Univerzitetski profesor i ugledni ekonomista Vjekoslav Domljan jedan je od onih koji sve ove godine precizno secira bh. društveno-ekonomske anomalije, ali i nudi rješenja. U intervjuu za Klix.ba govori o aktuelnim pitanjima, ali i definira osjetljivo pitanje zaduženosti.
Ako je naša ekonomija pacijent u korona-krizi kakva je prema vašem mišljenju anamneza, dijagnoza, a kakva najbolja terapija?
Pacijent je slabo pokretan, momentalno jedva, a trebao bi trčati da stigne većinu Evropljana. Od 2004. do 2007. dobro je trčao, zahvaljujući ino injekcijama. No, recesija je 2007. to prekinula. Ni do 2020. ne uspijeva postići pokretljivost koju je imao do 2007. Bez terapije, posebice zahvaćenošću koronom, ni do 2025. neće stati na noge, a kamoli trčati po stopi od 5-7 posto godišnje.
Pošto nema instrumenata, monetarne i politike deviznog kursa, niti konzilij želi da sarađuje (rasparčana fiskalna politika je nekoordinirana), preporučuje se alternativna terapija tj. poticanje ponude.
Treba pustiti poduzetnike da rade (što će vlasti željne renti teško dopustiti) i poticati ih fondovima za razvoj tehnologija i vještina (pri tome na marku javne podrške poduzetnik treba uložiti svoju marku). Uz istodobno provedenu fiskalnu i finansijsku dezinfekciju terena, pacijent će, politikom produktivnosti, nepostojećom od 1995., dostići niz Evropljana.
Kako gledate na diskusiju vlasti i struke o novom aranžmanu MMF-a? Koliko nam sredstava treba i pod kojim uvjetima?
Vlast i struka trebaju ukrstiti koplja da bi građani dobili transparentne i argumentirane odgovore, po mogućnosti u javnoj TV debati. Mogao bi se formirati i žiri publike, pa neka narod kaže šta ima kazati.
BiH treba onoliko koliko treba da se pomogne ranjivijim grupama da prežive, bolnicama i drugim javnim institucijama da ne kolabiraju, tj. da održe nos iznad vode (uz istodobnu temeljitu analizu njihove efikasnosti) i k tome još koliko treba privatnom uslužnom sektoru (turizmu i transportu) da ne doživi kolaps.
No, pošto su se vlasti ponašale po “starom normalnom” (povećavale broj zaposlenih u Upravi za indirektno oporezivanje itd.) umjesto po “novom normalnom” (više od 120 zemalja je smanjilo teret PDV-a, od kojih je više od 20 smanjilo stopu PDV-a itd.), trebat će, pored već potrošene milijarde KM kredita, još 1,5 milijardi KM, tj. koliko su vlasti koncem godine ustanovile da im fali u budžetu. Dakle, jedno je šta treba bh. društvu, a drugo šta treba bh. vlastima.
Ako bi u MMF-u odlučili da je važnije spašavati građane nego vlast, uvjeti dodjele sredstava bi trebali biti (a) povećanje stope zaposlenosti privatnog sektora i (b) vezanost plaća, troškova i zaposlenosti javnog sektora za rast produktivnosti rada privatnog sektora.
Koliko smo zapravo mi zaduženi?
Ne znamo, jer ne znamo iznos unutarnjeg duga, a nećemo ga ni znati dok se ne napravi konsolidirani bilans javnog sektora, a njega ni na vidiku, jer neki niži nivoi vlasti neće da sarađuju po tom pitanju.
No, u aktuelnoj situaciji bitan je vanjski dug, a njegova je veličina nedvojbena. Po toj cifri, BiH je umjereno zadužena. Unatoč tome, niko joj iz inozemnog privatnog sektora neće dati kredit, jer nema investicijski kreditni rejting. To ju je i spriječilo da postane prezadužena.
Izbori koji su iza nas naznačili su svojevrsnu promjenu paradigme ili bar preferencija glasača. Može li ta promjena na duži rok biti katalizator ekonomskog preokreta, uspješnijih reformi i ozbiljnijeg ekonomskog rasta?
Rezultati su prevashodno opomena vlastima. Aktuelni vlastodršci nisu u nizu slučajeva izgubili vlast, nego tek načelnička mjesta. Kad BiH bude imala stranke aktivne na cijeloj teritoriji i članstvo koje odgovara strukturi bh. društva, bit će demokratska i kadra vratiti povjerenje građana u institucije sistema. Tada bi se stekli i uvjeti za snažan rast i razvoj.
No, BiH je još uvijek u stanju koje Anastasio Tachito Somoza opisuje ovako: “Vi ste dobili na glasanju, a ja na brojanju”. Stoga je uspjeh nenacionalnih stranaka još uvijek mjestimična, kantonalna smetnja etnonacionalnim strankama, a ne i generator općih promjena.
Za desetak dana eto i izbora u Mostaru. Kako Mostar pomjeriti s mrtve tačke? Kako ojačati zračnu luku, pokrenuti industriju, aktivirati ono vaše “mostarstvo” u svim aspektima?
Grad će procvjetati kad vlasti dignu ruke od zračne luke, tj. kad je daju pod koncesiju. Umjesto da luka koncesijskom naknadom puni gradski budžet, ona prazni budžete svih nivoa vlasti. To je školski primjer kako oporezivanje rada radi subvencioniranja nerada umanjuje društveno blagostanje.
Uz minimalno 400.000 putnika procvjetao bi i turizam koji je velika razvojna šansa Mostara. Mostar bi trebao postati i solarni stolni grad BiH (što se tiče Balkana, Albanci su sa 150 megavata solara već uveliko odmakli) i tako omogućili da se građani zimi griju, a ljeti hlade bez straha od računa za električnu energiju.
Mostar je propustio šansu postati evropska prijestolnica kulture, jer nije razvio mostarstvo kao socio-kulturni model prevazilaženja etnonacionalne netrpeljivosti, nije razvio muzej mostarstva koji bi doprinosio da budžet grada bude veći od 1,8 puta od budžeta Rame i što nije razvio mostarstvo kao obrazovno-istraživački model koji bi okupljao istraživače i studente iz cijelog svijeta zainteresirane za povijest, sociologiju, transport, tehnologiju, graditeljske materijale itd. mostarstva.
Izbori će pokazati koliko je Mostar uspio pretvoriti naseljenike i ruralne “komjutere” u građane. Naime, kuće čine naselje, a tek građani grad. Bilo bi dobro da vlast bude u rukama onih koji znaju odstraniti smeće, buku, grafite po zgradama s kreativnošću nivoa goblena domaćica, zatrpati razjapljene jame, ukloniti ruševine i potjerati kafedžije iz rezidencijalnih dijelova i s trotoara u poslovne centre i tako osigurati mir građanima u njihovim domovima.
