Prije nego što se u Tuzli u 7.30 sati otvore prostorije za izdavanje ličnih dokumenata u zgradi MUP-a Tuzlanskog kantona, svakoga jutra u redu već stoji više od 150 ljudi.
Kako nam kažu, oni najuporniji staju u red već od pet sati ujutro, a poneko čak i ranije.
Šalteri za vozačke dozvole i pasoše nisu preopterećeni i tu se posao može završiti i bez ustajanja u cik zore, ali ako vam treba lična karta ili neko uvjerenje iz CIPS-a, onda morate žrtvovati dobar dio svoga dana i naoružati se strpljenjem.
Čeka se toliko dugo da svaki dio reda kroz pola sata ili sat uspostavlja svoju dinamiku, svi vrlo brzo zapamte ko je ispred i iza njih, tako da mjesta za bilo kakvo guranje preko reda nema, a svi pokušaju budu zaustavljeni burnim reakcijama.
Formiraju se kružoci, a obično neki najiskusniji čekač svojim sapatnicima u redu objašnjava kako ide procedura, kad će doći na red. Razvija se tu i solidarnost, pa oni kojima je teže stojati mogu dobiti “ispričnicu”, malo prošetati, ispušiti cigaretu i vratiti se na svoje mjesto u redu, gdje ga svi drugi znaju.
Problem je to što je najčešće samo jedan šalter na raspolaganju za lične karte i CIPS potvrde, a s obzirom na to da velika većina ljudi koji dođu treba upravo jedan od tih dokumenata, dolazak oko pola sedam vam garantira da ćete dobiti broj između 40 i 50.
Procedura ide tako da policajci, koji su veoma ljubazni, kada dobiju mig od teta sa šaltera, nešto poslije pola osam dijele brojeve za CIPS šalter. Već do pola devet brojka ide iznad 200 i već je upitno hoćete li taj dan uspjeti završiti posao, iako je radno vrijeme do 19 sati. Naime, kako nam kažu oni koji su prošli proceduru, broj 50 na red dolazi oko 12 sati.
Kasnije mnogi odustanu pa se može desiti da na red možda dođu i brojevi do 200, ali to je za one kojima je svejedno hoće li ili neće doći na red, ne za one kojima hitno treba papir, a njih je, očito, ogroman broj.
Oko 11 sati zatičemo jednog Tuzlaka koji treba da podigne ličnu kartu. Na aparatu izvlači broj 382, a na njegovom šalteru stoji broj 54. Svi mu kažu da su mu danas slabe šanse i da dođe rano ujutro.
– Neću da dolazim u šest ujutro zbog nečega što traje jedan minut. Mjesec dana čekam da podignem ličnu kartu, kad god dođem, radi jedan šalter – kaže on i odlazi.
I zaista, podizanje lične karte obavlja se za manje od minut, kao i obrazaca o prebivalištu koji se ne plaćaju, ali dočekati taj minut je potpuno druga priča. To je priča o gradu koji po posljednjem popisu ima najmanje 120 hiljada ljudi, a svi oni su u ovim vrućim ljetnim mjesecima usmjereni na jedan šalter.
Najpoznatija izreka o gradu soli kaže da je “cijela Tuzla jednu kozu muzla”, a u vremenu interneta i umjetne inteligencije moderna Tuzla “muze” jedan šalter.