Roman – dnevnik „Ja, haški svjedok“ autora Nežada i Amele Avdić objavljen je u septembru 2020. godine. A pisan je godinama – crnim mastilom za najcrnje stranice bošnjačke historije. Tajnovito. U tišini, drhtavom rukom, najbolnijim osjećajima što ih ima ljudsko stvorenje. Povjeravajući mu svoja strašna iskustva, možda je jedino dnevnik, ustvari, i mogao da bude vjerni i pouzdani slušatelj.
U posljednje dvije decenije mnogo se govorilo o zločincima i njihovim nedjelima, i svi smo barem jednom, imali priliku „vidjeti“ na televiziji tzv. zaštićenog svjedoka, zaprepašteno slušati njegova svjedočenja. Ime i prezime svjedoka genocida nije više Zaštićeni Svjedok, njegovo ime je Nedžad Avdić.
Prošlo je 26 godina od genocida u Srebrenici. Toliko je, ustvari, trebalo sedamnaestogodišnjem dječaku da nam ispriča šta se događalo tih vrelih julskih dana u Srebrenici. Roman-dnevnik „Ja, haški svjedok“ je produkt svjedočanstva iz prve ruke, sa mjesta zločina, sa mjesta pogubljenja.
Ilustracija autobiografskih dječakovih doživljaja postepeno nas uvodi u tok zbivanja. Upoznajemo se sa realističnim pripovjedačem, svjedokom koji predočava neposredno viđeno i doživljeno. Odmotavaju se slike sjećanja iz prijeratnog bosanskog zavičaja i vjerno bilježe njihovi odjeci u neposrednim prizorima. Očigledno je da se sjećanja ne mogu svjesno prizvati, do njih se dolazi sasvim slučajno, pa je i pripovijedanje stoga izlomljeno na fragmente, tako da svako putovanje u prošlost predstavlja ustvari jednu epizodu.
Vođenje naracije odvija se u prvom licu kroz prizmu svijesti glavnog junaka, no osobenost je da se prepliću dodatne dvije verzije emocionalno obojenih pripovijedanja, također u prvom licu, predočavajući događaje i zbivanja iz svoje perspektive.
Pripovijedač/i mnogo drže do svojih čitalaca, njihovih personalnih utisaka i dojmova, ne opterećujući ih konstantno tragičnim prizorima, pa je transformacija surove stvarnosti i groteskna slika teškog života nerijetko razbijena dozom blagog humora.
Roman-dnevnik obiluje mnoštvom i raznolikošću likova, realnih, istinitih i duboko doživljenih. Dinamično vraćanje u prošlost iz sadašnjosti i obrnuto, preplitanje tri perspektive pričanja, stvaraju uzbuđenje i napetost za neprestanim i neprekidnim čitanjem.
Glavni junak, svjedok, ni u jednom trenutkom nije nošen mržnjom prema progoniteljima. On im oprašta, trijumfuje nad životom i pronalazi smisao upravo na onom mjestu odakle je prognan. Da, eto baš tu. A gdje bi drugo mogao pronaći unutrašnji mir? Gdje bi drugo trijumf nad zločinom bio toliko velik ako ne na samom mjestu zločina?! Povratak zavičaju, povratak drugovima – bijelim pokošenim cvjetovima – je ustvari, povratak samom sebi.
Ovaj neosporiv historijski dokument još jednom će posvjedočiti da iako postoji savršen zločinački um, ne postoji savršen zločin. Ako Jevreji vrednuju „Dnevnik Ane Frank“, Bošnjaci bi trebali vrednovati „Dnevnik Nedžada Avdića“, utoliko više jer je nadživio zločinačku ideologiju.
Realistički zasnovano pripovijedanje nesumnjivo će poslužiti u didaktičke svrhe i ostaviti neizbrisiv trag u vremenu.
Nedžad Avdić, tada sedamnaestogodišnji dječak, iz srebreničkog pakla ka putu spasa i slobode, krenuo je sa ocem Alijom, mnogobrojnim rođacima i školskim drugovima. Potresna priča o dječaku koji preživljava streljački vod, i iako ranjen i psihički rastrojen, uspijeva doći do teritorije pod kontrolom Armije RBiH, ne ostavlja niti jednog čitaoca ravnodušnim:
„Dobra knjiga je ona o kojoj razmišljaš kad zatvoriš korice. Ja o ovoj neću prestati nikad ramišljati. O literarnim vrijednostima nemam prave riječi, ustvari, imam… Remek djelo i te kakvo! Svaka vam čast!“ (Sanela Rabić, prof. bosanskog jezika i književnosti).
„Fantastično, emotivno, divno, bosanski, ljudski ispričana teška životna priča. Stil pisanja odličan! Duboko sam potresena, istovremeno zadivljena. Nevjerovatna snaga.“ (Admira Barać, profesorica bosanskog jezika i književnosti).
„Sljedeći put kada odem u Potočare, ja te ljude preko ove knjige doživljavam kao poznanike, prijatelje, a ne isključivo kao sunarodnike. Do te mjere je taj dio teksta knjige opisao likove, lica i njihove osobine“ (Elvir Nezić, inžinjer elektrotehnike).
„Duboki naklon za napisano, još veći i dublji za proživljeno! Knjiga koja ostavlja bez daha, prepuna bolne istine koju svi moramo znati.“ (Dijana Šindrić, dipl. pravnica).
„Knjigu sam pročitao, slike događanja poredao u glavi, i mogu reći trajno urezao zbog vjerodostojnosti dnevničkog zapisa ili pripovjedanja, te ogromnog nastojanja da kao autori prenesete iskustvo i najdublje lične osjećaje. Držim neumjesnim da mi je žao, svima je „žao“. To je potrošeno suosjećanje. Davno je prošlo vrijeme kada se neko trebao sažaljevati nad konačnom sudbinom koja vam je najavljivana smišljenim dehumanizacijama. Sada samo želim iskazati veliko poštovanje zbog dostojanstva koje ste zadržali i puta na koji ste izišli. Vaša snaga je dominantna odlika. Nakon destrukcije bića i porodice, nakon biološkog mrcvarenja organizma, nakon socijalnih poniženja koja su poslije dolazila, vi ste stvarna civilizacijska oaza u kojoj bosanski čovjek čak razmatra oprost, dovodeći sebe ponovo na rub pameti. Oponiranje bratu na njegovo zazivanje oprosta je jedina racionalna protuteža toj iskonskoj ljudskoj vrijednosti koja se iz njega nameće. To je neprocjenjivo.“ ( Adis Kurtalić, inžinjer arhitekture).
Priča o monstruoznom zločinu, o genocidu, ali priča i o nadi, vjeri i bosanskom inatu. Zaštićeni Svjedok, ili rekli bismo sada, Živi Svjedok, dostojanstveno i prkosno se suočava sa zločincima i istinom.
Mnogo je priča o Srebrenici ispričano, ali niti jedna sa srebreničke poljane smrti na hiljade ubijenih Srebreničana. Jedan se,ipak, vratio živ! I ispričao nam!
Nedžad, danas, živi i radi u Srebrenici. Završio je Ekonomski fakultet u Tuzli. Otac je tri prekrasne djevojčice. Svakako je važno spomenuti da je Nedžad počasni doktor filozofije na Univerzitetu Bedfordshire iz Londona, zbog svog pozitivnog djelovanja i doprinosa ljudskim pravima, odnosno zbog predavanja koja drži širom svijeta o genocidu nad Bošnjacima.
Amela Avdić Unkić je Nedžadova sestra, koautorica, moralna podrška i oslonac. Živi i radi u Gradačcu kao profesorica matematike. Majka je troje djece.
Autor: Jasmina Bijelić Mehanović, prof. bosanskog jezika i književnosti