Piše: Aida HRNJIĆ
Kod nas u BiH su senzacionalizam, nacionalizam i ostali cionizmi najizraženije vijesti, najkomenitiranija događanja, pribavljaju masovnu histeriju i „događanje naroda“, valjda jer se ljudi tako osjećaju moćnima promijeniti bilo šta u ovom truhlom sistemu kakvog imamo. Najlakše je sjesti za Facebook ili kakvu drugu društvenu mrežu pa „raspaliti“ po svemu i svačemu.
Politika i nacionalne podjele gdje naši političari vješto kreiraju krize i onda kad ih nema definitivno zauzimaju prvo mjesto u našoj zbilji. Sijanje straha, podjele i odstupanja od svega što nije po njihovoj mjeri poprimilo je već odavno kataklizmične razmjere u ovoj napaćenoj, popaljenoj, popljačkanoj i bjesomučno silovanoj državi. Kad bi kakav stručnjak svjetskog glasa napravio psihoanalizu bh. naroda, sigurna sam da bi odustao od nauke i zapanjio se činjenicom koliko su ljudi spremni u ime navedenog reagirati, dok šute na sve ono bitno. Sva životna pitanja su kod nas na čekanju i samo sporadično se diže glas razuma i negodovanja za nemogućnost normalnog življenja na našim prostorima.
Čak smo stigli do tačke da nam je lakše otići odavde nego li pokušati promijeniti bilo šta i pozvati na odgovornost one koji su decenijama gradili ovakvu sliku društva, te sistematski ubijali svaki pokušaj za promjenom. Da se razmijemo, nije ovo migracija ljudi iz BiH, ovo je egzodus naroda koji svakodnevno odlazi u trocifrenim brojevima iz Bosne i Hercegovine. One slike kad gledamo autobuske stanice i aerodrome, mi komentiramo sa „neka pametni-neka idu odavde“
Nema veze što nedavno izgidoše naši očevi, braća, muževi, rodbina i prijatelji, nema veze što je to naša zemlja i ovi koji vladaju „naši“ predstavnici, mi spram svega imamo podanički i pomirljiv mentalitet sadržan u sveprisutnoj rečenici „ma samo neka ne puca“.
Puca se, i to iz svih oružja, svim kalibrima i definitivno nam se razvlači pamet, kao što je onomad osuđeni ratni zločinac naredio samo nisam sigurna da je ta naredba ikada prestala djelovati. U ime nacije, vjere, entiteta ili čega sličnog spremni smo otjerati sopstvenu djecu odavde, u ime politike i njenog interesa povijmo kičme do zemlje, samo „nek je naš“.
Ne diraj ga, dobar je on. Pribavio vile, kuće, vikendice, jahte, račune u inozemstvu, ali on je naš i držimo se toga. Nek’ nam djeca imaju loše obrazovanje, neka su im uzori loši, nema veze što nemamo plata, posla, što se ljudi u očaju žele spaljivati, što žive u šatorima pred nekom institucijom, što nakon 25 godina rada ne mogu ljekaru, a i kad dođu do njega ne dobiju uslugu koja im treba ili lijek. Lakše nam je skupljati novac za njih pa nek se idu vani liječiti, kupovati lijekove širom svijeta, neka ide svako tražiti glavi selameta, samo ne ovdje. Ne u sopstvenoj zemlji jer ovdje ima politika i ona je neprikosnoveni gospodar svih ovih ljudskih nedaća i sudbina, a selamet je odavde davno iselio.
Kojim jezikom govorimo, je li bosanski ili je bošnjački, može biti i srpski i hrvatski, neka djeci na papiriće pišemo kako oni trebaju učiti, neka posijemo sjeme zla dok oni nisu svjesni šta mi to od njih hoćemo. Naučimo ih da budu snishodljivi, da umiju saviti kičmu dovoljno da na njoj neki „izabrani“ gradi svoje bogatstvo dok oni neće imati ni za kifle. Naučimo ih da je u redu mrziti drugog i drugačijeg i da jednom zanavijek prihvate da je to jedini put u njihovim budućim životima. Ili to, ili put autobuske stanice dok im roditelji ostaju. Možda će misliti kako im roditelji bolje nisu ni zaslužili i biće u pravu.
Tamo negdje vani će naučiti da građanin ima neka prava i obaveze, da je jadan onaj ko šuti i pruža ruku da primi milosrđe, da se političare poziva na odgovornost, skida sa vlasti, mjenja ih se kao ofucane smrdljive čarape čim njihova djela nisu u interesu njihove djece i ostavlja ih se u košu zaborava. Kažnjava ih se za nerad, ne bira ih se više, ostaju obilježeni kao loši. Kod nas u BiH ne! Kod nas takvi samo zamjene dres, optrče krug opet, pa opet novi dres i tako evo decenijama. Neka ga, on je naš, samo nek’ ne puca, a djeca neka idu, tamo ih čekaju neki drugi starci, definitivno pametniji!