Ukidanje pritvora Miloradu Dodiku, a zatim i njegovim partnerima u krivičnom djelu, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću, predstavlja formalnu potvrdu onoga što već dugo znamo: pravosuđe Bosne i Hercegovine nije ni nezavisno, ni dostojanstveno, ni funkcionalno.
U stvari, sve više djeluje kao servis za obračunavanje političkih računa, a ne kao stub ustavnog poretka. Ako ovako nastavimo, Sud Bosne i Hercegovine slobodno može preseliti svoje sjedište u Banju Luku, po mogućnosti u podrum Palate predsjednika RS-a, čisto da bi skratio rute, izbjegao neugodne pozive i prestao glumiti ozbiljnost.
Pritvor, izgleda, u BIH je postao “privilegija” rezervisana isključivo za dilere droge, siromašne i zaboravljene direktore javnih institucija. Kada su u pitanju politički moćnici koji ruše ustavni poredak, ignorišu pozive Suda, rugaju se odlukama visokog predstavnika i pozivaju na raspad države – onda sudije postaju pune “razumijevanja”. Odjednom se poziva na “pretpostavku nevinosti”, na “pravo na slobodu kretanja”, pa čak i na “humanost”. Karadžić je svojevremeno također tražio “uslove dostojne karijere profesora”, ali to nije prošlo. Dodiku, izgleda, jeste.
I ne, ovo više nije pitanje da li Sudu Bosne i Hercegovine “dozvoljeno” je osuditi Milorada Dodika – već pitanje da li ga uopšte vidi kao optuženog, ili kao kolegu u hijerarhiji nedodirljivih. Pitanje je – ko koga ovdje goni? Suditi njemu, ili on njima? Jer način na koji su se institucije ponašale otkako je Tužilaštvo formalno podiglo optužnicu, izgleda kao da se izvinjava što ga uopšte uznemiravaju. On im uzvraća pozive pljuvanjem, oni odgovaraju tapšanjem po ramenu. Ne dolazi na saslušanja, pišu mu molbe. Prijeti otcjepljenjem, brišu mu pritvor prije nego što je u njemu proveo i dan.
Onda, kada je javnost gotovo zaboravila da se vodi bilo kakav postupak, odjednom vidimo kako taj isti Sud Bosne i Hercegovine otvara saslušanje za Stevandića i Viškovića, dvojicu koji nisu ignorisali Sud, već su mu se rugali. Stevandić je prethodno javno rekao da “ne priznaje Sud Bosne i Hercegovine”, a Višković je otišao korak dalje, sugerirajući da su odluke državnih institucija “ništavne” za Republiku Srpsku. Koji tačno element “službene poslušnosti” morate prekršiti da bi ovaj sud odlučio da ste i dalje rizik? Ili su, možda, politički stavovi postali nova olakšavajuća okolnost?
Ali najtragičnije od svega je što se ova farsa dešava uz klimanje glavom i domaćih vlasti i međunarodnih predstavnika koji i dalje tvrde da “institucije funkcionišu”. Naravno, one funkcionišu – kao kontra-dvorana za razduživanje moći. Danas pravosuđe u Bosni i Hercegovini ne garantuje pravdu, već političku ravnotežu. Kad god se tužilac približi crvenoj liniji, neko iz vrha međunarodne zajednice ga očigledno podsjeti da “nije vrijeme za tenzije”. Kao da živimo u stakleniku, pa je bolje da niko ne diše dok Dodik ne odluči da je sve “legitimno”.
Ako se ovo nastavi, možda bi bilo najbolje da sljedeći put Sud Bosne i Hercegovine pusti optuženog bez saslušanja, samo da se ne bi gubilo vrijeme. Možda ako počnu slati izvinjenja s pozivima: “Poštovani, znamo da ste zauzeti demontiranjem ustava, ali bismo voljeli da navratite na kafu, čisto formalno.” Ako to ne učine, nije važno – Sud će ionako zaključiti da nema elemenata za pritvor.
U cijelom ovom cirkusu, jedino što je ozbiljno je ono što građani osjećaju: poniženje. Nepravda. I goruće pitanje – da li iko u ovoj zemlji, osim običnog čovjeka, uopšte ima obavezu da poštuje zakon?
Na kraju, ostaje pitanje: kome je danas odgovorno pravosuđe Bosne i Hercegovine? Građanima? Ne. Ustavnom poretku? Teškom. Političkim kalkulacijama i etničkoj ravnoteži? Svakako. Ovaj kompromis, koji u ime “mira i stabilnosti” toleriše otvoreno rušenje države, može dati privid kontrole kratkoročno. Ali dugoročno, vodi do potpunog pravnog haosa – gdje pravila ne važe za moćne, već samo za nemoćne. I to više nije kriza institucija. To je kapitulacija.