Dana 14. aprila 2021. godine navršila se devedeset i jedna godina od rođenja Muhsina Rizvića, jedne od najvažnijih figura cjelokupnog bošnjačkog preporoda s kraja prošlog stoljeća. Cijeli svoj životni vijek posvetio je istraživanju bošnjačke književnosti.
Enes Duraković zapisao je da se u Rizvićevom monumentalnom djelu ne zrcali samo višestoljetna slika bogatog i raznovrsnog književnog naslijeđa Bosne i Bošnjaka nego i svekolika novovjekovna kulturna i društvena slika i sudbina naše domovine i našeg naroda. Dvadeset i šest godina poslije Rizvićeve smrti, u dubinsko istraživanje bošnjačke književnosti i proučavanje njenih šarolikih modela gotovo je nemoguće ući bez konsultiranja njegovog djela. I ne bismo pogriješili ako bismo njegovo djelo nazvali kompasom bošnjačke književne kritike.
Dva su nemila događaja tokom Agresije bitno odredila izučavanje bošnjačke književnosti u periodu nakon rata: uništenje Orijentalnog instituta, kada je nestalo nemjerljivo blago bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima, i smrt Muhsina Rizvića – pionira koji je prvi zagazio u projekt iscrtavanja kontura historije bošnjačke književnosti. Svoj životni vijek posvetio je ovom plemenitom cilju i ustrajao u svojoj namjeri uprkos iskušenjima i poteškoćama s kojima se susretao.
Muhsin Rizvić rodio se 1930. godine u Mostaru. Umro je u Sarajevu 9. juna 1994. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Sarajevu, a 1960. godine i Filozofski fakultet, Odsjek za jugoslavenske književnosti. Nakon toga, radi kao naučni djelatnik na Institutu za književnost u Sarajevu.
Još kao student objavljivao je radove o bošnjačkim književnicima – Safvet-begu Bašagiću, Ahmedu Muradbegoviću, Musi Ćazimu Ćatići, Meši Selimoviću i drugim piscima u časopisima Behar i Bosanska vila. Godine 1971. doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Iste godine primljen je na mjesto vanrednog profesora na predmetu Historija južnoslavenskih književnosti XVIII i XIX vijeka, da bi nakon šest godina izabran za redovnog profesora na spomenutom predmetu.
Tema doktorske disertacije Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske vladavine bila je izraz Rizvićeve duboke zainteresiranosti za bošnjačku književnost, njenu historiju i specifičnosti u odnosu na druge nacionalne književnosti Jugoslavije. Upravo je tema kojom se bavio presudno odredila njegov akademski i životni put, najavila borbu za izučavanje historije nacionalne književnosti koja je dugo bila negirana i zabranjivana.
Doktorirao je iste godine u kojoj su Bošnjaci, barem deklarativno, postali konstitutivnim narodom SFRJ. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća i drugi su bošnjački naučnici napisali značajna djela i dali nemjerljiv naučni doprinos bošnjačkom samodefiniranju. Muhamed Hadžijahić, najznačajniji bošnjački polihistor, pisao je o identitetu bosanskih muslimana; Munib Maglajlić o bošnjačkoj usmenoj baladi; Đenana Buturović o usmenoj epici Bošnjaka…
Islamska revolucija u Iranu dodatno je zabrinula čelne ljude u Beogradu i povećala strah od islama. Opća društvena klima nije odgovarala pisanju o bošnjačkim i muslimanskim vrijednostima koje su afirmirane u djelima i tekstovima spomenutih autora. Kolektivna histerija kulminirala je 1984. godine, kada je trinaest nevinih Bošnjaka, među kojima i prvi predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, osuđeno na zatvorske kazne kao politički zatvorenici.
Neposredno nakon Islamske revolucije Rizvić je optužen za panislamizam i nacionalizam. Pero Šimunović, asistent koji se bavio hrvatskim romantizmom, bio je pokretač kampanje koja je imala za cilj da Rizvića prikaže kao neprijatelja socijalističkog režima i relativizira njegova naučna dostignuća. Šimunović je napisao pismo o Rizvićevom nacionalizmu i uputio ga na tri adrese, od kojih jedno na adresu tadašnjeg dekana Filozofskog fakulteta, filozofa Kasima Prohića.
Kako sam Šimunović objašnjava u tekstu iz 1983. godine, Prohić ga je pozvao na razgovor i zamolio ga da “stvar rasprave” u okvirima Fakulteta, tj. da pismo ne šalje na adresu Centralnog komiteta. Uslijedili su brojni sastanci na kojima se odlučivalo o sudbini profesora Rizvića, čiji je jedini grijeh bio što je osvijetlio neka neistražena područja bošnjačke književnosti. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i danas rade neki profesori koji su tada svjedočili protiv Muhsina Rizvića.
Mediji su redom počeli napadati Rizvića i njegovo djelo, takmičeći se u etiketiranju najtežim epitetima. Obično su se takve kampanje završavale hapšenjem progonjene osobe ili, u najboljem slučaju, otpuštanjem s posla, ali su pojedini komunistički rukovodioci, na čelu s rahmetli Hasanom Grapčanovićem, ipak uzeli u zaštitu profesora Rizvića i spriječili ozbiljnije posljedice za njegov život i karijeru. Naravno, zauvijek je ostao obilježen kao “kontrarevolucionarni element”.
Muhsin Rizvić bio je prvi predsjednik obnovljenog “Preporoda”, gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru i na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Kao književni kritičar najviše je pisao o bošnjačkoj književnosti, ali i o srpskom i hrvatskom romantizmu, kao i o baštini bosanskohercegovačkih Jevreja. Začuđujuća je širina Rizvićevih književnokritičkih zanimanja.
S jednakom upućenošću i senzibilnošću pisao je o bošnjačkom i bosanskom književnom srednjovjekovlju, pjesništvu na orijentalnim jezicima i alhamijado književnosti, usmenoj i preporodnoj, ali i modernoj književnosti. Pritom je sistematično i s neobičnom lahkoćom iscrtavao panoramsku historijsku sliku naše književnosti, a sve to zahvaljujući rafiniranoj kritičkoj optici i analitičkoj pronicljivosti.
Na komemorativnoj sjednici sarajevskog Univerziteta, održanoj u junu 1994. godine, o Rizvićevoj naučnoj ostavštini govorio je njegov ponajbolji učenik profesor Enes Duraković.
“Budući da se u svakom tekstu njegovog ogromnog opusa prepoznaje i jedinstven duhovni stav etičke i estetičke saobraznosti, moralne i znanstvene odgovornosti, dosljednosti i čestitosti, onda je jasno da je životni i znanstveni put rahmetli Muhsina Rizvića, jedne od najvećih ličnosti bošnjačke kulture 20. vijeka, bio staza uzoritosti i predanosti, staza odanosti kako temeljnim vrijednostima našeg bošnjačkog i muslimanskog bića, tako i univerzalnim vrijednostima Znanosti, Istine i Pravde.
Uprkos silnim otporima i pritiscima, staljinistički organiziranim kampanjama i šovinističkim progonima, profesor Rizvić je tom stazom koračao hrabro i dostojanstveno, izvlačeći iz tame zaborava i tame zabrane višestoljetnu ljepotu i bogatstvo bosanskomuslimanske književne tradicije i savremenosti. Bila je to ogromna zadaća koju, u pravilu, obavljaju brojne znanstvene institucije, akademije i instituti, a koje se u nas u višedecenijskoj hegemoniji srpskog velikodržavlja surovom represijom potirale svaki oblik bošnjačke i islamske duhovnosti, naše nacionalne, vjerske i kulturne samobitnosti. Stoga se na taj časni i mukotrpni put rahmetli Muhsin Rizvić odvažio sam”, kazao je profesor Duraković.
Cijeli svoj životni vijek Rizvić je posvetio istraživanju kulturnog blaga bošnjačke književnosti. Enes Duraković zapisao je da se u Rizvićevom monumentalnom djelu ne zrcali samo višestoljetna slika bogatog i raznovrsnog književnog naslijeđa Bosne i Bošnjaka nego i svekolika novovjekovna kulturna i društvena slika i sudbina naše domovine i našeg naroda. Dvadeset i šest godina poslije Rizvićeve smrti, u dubinsko istraživanje bošnjačke književnosti i proučavanje njenih šarolikih modela gotovo je nemoguće ući bez konsultiranja njegovog djela. I ne bismo pogriješili ako bismo njegovo djelo nazvali kompasom bošnjačke književne kritike.
Riječ predsjednika Alije Izetbegovića na Rizvićevoj dženazi:
Tužni zbore, sastali smo se da klanjamo dženazu i ispratimo našeg Muhsina. Smatram svojom velikom privilegijom što sam imao priliku da poznajem i da pratim rad ovog velikog čovjeka skoro pedeset godina. Pratio sam taj rad s dužnim osjećanjem divljenja i poštovanja. Ovo je vrijeme kada je naša Bosna bilježila velike dobitke i isto tako velike gubitke. U velike dobitke spada rad i doprinos našeg Muhsina, kao što njegov odlazak znači ogroman gubitak, gubitak čije veličine još možda nismo sasvim svjesni.
Dragi Muhsine, naš narod ti je zahvalan, ali proći će još mnogo vremena da svi shvate šta si ti značio i učinio za Bosnu, za ono što je ona danas, i još više, za ono što će ona biti sutra. Ali, mi plakati nećemo. Nećemo, jer suza više nema nakon svega što se dogodilo. Naše suze smo isplakali. Sada i ovdje i tužni smo i ponosni. Ali ponos preovlađuje. Dragi naš Muhsine, učitelju i profesore, ispraćamo te s osjećanjem ponosa. Neka je rahmet tvojoj plemenitoj duši.