Kada je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata u aprilu 1992. godine, državu je zahvatio rat, a lideri su morali uspostaviti vojsku. Rat je započela susjedna Srbija, koristeći oružane snage pod svojom kontrolom uglavnom sastavljene od bosanskih Srba. Osoblje teritorijalne odbrane BiH prije proglašenja nezavisnosti imalo je unutar svojih redova mnogo srpskih ofirica, ali su oni svi prebjegli kod agresora. Osim Jovana Divjaka”, navodi historičar.
Britanski historičar pisao je i o dešavanjima koja su prethodila agresiji na Bosnu i Hercegovinu.
“On je odlučio da ostane, a tu odluku je donio 1991. godine kada je kao komandant teritorijalne odbrane za Sarajevo svjedočio pripremama srpskih nacionalista za rat. Nakon toga, on je je bosanskim vojnim snagama dijelio oružje, a zbog toga je pred vojnim sudom Jugoslavenske narodne armije i osuđen na devet mjeseci zatvora. Ubrzo nakon početka rata, bio je jedan od zapovjednika na terenu kada su probosanske snage zaustavile kolonu JNA u centru Sarajeva. JNA je u tom periodu otela bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića i odbili su ga pustiti dok se njihovoj koloni ne dozvoli povlačenje iz centra grada”, navodi se u tekstu.
Hoare je u tekstu govorio i o Divjakovom odnosu s vojnicima te je istakao kako je general bio omiljen među trupama.
“Izetbegović se s ovom odlukom složio, ali nakon što je oslobođen, otvorena je vatra na kolonu gdje je stradalo nekoliko vojnika JNA. Iako je Divjak to pokušao spriječiti, sud u Beogradu ga je optužio za napad. Divjak je bio omiljen među svojim trupama, a tokom prvih mjeseci rata, kada je opstanak Bosne i dalje visio o koncu, u više navrata je obilazio prve linije kako bi podigao moral vojnicima. Izetbegović ga je 1992. godine poveo na pregovore u New York što je bio dokaz multinacionalnog otpora Bosne”, ističe se.
Historičar navodi kako se Divjakove odluke nisu dopale srpskim oficirima koji su zastupali drugu stranu u sukobu.
“Kao rezultat toga, oficiri srpske nacionalnosti sa suprotne strane Divjaka su smatrali izdajicom. Jednom prilikom, general srpskih pobunjenika je rekao da će odbiti pregovore ukoliko Divjak ne prizna da je prešao na islam. S druge strane, Jovan Divjak je odgovorio da će on odbiti pregovore ukoliko srpski pobunjenici ne siđu s drveća. Međutim, da li zbog svog integriteta ili srpske nacionalosti, Izetbegović i drugi u bosanskom rukovodstvu nisu vjerovali Divjaku te on nije dobio vojne odgovornosti srazmjerne njegovom rangu i sposobnostima. Jednom je ponudio ostavku kao odgovor na ratne zločine koje je počinila bosanska strana, a koje on nije mogao spriječiti, ali to je rukovodstvo odbilo”, piše historičar.
Na kraju, osvrnuo se i na kritički odnos koji je Divjak imao kada je riječ o rukovodstvu bosanskih snaga.
“Divjak je iznio niz kritika na neuspješnu ofanzivu vojske u ljeto 1995. godine koja je za cilj imala razbijanje opsade Sarajeva te je istakao kako je ona poduzeta iz političkih razloga. Kada sam ga sreo u Sarajevu 1998. godine pokazao mi je grobove mladih vojnika čiji su životi bačeni uzalud. Njegove razlike s bosanskim rukovodstvom kulminirale su nakon rata kada je Izetbegoviću pisao da se odriče čina brigadnog generala u znak protesta što se bh. vlada nije na adekvatan način suočila s ratnim zločinima bosanskih snaga. Uprkos tome, obavezao se na lojalnost Bosni i Hercegovini”, navodi se u kolumni.
Na kraju, Hoare je zaključio kako se Divjak i poslije rata posvetio radu s mladima što je obilježio njegovu poslijeratnu karijeru.
“Za razliku od mnogih drugih, Divjak se nije obogatio ratnom korupcijom, a nakon rata živio je skromno. Iskustvo koje je imao nadahnulo ga je da osnuje orgaizaciju Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu posvećenu pomoći djeci žrtvama rata. U martu 2011. godine Divjak je uhapšen u Beču na osnovu međunarodnu potjernice proizašle iz optužnice iz Beograda. To je pokrenulo demonstracije u Beču i Sarajevu. Međutim sud u Austriji odbio je izručiti Divjaka te je on pušten u julu”, zaključuje historičar u kolumni za The Guardian.