Sutra se održava svesrpski sabor u Beogradu. Tako se zove svesrpski. Međutim nije to svesrpski sabor. To je sabor Srba iz Srbije i Srba iz Republike Srpske. Kako prenosi B92 svesrpski sabor nosi glavnu poruku da su Srbi, gde god da žive, jedan narod, da streme istim ciljevima, imaju zajedničku istoriju, promovišu mir i dobre odnose sa svima u regionu.
Drugi mediji (Sputnik Srbija) obavještavaju javnost; „Predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević i predsednica Narodne skupštine Ana Brnabić dočekaće danas premijera Republike Srpske Radovana Viškovića, srpskog člana Predsedništva BiH Željku Cvijanović i predsednika Narodne skupštine RS Nenada Stevandića na graničnom prelazu Sremska Rača.“
Ministar za rad i boračka pitanja Srbije, Nemanja Starović je izjavio da će „Vlade Srbije i Republike Srpske u subotu na zajedničkoj sednici u okviru Svesrpskog sabora usvojiti Deklaraciju o zaštiti nacionalnih i političkih prava i zajedničke budućnosti srpskog naroda. U okviru Svesrpskog sabora, Vlada Srbije usvojila je niz protokola i memoranduma o saradnji Srbije i Republike Srpske od kulture i prosvete, poljoprivrede, trgovine, turizma, do brige o porodici i dijaspori.“
Nije teško zaključiti da se ne radi ni o kakvom saborovanju radi zaštite i njegovanja kulture srpskog naroda. Ovdje se radi o tihoj integraciji bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske u političko-pravni okvir Republike Srbije. Ovdje se radi o završnim koracima razgradnje države Bosne i Hercegovine i stvaranja Velike Srbije. A zbog tog cilja je pokrenuta agresija na našu državu. Zbog toga je izvršen genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.
Srpska politika i srpski političari ne mogu se pomiriti sa činjenicom da Bosnu i Hercegovinu nisu pobijedili i da je opstala kao država, članica Ujedinjenih nacija. Sada se napadi izvode drugim sredstvima. Političkim, „kulturnim“, poljoprivrednim, trgovačkim, turističkim …. napadi se izvode blokadama i svih državnih institucija od strane nosilaca funkcija i institucijama Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, prvenstveno iz SNSD-a.
Svi to znaju i svi to vide. Vidi to i visoki predstavnik i Evropska unija i SAD. Svi to vide i sve to osuđuju. Ali niko ne poduzima ptrebne korake i radnje da se to spriječi.
Zato će bito potrebno u narednom periodu da „patriote“ u državnim institucijama stave na svoj radni sto sve sporazume o specijalnim i paralelnim odnosima između Srbije i Republike Srpske, uključujući i ove koji će biti potpisani na svesrpskom saboru, pa podnesu zahtjev Ustavnom sudu BiH za ocjenu njihove usklađenosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Specijalni odnosi dati su kao mogućnost lakšeg provođenja Općeg okvirnog sporazuma za mir potpisanog u Dejtonu, a odavno su se pretvorili u mehanizam kroz koji velikosrpska politika pokušava otcijepiti dio Bosne i Hercegovine i pretvoriti ga u srpski svet.
Pravo na specijalne i paralelne veze dato je Dejtonskim sporazumom, ali je to pravo ograničeno Aneksom 4 navedenog sporazuma. Stoga, ono nije ni izbliza predviđeno na način kako ga već predugo zloupotrebljavaju politike u Beogradu i Banjoj Luci.
Te veze prema dokumentu koji je dao pravo na njihovo uspostavljanje ne smiju ugrožavati teritorijalni integritet i suverenitet države. No, praksa je odavno da one čine upravo to i da se zloupotrebljavaju u pokušaju realizacije neuspješnih ratnih planova.
I zato bi prvenstveno međunarodna zajednica, odnosno kreatori Dejtona i njegovih posljedica u saradnji s domaćim institucijama i politikama morali preispitati zloupotrebljavanje specijalnih i paralelnih veza, pa ih u skladu s propisima iznova ograničiti ili ukinuti. Jer, ukidanje bi zasigurno bio korak ka stabilizaciji balkanskih prilika.
Ako nije preče sada „guglati“ egzotične destinacije za odmor koji nije ni zaslužen, plaćen novcem koji nije zarađen. I tako dok Srbi organiziraju svesrpski sabor Bošnjacima država curi između prstiju. To je isto kao kada u pustinji nakon dugog putovanja i „umiranja od žeđi“ naiđete na malo vode koju „uhvatite“ u svoje dlanove i taman kada ste pošli da se napijete sva voda iscuri između prstiju i dlanova.
Ne znaju Bošnjaci napraviti dogovor oko jednog kandidata za načelnika Opštine Srebrenica. Ako ne znaju to onda ne znaju i ne mogu ni ništa drugo. Ne mogu ništa ni važnije ni složenije. A pitanje jednog (zajedničkog) kandidata za načelnika Srebrenice je tako jednostavno, a istovremeno i tako važno za Bošnjake. Naši političari, nažalost to ne vide i ne misle tako.
Bilo je za očekivati da ćemo mi Bošnjaci doći u ovakvu situaciju. I dugo smo putovali. Od 1996. godine. I došli smo tu gdje se sada nalazimo. Zbog čega je bilo za očekivati ovakvo naše stanje. Zato što smo vođenje države postepeno, ali sigurno prepuštali onima koji je nisu branili kada je bila napadnuta.
I nisu za ovakvo stanje krivi samo političari koje smo birali ili koji nas predstavljaju. Krivi smo i mi – građani. Krivi smo jer sve to što se dešava sa našom državom mirno posmatramo. Kao i naši predstavnici u vlasti. Da li mi uopšte znamo da našu državu ne smijemo na čuvanje prepuštati pojedincima, ma ko oni bili. Državu i njene institucije moraju čuvati predstavnici građana u tim institucijama. Kada oni zakažu onda na scenu stupaju građani koji su ih birali i kojima su dali povjerenje da ih predstavljaju.
Morat će Bošnjaci vrlo brzo naći mehanizme efikasne kontrole izabranih zvaničnika. I morat će prekinuti sva neprijateljstva koja su trenutno na sceni. Morat će smjeti jedan sa drugim popiti kafu ili ručati bez obzira ko je iz koje političke stranke, a bez bojazni da bude proglašen neprijateljem i izdajnikom. I morat će početi interese države držati u vrhu svih prioriteta i to u svilu zamotane. Ne bude li tako bit ćemo poniženi i bačeni u blato iz kojeg nećemo moći izaći. I još jednom podvlačim: nije za ovo stanje odgovorna samo nekolicina Bošnjaka koji nas predstavljaju. Odgovorni smo svi mi – građani, zbog toga što smo dozvolili da se oni neodgovorno prema državi ponašaju.