Dakle, kao rezultat rata u Ukrajini vidimo kako Poljska i Turska dobijaju na značaju, dok ga Kina gubi. Ima mnogo i drugih odjeka. Odabrao sam ova tri, ako već nije očigledno, jer sam u svojoj knjizi “Sljedećih 100 godina” predvidio uspon Poljske i Turske i pad Kine.
Piše: Dr. George Friedman
Nijedan rat nije mali kada živite u njemu, ali je velik svijet u kojem su veliki ratovi rijetki. U isto vrijeme, ratovi odjekuju na neočekivane načine. Mali rat na jednom, može prouzrokovati razorniji rat na drugom mjestu, ili pak može pomoći da se rat negdje spriječi. Nijedan rat se ne može razumjeti jednostavno kada se posmatra sam za sebe. Stoga se rat u Ukrajini mora analizirati ne samo u kontekstu njegovih vlastitih razloga, već i u kontekstu sagledavanja kako odjekuje u svijetu. Budući da su odjeci po definiciji disonantni, u smislu njihove veze sa samim ratom i njegovim pravim značajem, uzet ću sebi za pravo da te odjeke ugradim u svoj model svijeta.
Poljska se u ovom trenutku pokazala liderom Evrope. Geografski je najbliža Ukrajini, pa je stoga veliki dio NATO-ovih snaga tamo stacioniran. Ono što je najvažnije, američka 82. vazdušno-desantna divizija je tamo. To znači da 82. divizija sarađuje sa poljskom vojskom, čije mnoge jedinice već godinama izvode vježbe sa američkim oklopnim snagama u samoj Poljskoj. Za Ameriku to podrazumjeva da su njene trupe upoznale teren na kojem bi se borile u slučaju potrebe i da imaju priliku da se poprilično upoznaju sa Poljacima. Njihova misija je da odvrate ili odbiju rusku invaziju na Poljsku ili, ako im se naredi, da se prebace u Ukrajinu, uključe u borbu i poraze tamošnje ruske snage.
Nakon Drugog svjetskog rata, da bi spriječile sovjetsku dominaciju nad Evropom, Sjedinjene Američke Države morale su pozicionirati svoje snage tako što su njihovu glavninu smjestile u Njemačku. To je neizbježno politički i društveno ispreplelo dvije prethodno neprijateljske zemlje. Time su se stvorili i neophodni preduslovi za investicije koje su odigrale ulogu u stvaranju njemačkog ekonomskog čuda koje je na kraju od Njemačke napravilo vodeću silu u Evropi, što je bilo nezamislivo 1945. godine. Njemačko blagostanje postalo je strateški važno za Sjedinjene Američke Države, a biti američki prioritet u razorenoj Evropi, značilo je mnogo.
Situacija danas nije tako zaoštrena kao što je bila 1945. godine. Raspoređivanjem američkih trupa u nekoj zemlji, u ovom slučaju Poljskoj, stabilnost i predvidljivost te zemlje postaje strateški interes SAD-a. Geografski položaj Poljske i njeni interesi sada su povezani sa američkim, dok odnosi cvjetaju kao nikada prije. Sjedinjene Američke Države osjećale su se otuđene od Evrope zbog nespremnosti Evrope da ispuni svoje finansijske obaveze prema NATO-u, dok se Evropa osjećala otuđenom od onoga što je smatrala američkim hipermilitarizmom. Ukrajina je proizvela promjenu u Evropi koja može, ali i ne mora potrajati. Ono što će vjerovatno trajati je prisustvo američkih trupa u Poljskoj. Amerika i dalje, 30 godina nakon završetka Hladnog rata, drži svoje trupe u Njemačkoj. Amerikanci su jednostavno naviknuti na to.
Geografski položaj Poljske i njeno sjećanje na posljedice rata vezuju je za Amerikance. Završetak rata u Ukrajini postavit će model kako će se SAD odnositi prema budućim prijetnjama što se poklapa sa poljskim stavom. Poljskoj prijeti de facto izbacivanje iz Evropske unije zbog kršenja pravosudnih standarda EU. Kako god, to predstavlja manji izazov u odnosu na moguću promjenu ravnoteže snaga u Evropi.
Na drugom kraju, Turci su napravili zanimljivu stvar prebacujući značajan dio svoje mornarice u Crno more, gdje je potopljen ruski brod Moskva. Turska se držala distancirano od ukrajinskog rata tokom većeg njegovog dijela, iako je ukrajinskim snagama stavila na raspolaganje neke od dronova. Turska je istorijski neprijateljski raspoložena prema Rusiji, ali u posljednje vrijeme smatra da je i Amerika nepredvidljiva. Te odnose je pažljivo balansirala. Ipak, loš učinak ruskih snaga u Ukrajini vjerovatno je doveo do toga da Turci ponovo procijene rusku prijetnju. Turska vjerovatno više ne izjednačava rusku i američku snagu. Sa turske tačke gledišta, ako bi Rusija bila u stanju iskoristiti svoju mornaricu i nametnuti se u Crnom moru, dok pomjera ili uništava ukrajinske snage naoružane protivbrodskim projektilima dalje od obale, to bi joj olakšalo djelovanje u Crnom moru. Takav ishod bi također predstavljao i potencijalnu prijetnju Turskoj, koja je članica NATO-a. Šta ako bi Rusija na kraju odlučila da joj je turska flota prijetnja i da udari na njene brodove i luke? Zbog toga su se Turci prebacili u Crno more kako bi preduprijedili takve ruske poteze podižući rizik iznad onoga što Rusija može podnijeti. Istovremeno, to uključuje i određeni stepen koordinacije sa Ukrajinom.
Izazivajući Rusiju na Crnom moru, otvara se još jedno polje. Turska ima značajne interese i na južnom Kavkazu i u centralnoj Aziji. Rusija unaprijeđuje svoju interesnu poziciju u tim oblastima što zabrinjava Tursku. Rusija trenutno nije u poziciji da predstavlja vojnu prijetnju Turskoj, niti je vjerovatno da će Turska vojno djelovati. Tajne akcije i diplomatija su ključ. S obzirom na učinak Rusije u Ukrajini, zemlje poput Azerbejdžana i Kazahstana mogle bi preispitati svoje odnose sa Rusijom. Slabost Rusije do ove tačke otvara vrata za strateško prestrojavanje, prisiljava Tursku da se utvrdi u Crnom moru i potencijalno otvara put Turskoj da ostvaruje druge interese.
Zatim, tu je i Kina, koja je ušla u odnos sa Rusijom kako bi stvorila veliku protivtežu Sjedinjenim Američkim Državama. Uprkos njihovim javnim izjavama, Kinezi su shvatili da je odnos sa Rusijom za nju obaveza, a ne korist. Rusija nema snagu da odvuče Ameriku od ugrožavanja Kine. Nedostaje joj vojna snaga da provede ukrajinsku vojnu kampanju bez pozivanja sirijskih pojačanja. S druge strane, Kina nije u poziciji da pošalje vojne snage u pomoć Rusiji. Prvo, spašavanje ruske operacije ne bi pružilo direktnu korist Kini, a u isto vrijeme kineska intervencija bi mogla biti katastrofalna. Drugo i još važnije, Kina je vidjela koji su efekti ekonomskog rata pod vodstvom SAD-a. Postati aktivan u Ukrajini ili pružiti značajnu pomoć Rusiji moglo bi izazvati sličan ekonomski napad na Kinu.
Kina, kao ni Rusija, nije ni približno tako moćna kao što se čini. Njen bruto domaći proizvod po glavi stanovnika zauzima 81. mjesto u svijetu (Rusija je na 85. mjestu). Njeno domaće tržište za sofisticiranu robu je limitirano. Kina mora imati mogućnost da izvozi, bez čega bi se destabilizovala. Sjedinjene Američke Države, čak i sa carinama na kinesku robu, najveći su kineski kupac. Suočavanje s gubitkom izvoza i ekonomskim ratom u vrijeme kada se kineska stopa ekonomskog rasta smanjuje, a socijalna napetost zbog nejednakosti u bogatstvu raste, bilo bi opasno po Kinu. Invazija na Tajvan također bi bila suluda, jer bi Kini dala jedino ono čega već ima dovoljno, a to je teritoriju. S tim što invazija može biti i neuspješna!Ekonomski odgovor SAD-a bio bi intenzivan u trenutku kada ga kineska ekonomija ne bi mogla izdržati.
Dakle, kao rezultat rata u Ukrajini vidimo kako Poljska i Turska dobijaju na značaju, dok ga Kina gubi. Ima mnogo i drugih odjeka. Odabrao sam ova tri, ako već nije očigledno, jer sam u svojoj knjizi “Sljedećih 100 godina” predvidio uspon Poljske i Turske i pad Kine. Prema tome, iako postoji mnogo drugih rezultata tog rata, nema razloga da ne počnete sa ovim koje sam naveo.
Izvor: Geopolitical Futures, prenosi Institut za geopolitiku, ekonomiju i sigurnost (IGES).
Autor: Dr. George Friedman je međunarodno priznati geopolitički prognozer i strateg za međunarodne odnose, te osnivač i predsjednik Geopolitical Futures. Dr. Friedman je također autor mnogih bestselera New York Timesa. Njegova najpopularnija knjiga, “Sljedećih 100 godina”, održava se u životu zahvaljujući svojim predviđanjima. Druge najprodavanije knjige su: “Žarišta: Nadolazeća kriza u Evropi”, “Naredna decenija”, “Američki tajni rat” i “Budućnost rata”. Njegove knjige su prevedene na više od 20 jezika.