Počelo je na Bajram. Osjećao se miris baruta i čulo fijukanje metaka. Ulice su bile puste, ljudi ostali u kućama, šutljivi i zagledani u televizijske ekrane, odakle su očekivali odgovor na pitanje dokle će sve to trajati. Odgovora, naravno, nije bilo. Pogotovo ga nije moglo biti s televizijskih ekrana, između ostalog i zato što je u gradu uskoro nestalo struje. Mnogo je važnije bilo to što su ljudi ubrzo shvatili da odgovora na to pitanje naprosto nema. Trajat će dok ne prestane, a do tada treba preživjeti, govorili su oni najpraktičniji.
Sad kad sam daleko od svog grada, čini mi se da sam ga najviše voljela u danima ramazanskog posta. Tada bi već od ranog poslijepodneva sve mirisalo na vruće somune. Sve ulice i mahale, tramvaji i trolejbusi bili su ispunjeni mirisom vrućih somuna koji se ne smiju jesti prije nego se upale kandilji na džamijama. A taj miris vrućih somuna, najljepši i najtopliji miris koji uopće postoji, miris dalekog djetinjstva i majčinog hljeba, najavljivao je sarajevske ramazanske večeri. Bio je to jedan od bezbroj mirisa koji su svake godine pretvarali grad u čudesni egzotični vrt.
U kasna poslijepodneva, kad su se pripremala jela za kraj dana, započinjala je i posebna orgija mirisa. Čudesni mirisi hrane, šerbeta, čajeva, cimeta i karanfilića miješali su se s mirisom zapaljenih mirišljavih štapića, svježe okupane djece i netom namirisanih žena što prekrivaju kosu raskošnim šarenim maramama.
Vjerovala sam da te marame mirišu cijele godine, sve do novog ramazana i nove eksplozije mirisa i da to ne može isprati nikakav sapun ili deterdžent. Nikada to nisam provjerila, ali sam danas potpuno sigurna da je bilo upravo tako. Imala sam i razrađenu teoriju o tim maramama s kojih sam uspijevala iščitavati doživljaj svijeta i život žena koje su ih nosile. Prva i najjednostavnija podjela bila je ona koja otkriva imovinsko stanje kuće, podjela prema vrsti materijala od kojeg je marama napravljena.
Počinjalo je od običnih, pamučnih, ponekad ispranih i izblijedjelih, ili novih, s jasnim bojama, blago uštirkanih i pažljivo ispeglanih. Gotovo su podjednako svjedočile o teškom i oskudnom životu. Iza njih su dolazile na red sintetičke marame, davno donesene iz Trsta ili Venecije, s motivima tih gradova, zatim one novije i nešto skuplje, od sintetičke svile, raskošnih boja, najčešće cvjetnih dezena. Na kraju su dolazile svilene. Male, velike, obične i specijalne, rukom oslikane. Njih sam najviše voljela. One su se opet dijelile po kvalitetu podloge, tehnici slikanja, motivu, bojama…
Posmatrajući maramu, prepoznavala sam miris kojim je ispunjena kuhinja žene koja ju je nosila, a posredstvom mirisa moglo se pročitati sve ostalo. Radost i tuga, raskoš i sirotinja, ljubav i ravnodušnost…
Godinama sam dopunjavala i provjeravala tu svoju sliku svijeta sastavljenog od mirisa. U međuvremenu sam odrasla i naučila i sama praviti neka od tih čudesnih mirišljavih jela, a za šerbe sam imala i vlastiti recept. Gostima sam izmišljala priče o porijeklu neobičnog recepta, a sva je tajna bila u tome što sam ga pravila od sasušenih latica cvijeća koje sam dobijala tokom godine.
Nestali mirisi, zavladao strah
Prvi put kad se dogodilo da miris vrućih somuna u danima ramazanskog posta ne ispuni sve ulice i mahale mog grada, znala sam da se događa nešto strašno. Umjesto čarolije mirisnih večeri započinjala je nova, surova i dotad nepoznata vladavina straha. Strah od nepoznatog, a naslućivanog, strah od straha, od smrti, od gladi… Stotine strahova sakupljalo se u jednom čovjeku, a samo su dobri prijatelji primjećivali poneki izgubljen pogled, nekontrolirani, nervozni pokret i odsutnost u razgovoru.
Izvana je sve izgledalo normalno, a zapravo ništa više nije bilo normalno. Bio je mjesec ramazanskog posta. U kasna se poslijepodneva, kao i uvijek dotad, pripremalo jelo za kraj dana, djeca su se kupala, žene uređivale, ali nije više bilo onih čudesnih mirisa, nije bilo praznične radosti, gužve na ulicama u večernjim satima i živih razgovora. Strah je bio jači od svega. Prekrio je sve radosti i ljepote normalne ljudske svakodnevice.
Počelo je na Bajram. Osjećao se miris baruta i čulo fijukanje metaka. Ulice su bile puste, ljudi ostali u kućama, šutljivi i zagledani u televizijske ekrane, odakle su očekivali odgovor na pitanje dokle će sve to trajati. Odgovora, naravno, nije bilo. Pogotovo ga nije moglo biti s televizijskih ekrana, između ostalog i zato što je u gradu uskoro nestalo struje. Mnogo je važnije bilo to što su ljudi ubrzo shvatili da odgovora na to pitanje naprosto nema. Trajat će dok ne prestane, a do tada treba preživjeti, govorili su oni najpraktičniji.
Iz dana u dan mijenjao se grad. Mnogi su odlazili ostavljajući susjedima ključeve od stana i dragocjene uspomene. Vjerovali su u skori povratak pa im ni rastanci nisu teško padali. Umjesto njih dolazili su neki drugi ljudi koji su donosili strašne priče, očaj i zadah sirotinje. Tada su žene počele skidati skupocjene zavjese s prozora i debele vunene ćilime s podova i sklanjati ih za neka bolja vremena. Domovi su, kao i grad, nevjerovatnom brzinom, gubili ljepotu, toplinu i sigurnost.
Na samom su početku muškarci “stručnjaciˮ pronalazili mjesta u stanovima za koja su mislili da su sigurna, a onda je ženska praktičnost oduzela i tu posljednju iluziju o samoj mogućnosti postojanja sigurnog i zaštićenog mjesta. Odjednom je sve postalo golo i hladno, nepotrebno, strano i neprijateljsko.
Sobe bez zavjesa i ćilima, kuhinje bez ugodnog mirisa domaće juhe ili svježe ispečenih kolača, s nekim čudnim, neupotrebljivim i krajnje besmislenim mašinama i mašinicama, kupatila bez mirisa ženskog parfema ili muškog losiona za poslije brijanja, a s kiselkastim zadahom ustajale vode u rezervi… Grad bez dragih malih pekara koje zamirišu pred ponoć, bez slastičarnica i kafića, bez raskošnih cvjećara i malenih odrpanih dječaka tužnih očiju koji noću obilaze kafane i prodaju uvelo cvijeće ukradeno na groblju ili nabrano u obližnjem šumarku… Grad bez tramvaja i trolejbusa, bez gradske pekare, bez vode, struje… Umjesto svega toga, ruševine, strah, krv i smrt.
Na budućnost niko nije računao
Vremenom se malo razbila ta vladavina straha i počeo je nekakav život s potpuno novim doživljajem vremena, svijeta i vrijednosti u njemu. Granice svijeta postale su granice slobodne gradske teritorije, a od svega najveću vrijednost imale su hrana i voda (njihova se vrijednost svakodnevno mijenjala i precizno izračunavala), dok je gotovo sve drugo dobijalo isključivo emotivnu vrijednost.
U doživljaju vremena potpuno se izgubila komponenta budućeg. Na budućnost niko nije računao, postojala je možda samo teorijski, a stvarna je bila samo sadašnjost, ovaj trenutak u kojem smo još živi. Sad, i možda nikad više. Vrijeme se računalo prema početku rata, prema tome kad je bilo koje veliko granatiranje, kad je poginuo neko važan i drag, a kad neko samo poznat… I tako, poslije mnogo velikih granatiranja, mnogo smrti (voljenih i dragih, poznatih i nepoznatih), straha, krvi, očaja, došao je ponovo mjesec ramazanskog posta. Čini mi se da sam tek tada vidjela kako zapravo izgleda moj grad i mi u njemu.
Uzalud sam pokušavala dozvati miris vrućih somuna zalazeći u opustjele sokake gdje su se nekad krile male pekare pred kojima su se već od podneva nizali dugi redovi za mirišljave somune. Nailazila sam na ruševine i začuđene poglede rijetkih prolaznika koji moraju proći baš tim opasnim dijelom grada. Uzalud sam se nadala da će odnekud pojaviti barem neka ramazanska marama i zamirisati lijepo i toplo kao nekad.
Ali, ništa više nije bilo kao nekad. Ratni ramazanski post prolazio je u znaku pojačanog granatiranja grada, povećanog broja mrtvih i osakaćenih, tužne i prljave djece željne svega. I možda su upravo zbog toga svi nastojali barem oponašati pravi život i lijepe običaje.
U kasna su poslijepodneva žene, kao i prije, pripremale jelo za kraj dana. Odjednom su se pojavili i neki čudni, novi recepti. Počele su se praviti pite i šnicle od riže, kolači s vrlo malom količinom šećera, hljepčići koji su bili slični somunima.
Za praznik ukidam rat
Došao je i Bajram. Drugi ratni Ramazanski bajram. Probudilo me je sunce koje je bilo toliko jako da se uspjelo probiti kroz dvostruki sloj folije na prozorima. Bilo je sunčano, toplo i začuđujuće mirno, a u zraku se osjećao skori dolazak proljeća. Odlučila sam ovaj dan provesti zaista praznično. Ne zanima me hoće li po gradu padati granate i hoće li me možda neka od njih raznijeti ili “samoˮ osakatiti, hoće li me pogoditi snajper, hoću li negdje uspjeti naći vode, jer su mi zalihe pri kraju, hoću li stići, hoću li znati…
Danas hoću da slavim. Ukidam rat, ukidam strah i bol, danas nema sirotinje i poniženja, danas nema tužne djece i očajnih majki… Danas je praznik i hoću da uživam. Hoću da mi kuća ponovo postane topli dom, hoću da budem lijepa i voljena, da ponovo budem žena, a ne hrabra Sarajka.
Već sam odavno vratila debele vunene ćilime na podove i stavila vezene zavjese na prozore. Sad su već sasvim izrešetane od gelera, ali sam ih skupila na jednu stranu prozora i pričvrstila ogrlicom od krupnih lažnih bisera pa se rupe gotovo i ne vide. Vratila sam i slike na zidove pa onda širom otvorila prozore da uđe što više svjetla. Pokušavajući smisliti šta bih još mogla uraditi da bar malo uljepšam kuću, shvatila sam da je sve uzalud bez cvijeća. Ali, gdje da ga nađem? Ono u saksijama nikad nisam voljela. Ono se jednom kupi ili dobije i traje godinama, uvijek isto i na istom mjestu u kući. A ja sam htjela da bude raznoliko, da ga često donosim u kuću i da mu se radujem. Ali sada, u ratu, pristala bih čak i na ono u saksiji.
Obukla sam raskošnu haljinu od šuštave svile, tako da me i najmanji pokret podsjeća na to da nisam u svakodnevnoj ratnoj odjeći. Brižljivo sam se našminkala ostacima šminke kojoj je davno istekao rok, a onda sam uspjela pronaći i nekoliko kapi davno zaboravljenog parfema. Ispratili su me začuđeni pogledi susjeda i dočekale puste ulice. Suviše je mirno da bi se smjelo povjerovati u stvarnost tog mira. Uvijek je tako prije velikog granatiranja grada.
Hodala sam polahko, uživajući u jutarnjoj poplavi svjetla, u šuštanju svile i svojoj mudroj odluci da ovaj dan provedem potpuno drukčije od svih ratnih dana protekle godine. Obilazila sam važna mjesta svoje mladosti i prisjećala se dragih ljudi. Nekima se nisam mogla odmah sjetiti lika, a nekima imena. Pamtila sam ih uglavnom po događajima, ranije strašnim i važnim, danas samo beznačajnim i smiješnim.
Prisjećala sam se ljubavnih “tragedijaˮ i prvih tajno ispušenih cigareta, a onda su sve te slike vedre mladosti zamijenile slike sa smrtovnica iz novina. Počela sam brojati koga više nema. Mnogo ih je otišlo da brani svoj grad i mnoge od njih sam pronašla na spisku mrtvih. O drugima nema vijesti, a onima koje stižu naprosto neću da vjerujem. Gotovo su svi imali i roditelje i djecu.
Cvijeće samo za groblja
Htjela sam pobjeći od istine i stvarnosti, htjela sam ukrasti barem ovaj jedan dan. Htjela sam slaviti praznik i radovati mu se. Ali šta s mojim mrtvim drugovima i njihovim porodicama? Može li za njih više uopće biti nekih praznika u životu?
Gušeći se u suzama, krenula sam natrag. Kuda? Kući, dok je još imam. Usput sam srela svog druga Patricka, novinara iz Pariza. Upoznali smo se pred Novu godinu. Dobro pamtim naš prvi susret, kad smo se zapričali u ledenoj kancelariji, pa kad smo htjeli krenuti jedva smo pomakli promrzle ruke i noge. U mom je doživljaju Patrick ostao neraskidivo povezan s praznicima i strašnom hladnoćom. Danas je ponovo praznik i moj je drug, koji dolazi iz “grada svjetlostiˮ, ponovo tu, u mom tužnom i porušenom gradu.
“Zašto mi nisi ponio pregršt svjetla?ˮ, pitam ga. “Zato što ga nema ni tamo. Nigdje više na svijetu nema svjetla. Sve su to samo tvoje izmišljotineˮ, odgovara. Objašnjavam mu da je danas praznik, a on me obavještava da mi je donio punu torbu modnih časopisa jer nije uspio zapamtiti sve komplicirane ženske modne tokove o kojima sam se raspitivala pred Novu godinu, a on zbunjeno slijegao ramenima obećavajući da će se raspitati i ispričati mi kad ponovo dođe.
Još je mirno, a sada su već i ulice punije. Mnogo je ljudi koji izgleda naprosto šetaju. Pričam Patricku o starom Sarajevu, a on meni o noćima u Parizu i našim zabludama u vezi s tim gradom. Pričam mu o šetnjama ispunjenim mirisom procvjetalih lipa, a on meni o politici. I upravo dok mi je prepričavao svoje tekstove o ratu u Bosni i Hercegovini, na drugoj strani ulice ugledalala sam cvijeće. Pravo pravcato cvijeće svih boja. Uzviknula sam od sreće, nekoliko prolaznika uplašeno je potražilo zaklon, a iznenađeni me je Patrick upitao hoću li da mi kupi to cvijeće.
“Da, naravno da hoću! Ali ne samo ovo, hoću da mi danas kupiš sve cvijeće koje nađemo u ovom graduˮ, govorila sam mu prelazeći preko ulice ponosna što se ova čarolija događa baš zbog mene.
Bilo je to plastično cvijeće. Vješto napravljeno i jarko obojeno. Cvijeće namijenjeno grobljima.
Bajram je, a ništa se ne kuha
Ta je noć bila strašna. Noć bez sna i s mnogo bola. I mnogo mržnje prema Patricku koji ništa ne razumije i koji nije ništa uradio da plastično cvijeće za grobove pretvori u pravo, da ga oživi i pusti da zamiriše bar na jedan dan, na jedan sat. Zašto je uopće dolazio?
Užasavala me pomisao na to da ovo jarko obojeno i vješto napravljeno plastično cvijeće može trajati vječno i da ćemo se u ovom gradu smrti i mrtvih možda čak i naviknuti na njega. Vremenom će se samo malo isprati one jarke boje. I ništa više.
Te sam se noći bojala hladne, obojene plastike koja oponaša cvijeće, bojala sam se samoće, smrti, mraka… I jedino što sam željela bio je jedan jedini pravi cvijet. Zašto niko neće da mi ga izmisli? Niko, baš niko. Svi se prave da je sve normalno, a u gradu uopće nema cvijeća iako je kraj marta. Bajram je, a ništa se ne kuha, djeca su prljava, žene nisu namirisane…
Pokušavajući zaspati, u neko sam doba počela osjećati da u mračnu sobu prodire neki ugodan miris. Prepoznala sam miris divljih ruža što sam ga kao djevojčica tako voljela. Poslije su došli i mirisi drugog cvijeća. Prepoznavala sam cvijeće koje sam voljela i koje su mi godinama poklanjali. Od divljih ruža, rascvjetalog bagrema i malenih ljupkih ciklama iz djetinjstva, preko zumbula, brda jorgovana, šume jasmina i polja suncokreta (uzalud su me svi godinama uvjeravali da suncokret nije cvijeće) pa do nježnih anemona, raskošnih ruža svih boja i skupocjenih orhideja, s uzbudljivom pričom o nastanku pravila da ih muškarac može poklanjati samo jednoj ženi u svom životu.
Kao da se te noći sve cvijeće što sam ga u životu dobila počelo sakupljati u mračnoj sobi i gušiti me. Nisam smjela otvoriti prozor, jer bi tada sve prekrio crni, teški mrak, kojeg sam se bojala mnogo više od mirisne smrti.
Ujutro, dok je neko kucao na vrata, sanjala sam da mi je drug iz djetinjstva, koji je već odavno mrtav, donio ogroman buket, zapravo čitav naramak plastičnog cvijeća. Vješto napravljenog i jarko obojenog, istog onakvog kakvo se dan ranije prodavalo na glavnoj sarajevskoj ulici.
Srećom, bila je to moja prijateljica Dijana koja mi je donijela poklon za Bajram – ratnu baklavu, s malo šećera i mnogo prezle umjesto oraha, i svoju najljepšu svilenu maramu, s rukom oslikanim cvijećem u kojem sam prepoznala suncokrete.
Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.