6. juna 1944. više od 160.000 savezničkih vojnika krenulo je u iskrcavanje u Normandiji.
Bila je to i ostala najveća amfibijska invazija u historiji koja je zadala presudni udarac nacistima, ubrzavši kraj Drugog svjetskog rata.
Čovjek koji je nedvojbeno bio svjedok strahota tog dana, u kojem je izgubljeno 10.000 života, bio je Robert Capa, jedini fotograf koji je tog jutra snimio prvi val iskrcavanja na plažu Omaha.
Njegove fotografije, uključujući i onu vojnika koji puže kroz plićak, postale su trajni zapis o stanju američkih vojnika. A malo je nedostajalo da budu izgubljene zauvijek, prenosi Artsy.
Rođen 1913. u Budimpešti kao Andre Friedmann, fotoreporter, koji je tada imao 30 godina, već je bio poznat po fotografijama Španskog građanskog rata i po Blitzu. Kada ga je časopis Life poslao da pokrije Dan D, zadatak je pokazao utjelovljenjem njegove poznate tvrdnje:
“Ako ti slike nisu dovoljno dobre, nisi prišao dovoljno blizu.”
Capa je bio jedan od četvorice akreditovanih fotografa za prvi val napada. Opisao je prve trenutke invazije koja je počela u 6.30 ujutro. Suočen sa minobacačkim granatama, uzburkanom vodom i mecima iz mitraljeza, ponavljao je rečenicu iz dana španskog građanskog rata:
“Es una cosa muy seria. Es una cosa muy seria. (Ovo je vrlo ozbiljna stvar. Ovo je vrlo ozbiljna stvar). Plima je nadolazila i voda je dosegnula do oproštajnog pisma porodici koje sam držao u džepu na prsima. Iza ljudskog štita posljednja dva momka došao sam do plaže. Samo sam se bacio naprijed i moje usne dotakle su zemlju Francuske. Nisam imao želju da je poljubim.”
Za 90 minuta snimio je 106 fotografija, od kojih je najpoznatija “The Face in the Surf”. Ona prikazuje zamagljenog vojnika kojem je voda do ramena, kako napreduje kroz ratom razoreno more.
Muškarac je kasnije identificiran kao 22-godišnji Huston “Hu” S. Riley. To je jedina preživjela slika iz napada na kojoj je vidljivo lice vojnika.
Ubrzo nakon što je snimio fotografiju, Riley je pogođen u rame. Capa i jedan vojnik pomogli su mu da se skloni na sigurno. Riley je kasnije ispričao o svom unutrašnjem monologu: “Šta kojeg vraga ovaj čovjek radi ovdje? Ne mogu da vjerujem. Ovdje na obali je kamerman.”
Uočivši da se približava brod koji je prevozio ranjenike, Capa je iskoristio je priliku da se ukrca u njega i pobjegne sa plaže.
Na putu za Englesku pomagao je liječnicima umjesto da fotografiše.
Filmove sa snimljenom akcijom napada predao je kuriru. Kada su slike stigle u ured magazina Life Londonu, 7. juna oko 9 ujutro, dan nakon invazije, Capa se vratio nazad u Normandiju da nastavi posao.
John G. Morris, urednik fotografije u Lifeu, u međuvremenu je naredio da se odmah razvije Capaov film, što je dovelo do greške tehničara. Naime, vrata ormara za sušenje filmova ostala su zatvorena, što je uzrokovalo da se emulzija filma rastopi i zamagli gotovo sve fotografije.
Preživjelo je 11 fotki čija je mutna kvaliteta pripisana neuspjelom procesu sušenja, Capainim rukama koje su se tresle prilikom snimanja i realnosti fotografisanja u magli rata.
Slijedeće jutro poslali su preživjele fotografije preko Atlantika, a štampane u izdanju Lifea 19. juna.
“Nije bilo televizije i Life je ljudima prenio osjećaj kako je zaista bilo”, rekao je Morris kasnije za Time magazin.
Capaove fotografije, koje je u to doba vidjelo pet miliona ljudi, potaknule su Stevena Spielberga na snimanje filma Spašavanje vojnika Ryana, koji je jednom rekao: “Učinio sam sve da 6. juni 1944. izgleda kao na Capaovim fotografijama”.
Smrt na fotografskom zadatku
Po završetku Drugog svjetskog rata Capa zaputio se u Izrael da bi dokumentovao rađanje nove države i priliv brojnih imigranata u Haifu, te pratio događaje iz arapsko-izraelskog rata.
U trenucima predaha od rata i njegovih učinaka Capa je pažnju trošio na prizore iz običnog, svakodnevnog života i života zvijezda Hollywooda poput Ingrid Bergman, otkrivajući fotografiju u boji.
Na posljednje putovanje u Aziju, na poprište Prvog indokineskog rata, Robert Capa se zaputio 1954. po zadatku magazina Life, da bi fotografisao evakuaciju ranjenih zarobljenika u bici za Dien Bien Phu i ono što će nešto kasnije postati Vijetnamski rat.
Neustrašivost i beskompromisna predanost fotografiji, o kojima najbolje svjedoči sam njegov opus, Roberta Capu su na vijetnamskom tlu stajale života: izašavši iz automobila za potrebe bolje fotografije nastale izbliza, nakon samo par koraka nagazio je na protupješadijsku minu.
“Najveći ratni fotoreporter na svijetu”, kako ga je još 1938. imenovao u to vrijeme utjecajni britanski magazin Picture Post, Capa je život izgubio s jedva 40 godina, a u historijske spise je ušao kao prvi ratni fotoreporter američkog medija ubijen u Vijetnamskom ratu.