Jedan od prvih jugoslovenskih gastarbajtera, glede novog talasa iseljavanja se pita: „Hoće li se mladi imati gdje vratiti? Ko će ostati da gradi ovu meni na svijetu najljepšu zemlju?”
Emin Bektić je rođen u selu Jasenova na petnaestak kilometra od Srebrenice. Konje je zavolio od malih nogu i kad je stasao u mladića sa njima je u šumskom gazdinstvu počeo iz šume iznositi drva u tzv. ”samarici”. Težak, slabo plaćen posao i obustavljanje 40 odsto mjesečne zarade za neku “kauciju”, koju bi naplatio tek za godinu dana, brzo su dozlogrdili Eminu. Čuvši da Biro rada u Srebrenici upisuje one koji žele ići na rad u Njemačku prodao je svojih sedam konja i krenuo u svijet trbuhom za kruhom.
„U Njemačku sam stigao 11.06.1970.godine. Ugovor si morao potpisati na godinu dana a ja sam mislio ostati jedno šest mjeseci, zaraditi nešto para da se iščupam iz duga, veresije pa da se vratim. Bilo nas je 17 iz srebreničke opštine i prve pare koje smo dobili, nekih 300 maraka smo za noć dali na “šantu” (kartaška igra, jedna vrsta pokera prim. aut.) i sutradan nismo imali šta jesti”, priča Emin smijući se i nastavlja:
Ostao sam tu i kasnije mi se, što naši ljudi kažu, osladilo. Malo više slobode, malo više hodanja, mladost bez brige i pameti.”
“U miliciji bi nas isipitivali satima”
Emin govori kako je prvo došao u Alen i da su živjeli u 11 baraka u kojima su bila 102 Jugoslovena. „Bilo nas je iz svih krajeva od Svrljiga, Tuzle do Trbovlja. Bile su to jugoslovenske rudarske firme a narod k’o narod, bilo nas je svakakvih i dobrih i loših a ti sebi nađeš sa kim možeš”.
Iako se na rad u Njemačku išlo najčešće organizovano preko firmi i biroa za zapošljavanje, ideološke predrasude i podozrenje okoline prema gastarbajterima, kad bi dolazili kući u Jugoslaviju bilo je veliko.
“Morao bi odmah da se javiš u miliciju gdje bi te po nekoliko sati ispitivali šta radiš, gdje radiš, ko je s tobom, gdje izlaziš… Ma činilo mi se da znaju o meni više nekih stvari nego što ih ja sam znam. Mi smo išli tamo da radimo, da zaradimo, da pomognemo porodici i stvorimo nešto, a ne da se bavimo politikom. Možda je i bilo nekih koji nisu tako htjeli, ali ja mislim da su većina nas bili pošteni, vrijedni ljudi. Ja nisam nikad bio komunista, ali čini mi se da su mnogi od nas gastarbajtera bili veći komunisti od nekih koji su u Jugoslaviji tada platu za to dobivali. Bili smo organizovani u jugoslovenske klubove. Nismo se dijelili k’o danas na Srbe, Hrvate, Bošnjake. Svi smo bili “Jugovići”, jedan drugog smo, ako nismo znali ime, oslovljavali sa zemo, zemljače”, sjeća se Emin.
Osim što svira on i piše pjesme seoske, čobanske kako on kaže. Objavio je jednu zbirku pjesama pod nazivom ‘Čobanica’.
„To kad mi dođe nešto u glavu, kad sam ožalošćen ili veseo, nešto me obradovalo, ja tada pišem, dođe mi inspiracija i ako to odmah zapišem to i ostane. Kasnije se više to ne može vratiti.”
Upoređujući život na selu danas i nekad u njegovo vrijeme, kaže kako je odrastao bez mašina, bez tehnike koja je mnogo toga unaprijedila i poboljšala. Ali, kaže, kad sada vidi da krava ili ovca ima naušnicu, minđušu kao nekad djevojka, njemu je to smiješno. „Vrlo neobično mi je što na njivi nema žetelaca, što na livadi nema kosaca, one pjesme, mobe i veselja, smijeha i cike mladosti dok radi u polju, nema sijela, ašikovanja, nema ništa ono staro. Ja razumijem da vrijeme čini svoje. Ja sam ostario na asfaltu, ali ipak sam se vratio u prirodu jer za mene je priroda raj, dženet ili jedna vrsta Boga”, kaže Emin.
DeutscheWelle