U aprilu prošle godine, kada su brojne zemlje širom svijeta uvodile lockdown zbog pandemije COVID-19, život većine ljudi u jednom trenutku je stao, nakon čega su uslijedile adaptacije na “novu normalnost”.
“Pandemija je zaustavila sve, pa i film i fotografiju”, prisjeća se Chris Leslie, škotski fotograf i dokumentarista koji kroz svoj rad prati Balkan već duže od dvije decenije.
Tek jedan izlazak na prazne ulice Glasgowa tokom strogog lockdowna, koji ga je podsjetio na ratom razoreno Sarajevo koje je prvi put posjetio 1996. godine, bio je dovoljan da osjeti da mora zabilježiti taj “trenutak u historiji”. Nedugo nakon toga, počeo je rad na kratkom dokumentarnom filmu Zatvaranje, koji će 18. augusta biti prikazan u sklopu 27. Sarajevo Film Festivala.
“To je bila uobičajena slika širom svijeta, na TV-u smo gledali slike praznih velikih gradova poput Londona, Pariza, New Yorka… Sve me to, na neki način, podsjetilo na ratna dešavanja u Sarajevu. Naravno, nemoguće je porediti stradanja i patnju Sarajeva sa tom situacijom, naročito ako govorimo o emocijama i strahovima kroz koje su Sarajlije prolazile. Međutim, slike razorenog Sarajeva i Glasgowa u lockdownu imale su dosta sličnosti”, ističe.
Osjećaj izolacije i beznađa
Smatra kako su zbog lockdowna ljudi širom svijeta imali priliku na neki način osjetiti djelić izolacije u kojoj je glavni grad Bosne i Hercegovine bio četiri godine.
“U aprilu i maju prošle godine je cijeli svijet na neki način bio pod opsadom. Vlada i mediji su to predstavljali kao rat protiv nevidljivog neprijatelja. Iako ste u Sarajevu znali gdje je neprijatelj, vi ga u većini slučajeva niste mogli vidjeti. Još jedna sličnost ove dvije situacije jeste to što niko nije bio siguran. U obje situacije su svi bili izloženi opasnosti – civili, mladi, stari, žene, djeca… Također je u obje situacije na snazi bio policijski sat”, pojašnjava Leslie.
“Samo bih još jednom da naglasim da je, iako ove dvije tema imaju nekih vizuelnih zajedničkih tačaka, nemoguće porediti užase, patnju i bol ljudi koji su bili pod opsadom u Sarajevu. Ja sam tokom svoje karijere posjetio dosta postkonfliktnih zemalja i uvijek me je zanimalo kako bi se ljudi u nekim drugim zemljama nosili sa tako kolektivnim traumatičnim iskustvima, posebno mislim da zapadne zemlje. Pandemija je na neki način taj osjećaj izolacije i beznađa nametnula zapadnim zemljama. Naravno, mnogima je najveća trauma bilo to što je nestalo toalet papira ili što moraju cijeli dan kući gledati Netflix, ali mislim da su ipak bar jednim malim dijelim osjetili kako je ljudima koji žive u konfliktnim vremenima”, smatra Leslie.
Lesliejeva veza sa Sarajevom
Publici Sarajevo Film Festivala Leslie se već predstavio 2013. godine filmom U potrazi za porodicom za kojeg je dobio dvije škotske BAFTA-e, a na kojem je radio s Oggijem Tomićem, filmadžijom i dokumentaristom koji danas živi u Velikoj Britaniji .
Upoznao ga je odmah po dolasku u Sarajevo, tokom časova fotografije koje je tri godine držao u Domu za djecu bez roditeljskog staranja na Bjelavama. Deceniju nakon toga snimio je film o njegovom povratku u Sarajevo i potrazi za majkom koja ga je napustila odmah nakon rođenja.
“Taj film je stvarno bio dobro primljen kod publike, dobili smo višeminutni aplauz za dokumentarni film što je mene baš iznenadilo. Za taj period me vežu veoma lijepe uspomene. Bilo je to veoma emocionalano za Oggija, ali i za mene. Taj film je jedan dio mojih emocija i veze s ovim prostorom”, kaže Leslie, koji posljednjih 25 godina barem jednom godišnje dolazi u Sarajevo.
Dječak Oggi Tomić u Sarajevu, 1997. godine (Foto: Chris Leslie / Ustupljeno Al Jazeeri)“Nekad dolazim zbog posla, nekad da slikam, a nekad da posjetim prijatelje. Moja veza sa Sarajevom je duboka, jednostavno i da želim ne mogu se riješiti svoje veze sa ovim gradom”, kaže.
Višedecenijsko ‘dokumentovanje mira’ na Balkanu
A sve je počelo tokom njegovog studija psihologije u SAD-u, kada je od kolega iz Hrvatske saznao za ratna dešavanja u zemljama bivše Jugoslavije. U želji da ispravi svoje neznanje, počeo je istraživati dešavanja na Balkanu te je ubrzo diplomirao na temu Snage iza nacionalizma i etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji.
“Moja ideja je bila da na neki način kroz istraživanje pokušam shvatiti šta se to dešavalo i zbog čega se Jugoslavija tako nasilno raspala. Neki opći narativ je bio da se jednostavno ponovno probudila viševjekovna mržnja naroda u Jugoslaviji, koja se jednostavno nije mogla izbjeći te da je ovaj prostor historijski i kulturološki jednostavno takav – prostor sa mračnom historijom sukoba i mržnje – te da je samo pitanje vremena kada će se novi desiti. Ja sam nekako pokušao naći razloge za to što se desilo. Međutim, kada pogledate, naprimjer, nacističku Njemačku u to vrijeme, ne može se reći da je cijeli njemački narod bio okrenut fašizmu i nacizmu, jednostavno postoji neki proces koji većinu nekog naroda gura u tom nekom smjeru. Čak i danas postoje određene grupe i u bogatim zapadnim zemljama koje gaje kulturu mržnje prema drugim grupama. Mediji igraju možda i ključnu ulogu za omasovljavanje takvih ideja, a u to vrijeme gotove sve TV stanice kontrolirala je država, te je bilo lako rasplamsati već postojeću mržnju između naroda. Sigurno najvažnija lekcija koju sam ja naučio kroz to istraživanje jeste da se ono što se devedesetih desilo na Balkanu može desiti bilo gdje. Iako je rat u BiH stara vijest u svijetu, mislim da se ipak treba kao opomena s vremena na vrijeme prisjetiti tog perioda”, ističe.
U narednih 25 godina svake godine se vraćao na Balkan gdje je svojim objektivom dokumentovao mir.
“Dokumentovati rat je drugačije neko dokumentovati tek nastali krhki mir. Rat traje određeno vrijeme, ima početak i kraj, dok mir, bar se nadam, bi trebao trajati dugo godina. Fotografisati u ratu je sigurno uzbudljivije i opasnije, ali dokumentovanje mir vam daje neku novu perspektivu, posebno odmah nakon rata”, pojašnjava.
“Kako vrijeme odmiče, tako se mijenja i okruženje koje fotografišete. Kao što znate, Bosna i Sarajevo još uvijek nose ožiljke rata, ne mislim samo na tragove na objektima, već i u društvu. Mnogi mediji nakon što se neki rat završi napuste to područje jer to više nije udarna vijest. Ono što je mene privuklo jeste želja da vidim šta se dešava nakon što se rat završi, koji su to životni problemi koji muče ljude u miru. Jer se za mnoge borba nastavlja i nakon sukoba, borba za takoreći svakodnevni život”, dodaje.
Na kraju razgovora kaže kako mu Sarajevo danas izgleda “prelijepo i potpuno drugačije u odnosu na 1996. godinu”.
“Stvarno je divno vidjeti sve te porušene zgrade obnovljene, vidjeti turiste koji nisu tu došli da gledaju ruševine”, kaže.
“Ali još će sigurno trebati vremena da se neke rane zaliječe, posebno kada su u pitanju međunacionalne tenzije. Iskreno, nisam siguran koliko to starije generacije mogu ili imaju snage, ali definitivno vidim nadu u mladim ljudima koji dolaze. Nadam se da će sa starim generacijama nacionalizam i mržnja izumrijeti”, zaključuje Leslie. AJB