazal“ ruske politike), koja je Čoviću davala neupitnu podršku u BiH, a što je njemu savršeno pogodovalo da zajedno s Miloradom Dodikom (i dalje) radi na destabilizaciji BiH i urušavanju njenih institucija.
S obzirom na političke promjene u Hrvatskoj – izbor novog predsjednika i skori izbor prvog čovjeka HDZ-a kao najuticajnije stranke u Hrvatskoj, ali preko sestrinske HDZ i u BiH – očekivan je i zaokret u spoljnoj politici Hrvatske prema BiH, jer iako članica NATO-a, Hrvatska zbog politike Milorada Dodika, podržanoj od Čovića, ima proruske snage na svojoj granici.
U prilog tim političkim promjenama mogla bi se tumačiti ćutnja zvaničnog Zagreba nakon Čovićeve februarske posjete Rusiji (gdje se sreo i s Matviyenko), kao i izostanak reakcija na posljednju veliku krizu u BiH izazvanu Dodikovom blokadom državnih institucija i najavama za odcjepljenje. Tu ćutnju su prekinuli neki hrvatski mediji, nakon reakcija zemalja Kvinte i visokog predstavnika u BiH, označavajući Banja Luku i Beograd kao glavne krivce za narušavanje sigurnosti u regionu.
Uloga Hrvatske
Ukoliko se, pak, politika zvaničnog Zagreba posmatra kroz ekonomski kontekst, reakcija neće ni biti, jer su ruske banke prije nekoliko mjeseci preuzele kontrolni paket Agrokora, a Rusi kontroliraju i veliki dio energetskih djelatnosti u Hrvatskoj. No, podrška Bosni i Hercegovini u suprotstavljanju ruskim i proruskim snagama koje je destabiliziraju, čime se ozbiljno narušava i sigurnost na Balkanu pa i šire, mogla bi biti i izostanak dosadašnje zvanične podrške Draganu Čoviću u njegovoj koaliciji s Dodikom. U to svakako spada i blokada formiranja Vlade Federacije BiH i 16 mjeseci nakon provedenih općih izbora, a koju provodi HDZ BiH svojim zahtjevima da se Izborni zakon BiH promjeni kako bi ojačao etnička, ali ne i građanska prava, pri čemu se ignoriraju i presude suda u Strasbourgu koje se odnose upravo na Izborni zakon BiH.
Zbog svoga djelovanja Milorad Dodik je stavljen na američku crnu listu, visoki predstavnik razmišlja o prijedlogu da mu se zabrane putovanja u evropske zemlje. Nema sumnje da izolacija Milorada Dodika jeste značajna u njegovom zaustavljanju razaranja BiH, i da SAD kao i druge članice Kvinte koje su i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma itekako mogu uticati na Dodika. Pokazao je to njegov potpis na Program reformi i još i više reteriranje nakon posljednje krize u kojoj je blokirao državne institucije i najavljivao odcjepljenje Republike Srpske.
Međutim, isto tako je važna i uloga Aleksandra Vučića koji daje punu podršku Dodiku. Pri svemu, naravno, više uopće nije upitno da su i Dodik i Vučić direktno podržani od Rusije i da Ruska Federacija u BiH, ali i na Zapadnom Balkanu realizira ciljeve svoje spoljne politike pri tom koristeći novi način ratovanja. Međutim, Srbija mora rješavati pitanje Kosova. I dok je do sad Milorad Dodik koristio pitanje Kosova za prijetnje o odcjepljenju Republike Srpske, čini se (nakon zadnje krize u BiH) da bi se u paketu s rješavanjem odnosa Kosova i Srbije, moglo rješiti i pitanje problema s Miloradom Dodikom. Jer u oba slučaja centralnu ulogu igra Beograd, odnosno Vučić.
Uostalom, pokazalo se da ujedinjene zapadne zemlje na Balkanu, s jasnim i zajedničkim stavovima i ciljevima, imaju puno veći uticaj od Ruske Federacije. U suprotnom, sigurnost na Balkanu će biti dodatno narušavana, a Crna Gora i dešavanja u makedonskom Sobranju pokazala su dokle su ruske i proruske snage spremne da idu. Na Balkanu je Zapadu nametnut ozbiljan hibridni rat s Ruskom Federacijom, a njegov ishod direktno će uticati i na sigurnost i buduće odnose i unutar same Evrope.
Piše: Dženana Karup – Druško (avangarda.ba)