Crvena linija je bilo ko, ko pređe ove principe: nepotizam, korupcija, krađa, laž – Narod i Pravda ne toleriše – tako je u jeku predizborne kampanje za Lokalne izbore govorio Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i lider „četvorke“ (ako je ima).
Mnogo je prošlo od predizborne kampanje, a narod kʹo narod – brzo zaboravlja, pa, ono što se „nije tolerisalo“, sad se toleriše. I više od toga. Borba protiv nepotizma bila je laž. Maske, pred udobnim foteljama, padaju.
Neće biti mjesta za podobne, sposobni će dobiti priliku, neće biti uhljebljavanja, neće biti „ni po babi ni po stričevima“ – tako su proklamovali svoje principe iz stranke Narod i pravda. „Iz temelja“ će, najavljivali su, mijenjati stvari. Krenut će, podijelili su svoje namjere, od lokalnih zajednica. I krenuli su. Istina, ne „po stričevima“, ali zato DA „po babi“.
U najbogatijoj općini u državi, sarajevskom Centru, na listu kandidata visoko su isturili Jasmina Ademovića. Jasmin je sin Keme Ademovića, političkog direktora Naroda i pravde. Dakle, Jasmin je babin sin. Sa 1.000 i kusur glasaova koje mu je stranka „namakla“ ušao je u općinsko vijeće. Ali kakav bi Kemo bio babo, da sina ne pogura u udobnije i skuplje fotelje. Jasmin je tako izabra za Gradskog vijećnika. Ali tu se nije stalo. Ambicije mladog babinog sina su mnogo veće, a babo i stranka su tu da udovolje prohtjevima mladog i ambicioznog Jasmina. Dosjetili su se: Bit će predsjedavajući Gradskog vijeća.
Uz dogovor s koalicionim partnerima koji jednako „mrze“ nepotizam, dogovor je brzo napravljen. A za sve laži i čisti nepotizam osmislilu su sjajan i velik alibij – Bogića Bogićevića lično. Bogićević je, zapravo, samo lijepa mašna na paketu koji je natrpan podobnim kadrovima. Isturivši Bogića raširili su sebi paravan iza kojeg mogu neopaženo na pozicije uvesti sinove, kumove, „nezavisne analitičare“… Pa, i kad im se šta omakne, i kad nekome „ispadne“ mišljenje o Bošnjacima koji su se izmislili, i dalje paravan stoji da se iza njega vara, muti, gura, uhljebljava i laže. Iz neobjašnjivih razloga, iako je sve to svima jasno, Bogić se ne ljuti i pristaje na tuđu nemoralno igru i svoju ulogu u njoj. Tužno i žalosno…
Konstituirajuća sjednica samo što nije. Termin je poznat, dnevni red objavljen. Svi su na nogama. Akcija dugoročnog uhljebljavanja babinog sina je u poodmakloj fazi. Iz NiP-a salijeću vijećnike moleći ih (da, baš tako – mole) da kad se pročita ima Ademovića mlađeg ruke budu u zraku. Onima kojima molba nije dovoljna ima se šta i ponuditi – „Iz temelja“ će ih pogurati. Uz sve ide prigodna priča kako je Kemin mali najbolji za tu poziciju. Istina, biografija mu je skromna, osim podatka da je bio marketing menadžer i da se razumije u reket jer igra tenis, nema se šta pročitati… Ali hej, babin je sin, a to otvara vrata koja vode do gradske fotelje. I još nešto – Ako Konaković i Ademović stariji kažu da je Jasmin naj, naj, u svemu naj – ko je taj ko bi se smio usuditi reći da nije tako, da je u pitanju nepotizam glavom i bradom??? Pa valjda Dino sve zna najbolje. Zucne li ko drugačiji i usudi li ne dići ruku kad mu se kaže bit će kriminaliziran i proglašen izdajicom kao i brojni drugi. Potom će ga na društvenim mrežama NiP-ove vjerne sluge – botovi, tako tući i izmišljati afere da će mu/joj biti mučno proći gradom. Dilema je to: Pristati na kvarni nepotizam i dići ruku, pa se spasiti izljeva bijesa Konakovića&co ili reći NE, pa se spasiti vlastitog srama pred ogledalom – pred sobom i pred drugima?
U strankama nemaju dilemu. Kružok odabranika SDP-a se namirio i sasvim im je OK da se namiriju i drugi. U Našoj stranci su svi sretni, tj.sretni su i Kojović i Ćudić. A ostali? Ostali su već zaposleni kod Forte, onog koji, kako to reče bivši premijer KS, „brutalno zapošljava“.
Ostaju tek pojedinci iz svih stranka kojima je ruka olovna i koji sebi moraju odgovoriti na pitanje šta je njihova „crvena linija“.
Nikada nećemo prestati da se borimo protiv onih koji bi da korupciju i nepotizam nametnu kao standard – tako je nekada govorio Dino Konaković.
Danas se bori za babinog sina, na strani nepotizma i korupcije. Ali je pitanje koliko je onih koji ćemo izaći na megdan i reći: No pasaran.
