Čudnovata, ali hronična pojava fašističke retorike kod samoproglašenih antifašista ponajviše je odgovorna za činjenicu što su ovdašnji ljevičari redovno neka vrsta mentalnih i moralnih invalida koji nisu u stanju javnosti vjerodostojno predstaviti univerzalističku kozmopolitsku ideologiju za koju se navodno zalažu, pa stoga nisu kadri niti politički kapitalizirati vlastito djelovanje.
Endemična, ali dugoročno letalna boljka ovdašnje pseudoljevičarske “antifašističke scene”, kako političke, tako i medijske, oduvijek je bila sklonost ka određenim svjetonazorima i predrasudama koje se inače ne bi mogle okarakterizirati nikako drugačije osim latentno fašističkim. Ova čudnovata, ali hronična pojava fašističke retorike kod samoproglašenih antifašista ponajviše je odgovorna za činjenicu što su ovdašnji ljevičari redovno neka vrsta mentalnih i moralnih invalida koji nisu u stanju javnosti vjerodostojno predstaviti univerzalističku kozmopolitsku ideologiju za koju se navodno zalažu, pa stoga nisu kadri niti politički kapitalizirati vlastito djelovanje. Takav neuspjeh samo pojačava njihove tendencije i sklonosti ka supremacističkom snobizmu, klasnim predrasudama, etničkim stereotipima i fašističkoj retorici tako da se stvara svojevrstan zatvoren krug u kojem naši vajni antifašisti u suštini postaju i retorički slični, ali i politički bliski fašistima protiv kojih se navodno bore. Ovaj fenomen možemo ilustrirati sljedećim primjerima.
ŠOVINISTIČKI SIZIFI
Militantni i navodno ljevičarski, ali u suštini prohrvatski portal Prometej.ba, umnogome podudaran sa šovinističkim Poskokom, objavio je tekst Dva lica Sarajeva Admira Beširevića, u kojem se razlozi za različite političke ukuse glasačkog tijela u Sarajevu tretiraju na samo po osnovu urbaniziranosti pojedinih dijelova grada Sarajeva već i na osnovu etniciteta ili obrazovanja. Osnovna je poruka jednostavna: neobrazovani Bošnjaci glasaju za SDA, dok obrazovani, pripitomljeni i kultivirani Bošnjaci / Bosanci, te naravno Srbi i Hrvati, glasaju za Našu stranku. Autor ove priglupe šovinističke pseudoanalize i ne krije ovakve vrste predrasuda pa tvrdi da postoje “dva lica Sarajeva”, “jedno ono otvoreno, evropsko, uistinu multikulturalno, Sarajevo koje je okrenuto budućnosti”, dok je “drugo nacionalističko, zagledano u Erdogana, okrenuto prošlosti, a smetaju mu često i Sarajlije sa nemuslimanskim imenom (osim Željko Komšić i nekolicine njemu sličnih)”. Znači da glasači SDA nisu samo neobrazovani i ruralni, oni su i turkofilni, retrogradni te šovinistički raspoloženi.
Slično se objašnjavaju i razlozi za opetovani neuspjeh Naše stranke da se politički pomakne iz određenih dijelova grada, a oni se, navodno, kriju u tome što, valjda veleumne, progresivne politike Naše stranke “ne prolaze najbolje u sredinama gdje generalno živi nešto slabije obrazovano stanovništvo”. No ako je za razumijevanje i prihvatanje političke platforme Naše stranke potrebno biti visokoobrazovan, prosvijetljen i pride rođen u gradu, koje su to karakteristike politike SDA koje navodno privlače neobrazovane, primitivne, doseljene i prigradske šovinističke raspoložene bošnjačke mase? Sudeći po Beširoviću, primitivizam, negativizam i štetnost političke platforme SDA, a za koju glasaju bošnjački untermenschi, ogleda se prije svega u pozivanju na zajedništvo Bošnjaka i insistiranje na udruženom djelovanju patriotskih snaga, ali i na želji da se održe tradicionalne porodične vrijednosti kao i izučavanje vjeronauke u školama!
Ovakav šovinistički i fašistički tekst objavljen na Prometeju možda i ne bi bio vrijedan komentara, prije svega jer je riječ o slabo posjećenom “posljednjem istinskom utočištu podlih mimikrona, intelektualnih hulja i marginalnih čudaka”, čiji su urednici i autori “otišli toliko ulijevo da su izašli na desnu stranu Dragana Čovića i Milorada Dodika”, da nije jednog vrlo indikativnog detalja.
NI TETA BILJA SE POSTIDILA NE BI
Tekst je podijelila samoprozvana analitičarka Ivana Marić, inače poznatija kao neka vrsta političke anti-Pitije za čija je nedvosmislena predskazanja i najave garantirano da se neće ostvariti. Ova Twitter Sibila požurila je brže-bolje podijeliti šovinistički tekst s Prometeja uz vlastiti komentar kako “rezultati istraživanja”, mada nikakvog istraživanja nije bilo, “pokazuju da što je u općini više nepismenih i manje visokoobrazovanih, to više glasova dobije SDA”. No čak ni to ne bi zasluživalo poseban komentar jer je Marićka poprilično parodična pojava, da taj komentar nije lajkao Peđa Kojović, predsjednik Naše stranke. Kojović je stavljanjem lajka na Marićkin status, a time i na link ka šovinističkom tekstu s Prometeja, ustvari pokazao i dokazao da šovinističke predrasude spram glasača SDA nisu prisutne samo kod poluanonimnih simpatizera Naše stranke ili čudaka i marginalaca s Twittera poput Marićke već i da su gotovo pa politička platforma rukovodstva Naše stranke.
Simptomatično je što Peđa Kojović, predsjednik stranke koja glasove traži i dobija isključivo na prostorima Bosne i Hercegovine većinski naseljenim Bošnjacima, ovakvo mišljenje o glasačima SDA dijeli s tipovima kakav je, recimo, Boris Luketa, član i aktivista SDS-a, koji je također lajkao ovaj Marićkin status. To pokazuje da u takvom dehumanizirajućem odnosu spram većine glasača SDA ima ne samo skorojevićkog elitizma, urbanog snobizma, klasnih predrasuda već i vrlo opasnih profašističkih etničkih šovinističkih stereotipa, a koji su tipični za srpsku političku kulturu u Bosni i Hercegovini. Iako bi moglo izgledati da, osim pripadnosti istom narodu, Kojovića i Luketu ne povezuje mnogo toga drugog, pogotovo ne u političko-ideološkom smislu, ipak ispada da to nije baš tako jer očigledno gaje iste vrste predrasuda i stereotipa spram Bošnjaka, bošnjačke političke kulture i bošnjačkih političkih ukusa. Činjenica da se predsjednik navodno liberalne Naše stranke slaže s članom i aktivistom SDS-a u vezi s tim da je većina politički aktivnih Bošnjaka (a za SDA upravo i glasa većina politički aktivnih Bošnjaka) neobrazovana, turkofilna, retrogradna i šovinistički opredijeljena govori više o istinskim ideološkim “antifašističkim” pozicijama i kredibilitetu Naše stranke nego što bi to mogla reći bilo kakva analiza. Sve je daleko gore i strašnije ako se prisjetimo da su doslovno isti ovakvi stavovi, iste ovakve dehumanizirajuće predrasude i stereotipi činili dominantni argument kojim je ratnozločinačko rukovodstvo SDS-a pravdalo svoj politički separatizam i učestvovanje u agresorsko-genocidnom napadu i na Bosnu i Hercegovinu i na Bošnjake.
Čitajući sporni tekst i komentare onih koji ga podržavaju, svakome ko nije potpuno zaražen ovakvom vrstom (auto)šovinističkih stereotipa odmah postaje jasno da se razlozi za relativnu nepopularnost političkih projekata poput Naše stranke prije trebaju tražiti baš u profašističkim svjetonazorima kakve demonstrira i autor teksta s Prometeja, ali i očigledno dobar dio glasača, članova i rukovodstva te stranke. Bošnjacima koji posjeduju dovoljnu količinu zdravog razuma i koji ne pate od kompleksa ili identitetske zdvojnosti ne pada napamet glasati za stranke čiji članovi ne samo što omalovažavaju sve ono što je Bošnjacima bitno nego ih i dehumaniziraju kao opasne poluljude. Takva vrsta latentnog šovinizma nije samo problem dobrog dijela pristalica Naše stranke već je opće mjesto ljevičarske i liberalne politike u Bosni i Hercegovini sve otkad su 1990. godine poraženi komunisti, a njihovi biološki i ideološki potomci presvukli dresove i počeli se nazivati socijaldemokratama i liberalima. Istovremeno su to i oni koji najviše zloupotrebljavaju pojmove poput fašizma i antifašizma, gdje su njihovi neistomišljenici redovno fašisti, a oni sami antifašisti. A da je u pitanju licemjernost koja graniči s besramljem, pokazuje još jedan slučaj.
ŠTA TO CRVENO GMIŽE ISPOD KAMENA
Danas već poluanonimni Aldi Halilović, nekad generalni sekretar Foruma mladih SDP-a i kandidat ove stranke za Parlament BiH, te dugogodišnji novinar banjalučkog portala Buka, pokušao je iskoristiti javnu histeriju zbog odluke kardinala Vinka Puljića da održi misu za žrtve Bleiburga u sarajevskoj Katedrali kako bi izašao ispod kamena te putem statusa na Facebooku problematizirao kao “fašistička” pojedina imena ulica Sarajeva te tako fokus s Katoličke crkve, njenog klera i pastve usmjerio ka Sarajevu i njegovom većinskom stanovništvu. Ovu Halilovićevu tiradu na Facebooku prenijeli su mnogi njegovi “antifašistički” istomišljenici, kao i, kakvog li iznenađenja, portal Prometej.
Interesantno je i to da je Halilović već imao slične “antifašističke” ispade, kada je u namjeri da signalizira svoje “antifašističke” vrline, svoju odanost politici ekvidistance, svoje gnušanje spram “nacionalista sa sve tri strane”, komentirao kako je “previše kuknjave” oko hapšenja generala Armije RBiH Atif Dudakovića jer je on navodno “pred kamerama naređivao strijeljanje zarobljenika” te kako je Dudaković “kriv”. Iako Halilović nema nikakve dokaze za ovakve tvrdnju, i iako je svako nevin dok se ne dokaže suprotno, on ih ipak iznosi jer cilj nije istina već signalizacija “antifašističke” vrline.
Činjenica da Halilović nema nikakvih problema da tvrdi da su se neki od njemu spornih “fašista” trebali naći na “Blajburškom polju sa svojim prijateljima i saradnicima” znači da on nema moralnih dilema oko podržavanja masovne likvidacija ratnih zarobljenika ako je riječ o etiketiranim “fašistima” i “narodnim neprijateljima”. No činjenica je i da Halilović istovremeno unaprijed proglašava krivim generala ARBiH Atifa Dudakovića zbog navodnog “strijeljanja zarobljenika”, a što je krimen za koji se, po Haliloviću, treba odgovarati. Kako tumačiti ovakvu nekonzistentnost?
Prilično jednostavno. Takva dvostruka mjerila i takav moralni relativizam proistječu iz očite činjenice da za Halilovića, kao i za veliki broj njegovih “antifašističkih” istomišljenika, agresori na Bosnu i Hercegovini nisu fašisti, niti su branitelji Bosne i Hercegovine “antifašisti”. Takve etikete i takve titule oni čuvaju što za svoje ideološke neistomišljenike, što za same sebe. U njihovom imaginariju borbe dobra i zla odbrana Bosne i Hercegovine od velikosrpskog i velikohrvatskog agresora ne igra nikakvu ulogu već je više smetnja zato što narušava već zadani narativ te je stoga tretiraju kao nekakav incident, nekakvu kafansku tuču “nacionalista” koji su zavadili “bratske narode”. Kako se ne bi morali jasno odrediti i pozicionirati, da li na stranu agresora ili branitelja, fašizma ili antifašizma, loših i dobrih, oni su pribjegli negiranju same ideje da je tokom rata bilo agresora i branitelja, fašista ili antifašista, loših i dobrih. Upravo takva relativizacija, više od svega, više od bilo kakvih jeftinih parola i floskula, pokazuju pravo bezvrijedno lice i maliciozno naličje ovdašnjih antifašista koji većinu vremena najviše liče na one protiv kojih se navodno bore.
Izvor: Stav/ Index.ba