Piše: Emir SULJAGIĆ
Tuđman i Slobodan Milošević su nam na početku jugoslovenske krize nudili „zemljicu Bosnu“.
Genocid je proces, a ne događaj. Genocid je proces koji se uvijek i u pravilu odvija od vrha prema dole i nikad u društvenom vakuumu. Za genocid je potrebna mobilizacija svih resursa: od akademskih i kulturnih elita, preko medija do vojske i svakodnevnog građanina. Ali, uvijek odozgo prema dole i kao rezultat volje političke klase jedne zemlje.
Odluka o primjeni genocidnog nasilja ne nastaje izvan političkog procesa; u svakom pojedinačnom slučaju, nasilje, organizovano ili genocidno nasilje je sastavni dio političkog procesa i jedno od sredstava koje političke elite imaju na raspolaganju. O tome da li će posegnuti za nasiljem političke elite odlučuju na temelju ranije istorije, jer istorija informiše ono što Charles Tilly naziva repertoire of contention (u nedostatku boljeg prevoda, repertoar sukoba).
Zemlje – društva, narodi – se sa zločinima, dakle i sa genocidom, počinjenim u njihovo ime uspješno suočavaju samo u onoj mjeri u kojoj se i taj proces odvija od vrha prema dole. Ukoliko, dakle, postoji odluka političke klase, političke elite.
Nekoliko događaja u posljednjih dvije sedmice pokazuju da u slučaju Srbije i Srba, postoji puni društveni, pravni i politički kontinuitet u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka; za srpske političke elite – o elitama bosanskih Srba se već od perioda između dva svjetska rata ne može govoriti kao o samostalnim, nego kao produžetku beogradskih elita – genocid počinjen u Bosni i Hercegovini sastavni je dio istorijskog kontinuiteta Srbije i srpskog naroda. Od „bune na dahije“ do srebreničke genocidne operacije, genocidno nasilje protiv slavenskih muslimana je neizostavni dio srpske „borbe za nacionalno oslobođenje“.
Dakle, prvo je premijerka Srbije, Ana Brnabić, bez zrna ustručavanja u intervjuu za Deutsche Welle negirala najbrutalniju epizodu bosanskog genocida: skoro industrijsko ubistvo više od osam hiljada ljudi u Srebrenici u julu 1995. godine. Potom se Ratko Mladić, nepravomoćno osuđen između ostalog i za zločine tokom opsade Sarajeva i nakon pada Srebrenice, javio u program – ni manje ni više nego jutarnji program, predviđen za „lake teme“ i servisne informacije – i obratio Srbiji kao „deda Ratko“. Dan-dva nakon toga, Milorad Dodik odlikovao je poslanika u donjem domu ruskog parlamenta Pavela Dorohina u kapacitetu predsjednika Ruskog društvenog komiteta za odbranu Ratka Mladića. Jučer je Društvo novinara Vojvodine dodijelilo nagradu „Zlatno pero“ za doprinos i razvoj novinarstva Ljiljani Bulatović, hagiografu Ratka Mladića, a nagradu joj je uručila „pokrajinska sekretarka za kulturu i informisanje“ u zgradi pokrajinske vlasti.
Jasmin Mujanović je u članku objavljenom jučer procese koji uzimaju sve više maha u bivšoj Jugoslaviji nazvao „krajem poretka utemeljenog na pravilima“ koji je vladao proteklih dvije i po decenije. Sistematsko i sistemsko negiranje je sastavni dio toga. Ali, negiranje genocida na nivou političkih i kulturnih elita nije samo dio tih procesa; ono predstavlja manje ili više eksplicitnu najavu novog nasilja.
Sada riječ-dvije o nama.
Istorija ima oblik. Naša istorija ima oblik zbjega. Tačnije: zadnjih dva i po vijeka naša istorija ima oblik zbjega. Zbjeg nema pravac, nema nikakvu logiku osim pukog preživljavanja, pokreće se jednako bezrazložno kao što i staje, na svaku glasinu, svaki glasan uzdah i kad se kreće, kreće se u neizrečenom pravcu iz neizrečenih, ali naizgled važnih razloga da bi se sve iznova raspalo i slomilo iznutra.
Budućnost takođe ima oblik. Naša budućnost ima oblik zbjega. „Što dalje u prošlost možeš pogledati, dalje ćeš moći vidjeti u budućnost“, napisao je Winston Churchill. Ovo je tačka u našoj istoriji u kojoj se prošlost i budućnost stapaju.
Posvemašnja, gromoglasna tišina na svaki od ovih pojedinačnih događaja je na jednom nivou razumljiva: mi uopšte ne znamo šta smo preživjeli. Genocid nije počinjen u Srebrenici ili Prijedoru, za pet ili mjesec dana: genocid nad muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine počinjen je na njenoj cijeloj teritoriji u periodu između 1992. i 1995. godine. Genocid, podsjećam, nije događaj, nego proces. Po cijenu da se ponavljam: granice Bosne i Hercegovine su danas granice genocida nad muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine. Ali, to je tako zato što mi želimo. Izvan tih granica nije Bosna i Hercegovina: istočna Bosna nije istočna Bosna, nego istočna Republika Srpska. Tamo ne žive naši sunarodnici, nego „domoroci“.
Iz današnje perspektive, žalim jedino zbog i za ljudima koji su – očito uludo – dali živote između 1992. i 1995. godine. Ne zato što je to moj život okrenulo tumbe – previše nas je takvih da bi bilo čiji individualni gubitak bio društveno relevantan – nego zato što smo ono što slijedi mogli dobiti i 1992. godine: Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su nam na početku jugoslovenske krize nudili „zemljicu Bosnu“. Žalim zbog djece koja nisu upamtila očeve. Žalim zbog generacija toliko traumatiziranih gubitkom da više nisu u stanju prepoznati opasnost koja se nadvila nad sve nas, da nisu u stanju prepoznati poraz koji nam se cereka u lice. Još manje vidjeti ono što dolazi.
(Vijesti.ba)