Piše: Nedžad AHATOVIĆ
General Operativne grupe Vojske Jugoslavije u BiH koja se u medijima naziva VRS, Novak Đukić osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na 25 godina zatvora (kasnije je presuda smanjena na 20 godina zatvora) radi naređivanja otvaranja artiljerijske vatre na grad Tuzlu kojom prilikom je stradao 71, a ranjeno preko 240 civila.
General Đukić je izbjegao odsluženje zatvorske kazne bjegom u Srbiju pod izlikom zdravstevnih problema, a Beograd i pored međudržavnog sporazuma osporava njegovo vraćanje odnosno izručenje nadležnim sudskim organima Bosne i Hercegovine.
To je još samo jedan dokaz da Beograd želi po svaku cijenu da izbjegne bilo kakvu odgovornost za zločine nad civilnim stanovništvom, iako je u slučaju Đukić potpuno jasno da se radi o namjernom gađanju civila i izazivanja maksimalnog učinka dejstva oružja na civilnim ciljevima.
Masakr na tuzlanskoj Kapiji poznat i kao “Zločin nad tuzlanskom mladošću” desio se 25. maja 1995. u Tuzli. Te večeri oko 20:55 sati granata je eksplodirala usred masovnog skupa koji je upriličen povodom tradicionalnog obilježavanja 25. maja nekadašnjeg dana mladosti. Prosječna dob ubijenih bila je 21 godinu, a najmlađa žrtva bio je Sandro Kalesić, dvoipogodišnjak kojeg je geler pogodio pravo u srce. Prema izvještajima UNPROFOR-a tog dana sa agresorskih položaja sa kojih je ispaljena „sporna“ granata ispaljeno je ukupno 13 projektila, a granatiranje užeg područja grada Tuzle je nastavljeno i narednih dana sa istim tipom oruđa topom M-46 kalibra 130 mm.
Dakle, 25. maja, dvije granate kalibra 130 mm pale su na stari dio grada Tuzle jedna u 20:55 a druga tačno u 21:00 sat. Na području na koje je pala granata u 20:55 minuta, plato ispred tuzlanske Kapije, nalazilo se u tom trenutku oko 800 ljudi na otvorenom prostoru, a oko 400 ljudi je bilo u neposrednoj blizini eksplozije. Prema inicijalnim stručnim izvještajima koje je sproveo UNPROFOR, a i kriminalističkom obradom samog mjesta eksplozije koje je netom poslije uradio i tuzlanski MUP, pa zatim i zajednička komisija MUP-a Republike BiH i UNPROFOR-a granata je ispaljena sa agresorskih položaja na planini Ozren, tačna lokacija rejon artiljerijskog položaja agresora na Panjiku oko 25 km od mjesta eksplozije.
No i 23 godine nakon masakra i pored pisanog naređenja kojeg je izdao general Đukić da se sa položaja agresora pod vatrom drži grad Tuzla i Lukavac i nebrojenog broja dokaza o upotrebi topa M-46 kalibra 130 mm prilikom izazivanja masakra na tuzlanskoj Kapiji, u Beogradu će se i danas naći oni koji će reći da je stradanje omladine u Tuzli izazvano podmetnutom eksplozivnom napravom.
Ovu tezu potkrepljuju činjenicom da je izvještaj UNPROFOR-a i tuzlanskog MUP-a osporavan od strane balističkih stručnjaka iz Češke, Izraela i Francuske, a svi su svoje nalaze bazirali na osnovu srbijanskog sudskog vještaka balističara Vlade Kostića. On je pred Sudom BiH osporavao nalaze UNPROFOR-a i iskaz sudskog vještaka tužiteljstva prof.dr. Berke Zečevića po nekoliko osnova.
Prvo je tvrdio da topovi M-46 kalibra 130 mm koji su se nalazili u naoružanju tzv. VRS zbog istrošenosti cijevi nisu bili u stanju da dosegnu maksimalni domet od 27 km- Druga tvrdnja odnosila se na sami trag eksplozije na kojem nije vidljiv jasan vodeći prsten eksplozije, a posebno cinična primjedba je bila ona koja se odnosila na to da od granate kalibra 130 mm ne može stradati toliki broj ljudi koji je naveden u izvještaju i da su iz bolnice u Tuzli podmetnuti fragmenti granate izvađene iz tijela žrtava.
Što se tiče prvog argumenta u kojem se navodi da je bivša JNA od SSSR-a kupila već istrošene i polovne topove M-46, gospodin Kostić zaboravlja da je Bratstvo Novi Travnik od 1979. godine po licenci proizvodilo i danas proizvodi topove M-46 kalibra 130 mm, a firma PRETIS i municiju (zrno M-79) za ista oruđa, tako da je nemoguće utvrditi da li je kod masakra na tuzlanskoj Kapiji upotrijebljeno novije jugoslavensko ili starije sovjetsko oruđe tog tipa.
Što se tiče karakterističnog prstena eksplozije, on nije jasno vidljiv, jer je projektil udario dijelom u trotoar, no ostale parametre eksplozije od kretanja svih parametara udarnog talasa, toplinskog dejstva na mjestu eksplozije, pa do ciklične fragmentacije projektila na tom prostoru koji je utvrđen od strane zajedničke komisije UNPROFOR-a i tuzlanskog MUP-a, gospodin Kostić nije komentirao.
Zajednička komisija je precizno utvrdila da je na 27 metara od mjesta udara projektila svaka osoba koja se zatekla u tom parametru pogođena sa desetinama fragmenata koji su se kretali brzinom od 850 m/s. S obzirom da ljudsko tijelo nije homogen cilj, na hiljade fragmenta su se nakon prvog udara nastavili kretati ciklično od mjesta eksplozije nošeni udarnim valom sve do nailaska na homogenu tvrđu prepreku.
S obzirom na veliku koncentraciju ljudi na maloj kvadraturi terena na kojem se desilo aktiviranje projektila teškog 33,5 kg napunjenog sa najmanje 3,5 kg visoko brizantnog eksploziva sasvim je jasno zašto je došlo do tolikog broja žrtava. Mišljenje srbijanskog sudskog vještaka balističara Vlade Kostića koji pored vrlo ciničnih, malicioznih i neutemeljenih tvrdnji još i drsko upozorava svog kolegu prof.dr. Berku Zečevića koji je vještačio nalaze eksplozije na tuzlanskoj Kapiji za Haško tužiteljstvo, na krivičnu odgovornost zbog lažnog vještačenja, najbolje odražava odnos Beograda naspram počinjenog očiglednog ratnog zločina i žrtava „na onoj drugoj strani“.
Ovo mišljenje o namještenim masakrima kao na tuzlanskoj Kapiji, tako i na Markalama i 94′ i 95′ godine kao i na drugim mjestima provijava kroz javni diskurs u Srbiji. Dok god se to javno mišljenje tako artikulira, stotine kilometara autoputa Sarajevo-Beograd neće doprinijeti pomirenju i uspostavi povjerenja između Srba i Bošnjaka.