Piše: Ibrahim PROHIĆ
Stanje u BiH , ali i stanje oko BiH opasno prijete.
Ekstremno nizak stepen društvene produktivnosti, nereacionalna, skupa i neefikasna javna uprava, odnosno ustavnopravna konstitucija BiH, te karakter etabliranih politika, odnosno svojevrsna suspenzija političkog sistema. Korupcija u strukturama vlast, i na svim nivoima. To su osnovne karakteristike stanja na unutrašnjem planu.
Posljedice su vidljive. BiH je na začelju u Evropi i regionu po svim relevantnim parametrima.
Do ove tačke lako je naći istomišljenike.
No, kako iz ovog blata? To je zadatak mislećim ljudima.
Ni geopolitika ne ide na ruku BiH. U odnosu na devedesete prošlog vijeka Rusija i Turska sada su značajno prisutnije ovdje. Riječ je o državama koje su ekonomski i vojno bitno jače u odnosu na kraj prošlog vijeka. Tamo su na sceni autokratski režimi sa naglašenim imperijalnim ciljevima. BiH je meta u koju oni planski zabijaju svoje kočiće i jačaju neposredni utjecaj.
Dodatni problem je što ti režimi imaju svoje pomagače u BiH, domaće političare, i to one koji se nalaze na najutjecajnijim mjestima u državnim i entitetskim organima. Dvojica članova Predsjednistva BiH (a, ni trećem nije maslo za ramazana, odnosno vaskrsa), te predsjednik RS, de facto se ponašaju kao vazali Turske i Rusije. Na sceni je opasna simbioza domaćih i stranih faktora koja prijeti dugoročnom agonijom. BiH živi samo privid samostalnosti. To stanje koristi i jednima i drugima, ali štetu trpe BiH i njeni građani.
Skoro svakodnevno svjedočimo o dokazima i argumentima navedenih tvrdnji. Posjeta i govor ruske parlamentarke, pozitivne reakcije iz RS na njene stavove, ali i podrška tim stavovima od strane hrvatskog člana Predsjedništva BiH, najava predizbornog mitinga predsjednika Turske u BiH, čestitka jednog člana Predsjedništva BiH premijeru RH na odluci o početku gradnje Pelješkog mosta (u trenutku kada nisu usaglašene procedure i tehnička rješenja, odnosno kada još uvijek nije riješno pitanje granice između dviju država), diktat Turske oko imena ljudi kojima se namjeravaju dati priznanja i počasti glavnog grada BiH…
Pa, znači li sve to da nam nema spasa?
Ne, naravno.
Postoje građani i intelektualci koji nisu ni kupljeni ni uplašeni i koji imaju kapacitet (znanje, sposobnosti i volju) za reforme. Postoje i političke stranke probosanske i građanske orjentacije koje se ne mire sa postojećim stanjem i s kojima, i pored određenih slabosti, ovo društvo može iz krize.
I politika i građani imaju društvenu moć. Problem je što su prvi svjesni svoje moći i oni je (zlo)upotrebljavaju. Njihova moć je efektivna.
Ovi drugi, građani i intelektualci i probosanski orjentirane političke stranke, nisu dovoljno svjesni svoje moći i ta moć je, zasad, samo hipotetička, tj. teorijska.
Da bi se to, a i opšte stanje u BiH promijenilo, nužno je riješiti neke zadatke.
Prvo, kako ovu hipotetičku moć (javnosti) učiniti efektivnom, drugo, kako uspostaviti programsku agendu za saradnju gore navedenih aktera, i treće, kako očito nezadovoljstvo većine građana artikulirati u operativni politički pokret.
Ako se na ovakva pitanja nađu odgovarajuća rješenja do oktobra i uspostavi konceptualni konsenzus oko temeljnih principa i ciljeva, te definira operativna saradnja, predstojeći izbori mogu značiti radikalno novu politiku i početak izlaska iz društvene krize.
Vrijeme je da se izađe iz životne čekaonice, tj. da počnemo učestvovati u sopstvenom životu. Promjene neće doći same od sebe, niti će ih neko donijeti sa strane.
Do nas je. Da li je ta tvrdnja razlog za optimizam ili suprotno tome, neka odgovori svako za sebe.