Bh. dopisnik iz New Yorka Erol Avdović govorio je o političkoj situaciju u Bosni i Hercegovini za portal Face televizije.
– Nema sumnje da je gospodin Dodik iz statusa miljenika Zapada – kada su ga u Washingtonu 1996. proglasili ‘daškom svježeg vjetra’ u međuvremenu postao, nominalno noćna mora Amerike. Žalosno je što s takvim političarem SAD, nažalost još uvjek na neki način politički trguju i još su uvijek spremni na ustpuke prema njemu iako je pod političkim sankcijama, kako to uostalom upozoravaju i neki američki i evropski analitičari (Kurt Bassauner, Tobi Vogel i Bodo Weber). To je naprosto tako i to sigurno nije odbrana već zloupotreba Daytona. Uostalom, činjenica je, da Dodik zvecka čak i oružjem, ali veoma uspješno, bukvalno iz institucija razvaljuje Bosnu i Hercegovinu, jer mu stranci stalno – nešto dodatno popuste.
Dodiku se popustilo i oko sudstva, pa je politika zavladala s pravosuđem u oba bh. entiteta, po principu, kad mogu ‘oni’ – možemo i ‘mi’?! A na neki našin popušta mu se i oko secesionističkih akcija – samo da bi on konačno postao ‘dobar dečko’ i da bi odustao od svojih namjera. Gotovo da je lako pretpostaviti, da će bez dodatnih i pojedinačnih sankcija EU (jer EU je žrtva vlastitog nemogućeg konsensusa) – Dodik nastaviti da djeluje kao instrumentalizirani vazal ruske politike koja na Balkanu, i to najviše i zbunjuje: zašto Zapad već nije zaustavio napad na svoje interese u tom dijelu Evrope? Rusija sa svoje strane, u BiH želi imati poligon, da to pojednostavimo – kako bi u balkanskoj areni koju tradicionalno dobro poznaje nastavila ometati, pa i direktno se konfrontirati sa Zapadom. To šo se Dodik u međuvremenu enormno obogatio, koristeći korumpiranu nomenklaturu borbe raznih interesa je naravno posebna priča, ali ništa manje važna u svemu ovome. Interesantno je naime da se neki strani diplomati, američki i evropski često odmetnu u lobiste čija se, vjerovatno dobro plaćena akcija dogovara u Beogradu. Hoću reći, bez obzira koliko bi ovo stvarno mogao biti njegov ‘labuđi pjev’ (posljednja pjesma), Dodikovu političku inteiligenciju, pa i spremnost da riskira i izlazi iz vlastite komfor zone – niko pametan još ne bi smio otpisati. –
Schmidt povlačenjem „bonskih ovlasti“ poentira
– Dosta sam već kritikovao ovog visokog predstavnika, gospodina Schmidta. Nisam jedini, a ne i bez razloga. I ovaj visoki predstavnik osluškuje šta će mu se kazati iz Berlina. Gospodin Schmidt bi u neko doba ako se, da tako kažem, suštinski promjene stvari u Washingtonu i, ako se za to recimo u Bidenovom kabinetu istinski založi Samantha Power, jer ona ima ogromni kredibilitet u američkoj diplomatiji i šire, onda će visoki predstavnik Schmidt ‘preko noći’ postati bosanski superman i pokazati crveni karton mnogim nevaljalcima u BiH. Do tada ćemo prisustvovati ovoj političkoj drami i agoniji, u kojoj se bar do sada gospodin Schmidt ne snalazi najbolje. Zapravo, više mi liči na političku relikviju i ostatak Merkelove ere. Tom dobu je nominalno došao kraju u Berlinu, ali se ta era donekle i nastavlja zbog znanih energetskih i drugih privrednih interesa Njemačke prema Rusiji. Taj se kontekst ne smije potcijeniti. Imajući u vidu zapisanu prošlost, Washington ne bi trebao spriječiti rušenje i smjenu Dodika, kao što ih je za to, u svojoj memoarskoj knjizi optužio bivši visoki predstavnik Christian Schwarz Schilling, ali su ga Amerikanci navodno zaustavili u tome. –
Bonske ovlasti ramenom uz Bosnu i Hercegovinau
– Bonske ovlasti ostaju važan alat u borbi s nosiocima negativnih trendova u procesu demokratizacije, uspostave vladavine prava i jačanju ekonomske samoodrživosti Bosne i Hercegovine, zbog čega je uostalom OHR još potreban u BiH. Nažalost, pokazalo se, da je to bila pogrešna projekcija i prerana odluka, da se politički proces u BiH, zbog imperativa domaćeg vlasništva na njim, treba prepustiti korumpiranim političarima. Tako je od 2011 prestao koristiti bonske ovlasti. Da bi upravo Valentin Inzko, iz vlastite savjesti, ali i vizije – protivno lobiranju nekih zapadnih ambasadora u BiH, ili njihovoj indiferentnosti – od Njemačke, Francuske, pa do Amerike, pred sam kraj mandata takvim dekretom uspostavio Zakon o kažnjavanju negiranja genocida. Gospodin Inzko je zapravo samo od riječi do riječi prepisao evropsko zakonodavstvo oko toga. Nažalost, međunarodna zajednica i vodeće zapadne zemlje već dugo pokazuju znake umora u BiH (fatigue), ako ne i lijenost, da nastavi principijelno s reformama u BiH iako je njihov glavni glasnogovornik. Rekao bih da je svemu tome doprinjeo i odabir pogrešnih ljudi na važnim mjestima u BiH, od predstavnika EU, preko ambasadora u ključnim ambasadama, sve do pogrešnih – osobno preambicioznih medijatora, poput Palmerove ekipe koja ugovara ‘reformu’ izbornog zakona. Mnogo toga se multipliciralo kroz nove pogrešne ljude. I zato, ključne reforme u BiH, poput reforme pravosuđa nisu dovršene. A i ‘borba protiv korupcije’ više je načelna nego sasvim efikasna, ili bar zadovoljavajuća, kazao je Avdović za Face TV.
