– Umrijet ću zbog ove čarape na glavi i lisica na rukama, neću zbog haške optužnice – rekao je tog 2. avgusta 2001. godine rahmetli general Mehmed Alagić, nakon što su ga uhapsili specijalci Federalnog MUP-a.
Policiju je u njegove rodne Fajtovce kod Sanskog Mosta poslao tadašnji ministar unutrašnih poslova Muhamed Bešić (SDP) kako bi ga uhapsila i dovela u Sarajevo, odakle je deportovan u Hag. Generalove riječi su se i obistinile.
Na današnji dan prije 15 godina od bola i poniženja koja su mu priređivana, puklo je srce proslavljenog krajiškog generala Armije RBiH. Vijest o hapšenju Alagića, uz generala Envera Hadžihasanovića i brigadira Amira Kuburu, odjeknula je kao grom iz vedra neba. Mjesecima prije tog sramnog čina, trojica bošnjačkih oficira poručivala su kako su spremna da se predaju i dobrovoljno odu u Hag, gdje će dokazivati svoju nevinost. Te 2001. godine “alijansi za potjere” tadašnjeg predsjedavajućeg Vijeća ministara i šefa diplomatije Zlatka Lagumdžije (SDP) Haški tribunal nudio je da se Alagić, Hadžihasanović i Kubura dobrovoljno predaju kako bi se potom mogli braniti sa slobode.
No, pojedinci iz “alijanse za potjere” insistirali su da optužnice u Sarajevo stignu uobičajenim diplomatskim kanalima. A to je značilo da stižu u MVP, koji je tada vodio Lagumdžija, potom se prosljeđuju u Federalno ministarstvo pravde, a odatle u FMUP. Plašeći se da ne dođe do masovnih demonstracija i pobune Bošnjaka zbog onoga što je trebalo uslijediti, Lagumdžija je tri dana bježao od uručivanja optužnica pokušavajući tako sebi dati manevarski prostor i vrijeme da pripremi javnost za ono što će se dogoditi.
Tek nakon što je intervenirano iz jedne strane ambasade, primio je hašku kovertu. –
-Iz ove kuće je mog Mehmeda Alijansa izvela 2001. godine, kada su ga “spakovali” u Hag. Iz ove kuće sam ga ispratila na mezar!, prisjećala se u razgovorima sa novinarima generalova supruga Ziska Alagić.
I bez obzira na to što je znao da će uskoro general Alagić te Hadžihasanović i Kubura biti uhapšeni, Lagumdžija je ugostio krajišku legendu u Sarajevu, platio mu ručak u restoranu “La Familija” i još se slikao s njim, pod izgovorom da se radi o susretu starih znanaca. Kasnije je i sam Alagić svojim prijateljima govorio da je ovaj susret s Lagumdžijom bio “ručak s katil-fermanom”.
Legendarni krajiški komandant odveden je u Hag kao najveći zločinac. Kako bi se iole “oprali” pred Bošnjacima zbog sramnog čina hapšenja i izručivanja generala Alagića Hagu, po Lagumdžijinom nalogu, tadašnji federalni premijer Alija Behmen, potpisao je garancije da se on, uz Hadžihasanovića i Kuburu, može braniti sa slobode. Hapšenje u Lagumdžijinoj režiji bilo je kap koja je prelila čašu. General Alagić samo nekoliko mjeseci ranije, u montiranom procesu, pred bihaćkim sudom proglašen je krivim za navodnu korupciju te osuđen nepravosnažno na četiri godine zatvora.
Kao ratni komandant, Alagić je stekao veliku slavu u bošnjačkom narodu, ali je nakon demobilizacije najprije “degradiran” time što je dobio samo mjesto općinskog načelnika. Svi su u to vrijeme tvrdili da je suđenje politički motivirano od pojedinaca koji su u generalu kao karizmatičnoj osobi vidjeli opasnog političkog protivnika.
Pred smrt, razočaran i ostavljen od svih, cinično, u svom stilu, na pitanje novinara po čemu bi želio da ga pamte, general je odgovorio: “Neka me pamte samo po imenu i prezimenu!”
Fatmir Alispahić: Bio je insan od sna
Nakon smrti generala Alagića, Fatmir Alispahić je u tadašnjem listu „Walter“ od 19.marta 2003.godine napisao:
„Mehmed Alagić je bio insan od sna. Smisao života je mjerio količinom zasanjanog. General je uputio poziv na povratak, svih. U grad su se slili prognanici iz 27 općina, da u tom ozračju optimizma čekaju povratak u Prijedor, Kozarac, Banja Luku; iz mehke Skandinavije su se vratili prognani Sanjani, u pustoš, da grade smisao života; opustjeli grad je odjednom imao 10.000 više stanovnika nego prije rata. Bio je veći i moćniji od Bihaća, po svemu.
General je opčinio 75.000 ljudi. U Sanskom Mostu sam drugi put bio u oktobru prošle godine. Bio je nekakav skup. U salu je ušao general Alagić. Iz njegovog tijela je iscijeđen život, pomislio sam. Kao i iz ovog grada. On je hodao zato što je živ, a ne zato što mu se živi. Jedini titraj smisla osjetio se u sjeti okupljenih na velika vremena, kad je Sana ima svoj san. General je umro mjesecima prije svoje smrti. Umro je od poganluka kojim je, kao kakvim đubretom, zatrpana njegova ljubav. General bi sigurno pregrmio i tu bitku da naspram sebe nije vidio hordu bošnjačkih hajvana. Nije to bio jedan vo, već stotine volova. Bila je to pojava, a ne incident. Bošnjački politički organizam je uživao u uništenju Mehmeda Alagića. Tamo, kud je otišao, čekaju ga njegova velika djela. Bog će ga nagraditi za ono za šta ga je kaznio njegov narod. Ako se nekad Bošnjaci vrate iz otpadništva, pod okrilje Božije Milosti, razumjet će poruku generalovog mučeništva. Dotad, pojavljivat će se nur uz obale Sane. Mnogi će ga vidjeti.“
(Edina Latif)