Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis) prvo je poznato ime jednog bosanskog kompozitora. Rođen je, najvjerovatnije, u Srebreniku, živio je i radio u Veneciji u prvoj polovini 16. stoljeća, gdje su štampane i prve njegove zbirke. Ima stotine djela za koje je sam komponirao za lutnju, najpopularniji instrument srednjovjekovne Evrope.
Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis) prvo je poznato ime jednog bosanskog kompozitora. Rođen je, najvjerovatnije, u Srebreniku, živio je i radio u Veneciji u prvoj polovini 16. stoljeća, gdje su štampane i prve njegove zbirke. Ima stotine djela za koje je sam komponirao predigre ili međuigre za lutnju, najpopularniji instrument srednjovjekovne Evrope. Bosanac je jedan od najvažnijih kompozitora svog vremena, cijenjen u Veneciji, u kojoj je najvjerovatnije i umro.
S obzirom na to koliko je vremena prošlo otkako je živio i radio, jasno je da postoje rasprave o tome gdje je rođen. Većina izvora spominje Srebrenik i 1490. godinu. Historičar Josip Andreis ga smatra Hrvatom. U svojoj knjizi Glazba u Hrvatskoj, izdatoj 1974. godine, Andreis piše da je Bosanac hrvatski umjetnik. Ipak, velika većina stručnjaka smatra Franju bosanskim umjetnikom, tvrdeći kako se radi o bosanskom franjevcu, “muzičaru dvora kralja bosanskoga”.
Franjo Bosanac svojim radom pripada historiji renesansne muzike sjevera Italije. Radio je u Veneciji za tamošnju izdavačku kuću “Ottaviano Petrucci”. Petrucci ga je angažirao da prepiše stotine popularnih višeglasnih pjesama koje je Petrucci već objavio u izvornom obliku i da organizira solo pratnju glasa i lutnje. Godine 1509. i 1511. Franjo Bosanac objavio je dvije zbirke muzike za lutnju, obje u izdanju “Ottaviana Petruccija”, a te su njegove knjige prva poznata izdanja za pjevanje i lutnju.
Uroš Dojčinović u svom radu Tragovima jugoslavenske gitare piše kako najraniji zapisi gudačkih instrumenata u Dardaniji (regija u Makedoniji) i južnim dijelovima Srbije pokazuju da su na prostorima bivše Jugoslavije instrumenti nalik na gitaru postojali još od pretkršćanskih vremena. Prve dokaze o citri (od grčke riječi kithara), koju su koristili stari Slaveni na Balkanu, zabilježio je bizantski ljetopisac Teofilakt Simokata u 7. stoljeću. Svirači i njihovi instrumenti prikazani su na brojnim slikama u tadašnjim samostanima i crkvama, a neki od njihovih instrumenata, kao što su mandoline i tambure, još se uvijek koriste u našoj tradicionalnoj narodnoj muzici.
Tokom razdoblja renesanse posebno je lutnja bila široko rasprostranjena na prostorima bivše Jugoslavije i njoj susjednih zemalja. Dojčinović podsjeća da su lutajući svirači bili česta pojava, posebno u većim gradovima, kakvi su bili Dubrovnik ili Split. Popularnost lutnje bila je toliko velika da je, prema jednom starom rukopisu, splitski nadbiskup morao zabraniti svojim svećenicima da uvečer izlaze na ulice i pjevaju uz lutnju. Dojčinović tvrdi kako je najpoznatiji lutanist tog doba bio Franciscus Bossinensis (Franjo Bosanac). Navodi da je Franjo rođen krajem 15. stoljeća negdje u Bosni te da je živio u Veneciji.
Specijalizirana stranica lutnja.net također donosi mnoštvo radova u kojima se spominje ime Franje Bosanca. Tako Lovro Županović svojata Franju Bosanca nazivajući ga “jednim od prvih hrvatskih skladatelja”, iako piše da je Franjo rođen u Bosni krajem 15. stoljeća.
“Može se sa sigurnošću navesti da je rođen krajem 15. stoljeća, oko godine 1490., i to najvjerojatnije u Bosni; da je živio u Veneciji i radio u tiskari muzikalija Ottaviana Petruccija te da je prijateljevao s protonotarom (prvi bilježnik) crkve Sv. Marka Gerolamom Barbadigom, kome je posvetio svoje djelo. Sve je to on sam naveo bilo u predgovorima znamenite dvosveščane zbirke Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto (Venecija, 1509.; Fossombrone, 1511.) svoga opusa bilo u posvetnom sonetu što ga je dodao tim predgovorima. Ostat će, međutim, i dalje tajna što znače tri inicijala BMF koja je stavio uz svoje ime ispred posvetnog soneta, kao i godina i mjesto njegove smrti”, piše Županović.
Dragomir Plamenac pretpostavlja da bi Bossinensis mogao biti bosanski franjevac ili možda dvorski muzičar nekog od bosanskih kraljeva te da je umro u Italiji krajem polovine 16. stoljeća. Podatke o životu i radu Franje Bosanca nalazimo i u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji je izdao Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”. U tamo objavljenoj biografiji stoji da je Franjo Bosanac rođen oko 1480. ili 1490. godine.
“Po latiniziranom prezimenu ili nadimku, kojim se potpisao na objavljenim djelima, zaključuje se da je rođen u Bosni, što je prihvatila većina stranih i naših muzikologa (A. Prosnitz, G. Reese, D. Plamenac, A. Vidaković, J. Andreis i dr.). Oskudne podatke o njegovu životu moguće je crpiti jedino iz predgovora i posvetnog soneta kojima je popratio izdanja svojih djela; tiskanih u dvije knjige istoga naslova Tenori e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per cantar e sonar col lauto. Obje je knjige tiskao glasoviti mletački nakladnik Ottaviano Petrucci, prvu (Libro Primo) u Veneciji 1509, drugu (Libro Secundo) u svojoj tiskari u Fossombroneu 1511. Iz tih izdanja izlazi da je Bosanac u doba njihova objavljivanja, tj. početkom XVI st., živio u Veneciji”, napisano je u biografiji u kojoj se dodaje još i ovo: “U Bosančevu su djelu već izražene nove težnje koje su se pojavile u evropskoj glazbi njegova doba. Obradbama frottola za jednoglasje i instrument B. pripravlja razvoj ranobarokne monodije, a instrumentalnim ricercarima, koji se ubrajaju među prve tiskane skladbe te vrste, pridonosi oblikovanju samostalne instrumentalne glazbe. Stoga se njegovim zbirkama, iako su nepretenciozna opsega i sadržaja, pridaje kao vjesnicima nove prakse posebno povijesno značenje ne samo u okviru hrvatske glazbene kulture već u evropskim razmjerima.”
Doktor muzikoloških znanosti Zija Kučukalić u svom je radu Počeci razvoja profesionalne muzičke djelatnosti u Bosni i Hercegovini pisao kako iz dubrovačkih izvora saznajemo da su još u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, analogno drugim sličnim feudalnim sredinama, postojali profesionalni muzičari, pjevači i svirači i da je u doba političkog i ekonomskog uspona društva njihova djelatnost bila relativno bogata. Iako se radi o vrlo oskudnim vijestima, kratkim bilješkama koje su sačuvane u dubrovačkim arhivima i odnose se u većini slučajeva na materijalnu nadoknadu bosanskim muzičarima za njihovo učešće prilikom raznih svečanosti u Dubrovniku, Kučukalić tvrdi kako kvantitet tih podataka dokazuje na to da se može govoriti o brojnim artistima pjevačima, sviračima i plesačima.
U to je doba, piše Kučukalić, muzička djelatnost bila uglavnom dio društvenog i kulturnog života na dvorovima vladara i feudalne vlastele. Zabavljači, pjevači, svirači i plesači u svim se dostupnim izvorima pominju latinskim imenima koja su se odnosila na vrstu vještine ili na svirača prema nazivima instrumenata. Kada su u pitanju žongleri i lakrdijaši, spominju se ioculatores, cugularii, buffones i hystriones, ali njihovu djelatnost nije moguće tačno diferencirati i nije poznato kako su se nazivali u Bosni. Kao svirače na različitim instrumentima izvori navode piferi i piffarii (frulaši), lautarius i lautares (lautisti), tubetae i tubicinae (trubači), pulsatores (svirači na udaraljkama), gnacharii i gnacharini (bubnjari)… Umjetnici se u arhivskim izvorima spominju prvi put 15. novembra 1408. godine, kada dubrovačko Malo vijeće donosi odluku o poklonima dvojici žonglera i lakrdijaša bosanskog kralja (de donando duobus cugulariis et buffonibu domini renis Bossine).
Zatim se 1419. godine susreće i prvo ime artiste iz Bosne, i to u odluci Malog vijeća da se načini odjeća za Pribiqna, ioculatora iz Bosne, u vrijednosti od 10 perpera, a za njegovog slugu odjeća u vrijednosti od četiri perpera. Posljednji izvori datiraju iz 1463. godine, kada se spominju frulaši, bubnjari i trubači vojvode Petra Pavlovića. Kakav su ugled artisti iz Bosne uživali, govori i podatak iz 1422. godine, kada je dubrovačko Veliko vijeće odobrilo kraljevim artistima izuzetno visok dar od 120 perpera, a u istoj se odluci ističe da su ovi kraljevi majstori došli u Dubrovnik da iskažu čast kraljevoj zemlji.
U periodu od ovih približno šest decenija broj učestvovanja bosanskih artista na raznim svečanostima u Dubrovniku stalno se povećavao, sastavi su postajali brojniji i raznovrsniji pa se s pravom može pretpostaviti da je i sam repertoar bivao sve bogatiji. Dovoljno je samo navesti da je prilikom svečanosti Svetog Vlaha u Dubrovniku 1457. godine učestvovalo četrnaest, a 1459. godine šesnaest artista iz Bosne i Huma pa da se sagleda kako se brzo proširila i razvila njihova djelatnost.
Kučukalić dalje navodi kako se u 16. stoljeću javlja Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis), za njega, bez sumnje, najzanimljivija ličnost muzičke historije Bosne i Hercegovine. Iako ga tako ocjenjuje, Kučukalić piše kako Bosančeva djelatnost nije mogla imati utjecaj na razvoj muzičke kulture u Bosni i Hercegovini.
“Naime, on je rođen u Bosni krajem XV stoljeća, ali je život proveo u Veneciji, gdje je, vjerovatno, i umro početkom druge polovine XVI vijeka. Da je rodom iz Bosne, svjedoči nadimak Bosanac (Bossinensis), kojim su potpisana njegova štampana djela (Francisci Bossinensis Orus), a pošto se radi o uobičajenoj praksi tog vremena (npr. Jakob Gallus Carniolus), ovakvo tumačenje Bosančevog porijekla nije sporno. Potpisivao se još i sa inicijalima BMF, što bi se moglo tumačiti kao Bossinensis Magister Franciscus”, zapisat će doktor Kučukalić.