Na improviziranoj bini ispred izvođača – Zubin Mehta. Magični pokret jednog od najvećih svjetskih dirigenata i nesrušene zidove Vijećnice počinju milovati zvuci Mozartova Requiema. Djelo koje je, izvorno, naručio jedan austrijski plemić kako bi iskazao ljubav svojoj supruzi. Vremenom je djelo preraslo u sveopću molitvu koja se prizivala u različitim umjetnostima i kontekstima. Tog dana bila je to Molitva za Sarajevo. Pod tim imenom, koncert je snimljen i od 1998. štampan u milionskom tiražu. Najprije kao videotraka, a kasnije CD. Porušena sarajevska Vijećnica 19. juna 1994. bila je najtužnija i najponosnija koncertna dvorana na svijetu.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu ušla je u svoju treću godinu. U Sarajevu je već više od 10.000 ubijenih ljudi (preko 85 posto civila). Oni koji su branili ideju Bosne cijelom su svijetu pokazali da ni združenim snagama vladajuće ideologije iz susjedstva neće postići svoj davno postavljeni cilj. Ljudi u svijetu koje nije napustila empatija vrše pritisak na vlade svojih zemalja da moraju prestati s odobravanjem gledati nestajanje jedne zemlje i naroda. Intelektualci i umjetnici širom svijeta žele dati doprinos opstanku plemenite ideje koju su nosili ljudi ove čudesne balkanske zemlje.
O otporu Armije BiH i riješenosti žitelja ove zemlje da izdrže do kraja čulo se u svim krajevima svijeta. Prazne rezolucije i bešćutne izjave o zaraćenim stranama više nisu pile vodu. Razlika između dobra i zla postala je bjelodana.
Devetnaesti je dan mjeseca juna. Godina 1994. Vijećnica u Sarajevu. Biblioteku od više milion knjiga srpski agresori pretvorili su u prašinu. Ako je brisanje same građevine jednostavno imenovano kao urbicid, američki historičar Robert J. Donia paljenje biblioteke imenuje kao primjer memoricida. U strahu od neprijateljskih granata, u zgradi Vijećnice članovi Sarajevske filharmonije. Četiri su stolice prazne jer isto toliko njenih članova nije dočekalo ovaj dan. Zajedno s članovima hora četiri su vokala svjetske glasovitosti: Jose Carreras (tenor), Ruggero Riamondi (bariton), Cecilia Gasdia (sopran) i Ildiko Komlosi (mezosopran). U publici pedeset lokalnih uglednika i predstavnici UN-a. Koncert prenose televizije širom Evrope (osim Velike Britanije), Japana, Bliskog Istoka i SAD.
Na improviziranoj bini ispred izvođača – Zubin Mehta. Magični pokret jednog od najvećih svjetskih dirigenata i nesrušene zidove Vijećnice počinju milovati zvuci Mozartova Requiema. Djelo koje je, izvorno, naručio jedan austrijski plemić kako bi iskazao ljubav svojoj supruzi. Vremenom je djelo preraslo u sveopću molitvu koja se prizivala u različitim umjetnostima i kontekstima. Tog dana bila je to Molitva za Sarajevo. Pod tim je imenom koncert snimljen i od 1998. štampan je u milionskom tiražu. Najprije kao videotraka, a kasnije CD.
Porušena sarajevska Vijećnica 19. juna 1994. bila je najtužnija i najponosnija koncertna dvorana na svijetu.
Iz bogate biografije Zubina Mehte izdvajamo: Rođen je 29. aprila 1936. godine u Bombayu u Indiji. Od oca koji je bio je osnivač Simfonijskog orkestra Bombay dobio je muzičko obrazovanje. S 18 godina upisao je Bečku državnu muzičku akademiju, na kojoj je diplomirao nakon tri godine s diplomom dirigenta. S 21 godinom bio je dirigent Kraljevske liverpulske filharmonije. Šezdesetih godina 20. stoljeća nametnuo se kao jedan od najboljih dirigenata u svijetu. Muzički direktor Simfonijskog orkestra Montreala bio je od 1961. do 1967, a Filharmonije Los Angelesa od 1962. do 1978, najmlađi muzički direktor ikada za bilo koji veći sjevernoamerički orkestar. Godine 1969. imenovan je muzičkim savjetnikom Izraelske filharmonije, a 1981. postao je njezin muzički direktor. Od 1978. do 1991. bio je muzički direktor Njujorške filharmonije. Od 1985. bio je i glavni dirigent Maggio Musicale Fiorentino u Firenci u Italiji.
Počasni je građanin Firence i Tel Aviva, a proglašen je počasnim članom Bečke državne opere 1997. i Bavarske državne opere 2006. godine. Titulu počasnog dirigenta dodijelili su mu brojni orkestri diljem svijeta. U decembru 2006. primio je nagradu Kennedy centra, a u oktobru 2008. japanska carska porodica odala mu je počast s Praemium Imperialeom. U 2016. godini Mehta je imenovan počasnim dirigentom Teatro San Carlo u Napulju.
Da još napomenemo da ovo nije bio prvi Mehtin nastup u Sarajevu. S filharmonijom Los Angelesa kao dirigent nastupao je 16. oktobra 1967. godine u dvorani Radničkog univerziteta Đuro Đaković.
Da ne idemo dalje. Ma koliko zvučalo impozantno, ovo je samo manji dio iz biografije Zubina Mehte.
Koncert u Sarajevu organizirao je Mario Dradi, italijanski producent koji je posredovao kod većeg broja humanitarnih koncerata klasične muzike. Iako je koncert u Vijećnici bio zatvoren za širu javnost, probe održane u Narodnom pozorištu bile su otvorene za sve. Sam koncert trajao je 35 minuta. Sredstva prikupljena od koncerta (procjena oko pet miliona dolara) usmjerena su prema žrtvama oružanih sukoba, za sjećanje na hiljade ljudi poginulih u ratu. Dan kasnije, 20. juna 1994. godine, čitaoci The New York Timesa mogli su čitati o koncertu održanom u Nacionalnoj biblioteci koju je srpska artiljerija pretvorila u ugljenisanu ljusku. Prenijeli su izjavu Zubina Mehte, koji je, između ostalog, rekao: “Svi smo potpuno shrvani onim što smo ovdje vidjeli. Postoji poprilično članova orkestra (Sarajevske filharmonije, op. a.) za koje sviramo Requiem.” I napokon nešto gotovo proročanski: “Došli smo po vas da nas blagoslovite više nego mi vas.” Pored Mehte, prenijeli su utiske i ostalih iz njegove pratnje. Tenor Jose Carreras: “Ovo je prava privilegija za nas, pokazati ljudima iz ovog dijela svijeta da međunarodna zajednica stoji iza njih.” Mezosopran Ildiko Kolmosi: “Osjetila sam da sunce ovdje ne smije sjati. Bilo je tako tužno.”
Efekte ovog koncerta bilo je teško mjeriti. Pored toga što su slike iz Sarajeva, na jedan poseban način, ušle u domove od Japana preko Bliskog Istoka do SAD, on je bio i jedan poseban znak da je Bosanska armija odbranila Bosnu i Hercegovinu. Bešćutnim vladama u svijetu poslat je signal da je potiranje Bošnjaka s mape svijeta nemoguće. Morao se ozbiljno potražiti plan s kojim se to ubijanje mora zaustaviti i odgoditi. Brutalnost srpskog režima od aprila 1992. i Tuđmanova pomoć od jeseni iste godine te na sve to i izdaja Fikreta Abdića nisu dali željeni rezultat. Intelektualci i umjetnici koji nisu ubili empatiju u sebi uznemirili su javno mnijenje u zemljama širom svijeta. Ono što je uslijedilo kao neophodnost smanjenja uznemirenosti dovest će do Daytona.
Za kraj jedan kuriozitet. Za vrijeme koncerta u Vijećnici, pored prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništava Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, sjedio je komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu, britanski oficir Michael Rose. S početka 1994. godine dočekan u Bosni kao nada da će poslije beščasnog francuskog generala Philippea Morillona doći oficir koji će znati šta je vojnički moral. Otišao je kao Rose od Pala, poznat po tome što s osuđenim ratnim zločincem Ratkom Mladićem zamijenio šapku. U memoarskoj knjizi u kojoj tretira svoj boravak u BiH u 1994. godini Fighting for Peace (London, 1998) prisjeća se koncerta Sarajevske filharmonije kojom je dirigirao Zubin Mehta.
Osvrt na taj događaj završava rečenicom koja se odnosi na bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića: “Poslije izvođenja nam je predsjednik Izetbegović zahvalio što smo omogućili da se koncert održi. Ko zna, možda je i on najzad razumio i doživio hrišćanska osjećanja skrivena iza reči i tonova.”
Zaista je začuđujuće neznanje oficira koji se školovao na koledžima Cheltenham, St. Edmund Hall, Oxford i Sorboni. Najprije kada je Zubina Mehtu, Indijca, religijski zoroastrijanca, pripisao jevrejskoj tradiciji, potom Requiem okarakterizirao kao religijski (kršćanski) produkt (ranije smo pomenuli šta je bio razlog njegovog nastanka) koji se, iz čisto imperijalnog djelovanja jezika, danas nepravedno najčešće prevođen kao misa. I ono najvažnije, čovjeka do kojeg je sjedio sveo je na ksenofobičnog antropološkog mizantropa, a nije, jadan, znao da je nagrađen da makar 35 minuta, koliko je koncert trajao, sjedi s čovjekom koji nikad nije odustao od borbe za dobro i cjeloživotnog suprotstavljanja zlu.