Geopolitička ukrštenica: Amerika i Rusija u Siriji

Preporučujemo

Piše: Dr. Slaven KOVAČEVIĆ 

Da bismo bili u kapacitetu da razmotrimo recentna zbivanja u Siriji i njenoj okolini, u čemu su glavni akteri dvije supersile – Sjedinjene Američke Države i Rusija, radi geopolitičkog konteksta, potrebno je sagledati nekoliko historijskih elemenata, prilagođenih potrebnoj kratkoći teksta. Odnosno, otvaranje takve teorijske mogućnosti, potrebno je započeti time da se geopolitika kao naučna disciplina ne bavi prebrojavanjem raketa različitog dometa, broju brodova, razarača ili krstarica, nosača aviona ili odbrambenih sistema, jer to potpada u vojne doktrine, tako da je interes ovoga teksta da se ukratko razmotre geopolitičke okolnosti, koje dovode do sadašnjih tenzija na relaciji SAD – Rusija, u vezi sa Sirijom.

- -

Kako je geopolitika disciplina koja u svome fokusu ima razmatranje načina formiranja politika, najčešće interesnih vanjskih politika prema različitim geografskim područjima, tada je početna tačka sadržana u sagledavanju geopolitičkog historijskog konteksta dvije velike supersile. Sjedinjene Američke Države prošle su put od politike izolacionizma (Monroevoa doktrina, 1832) zasnovanoj na, tada smatranom, dovoljnoj prekomorskoj udaljenosti od Europe i drugih dijelova svijeta, do politike intervencionizma (Nixonova doktrina, 1969) koja je temeljena na toma da Amerika ima namjeru intervenirati na poziv neke od zemalja, ali pod uvjetom da kroz pregled stvarnog kapaciteta zemlje pozivatelja, postoji američki interes za intervencijom.

S druge strane, sadašnja Rusija koja je prošla put od carskog imperijalizma (iz 18. stojeća) koji okončan Oktobarskom revolucijom (početkom 20. stoljeća), do Staljinove želje za intervencionizmom temeljnom na zaštiti ideološkog komunističkog osnova, sada je došla u ishodište koja ima elemente novog imperijalizma sa tendencijom intervencionizma koji ponajčešće služi zaštiti ruskih političkih i ekonomskih interesa.

E sad, ovdje imamo jedan manji dodatak, koji se tiče toga da se sadašnja američka geopolitika u svojoj suštini temelji na jednoj od prvih geopolitičkih zamisli Halforda Makcindera iz 1904. godine, koja kaže: »Tko kontrolira istočnom Europom zapovijeda Heartlandom; koji vlada Heartlandom zapovijeda Svijetskim okotokom; ko upravlja Svijetskim otokom zapovijeda svijetom.« Još jasnije, Mackinder je imao zamisao da onaj ko ima kontrolu nad svjetskim otokom, u čijem je središtu Rusija, taj će ovladati svijetom. Amerikanci su 1943. godine modificirali ovu teoriju u svoju, pod nazivom »Rimland« (tvorac Nicholas Spykman) odnosno ko upravlja rubom Heartlanda, odnosno toplim morima, ili preciznije ko upravlja toplim morima, vlada svijetom. Pa su u tome pogledu napravili plan »Containment« (tvorac George Kennan) koji je imao za cilj da tadašnji Sovjetski savez distancira od toplih mora. Zašto topla mora? Odgovor je relativno jednostavan, jer se odnosi na činjenicu da je transport roba, posebno nafte, morima najjeftiniji i najprofitabilniji način transporta (ko misli da naftu može transportovati avionima, neka proba!). To je ostala suština i sadašnjeg geopolitičkog djelovanja Sjedinjenih Američkih Država, da okolo Rusije imaju svoj direktan utjecaj kako bi ih udaljili od toplih mora.

Gdje je tu Sirija? Radi se o geopolitičkoj tački u kojoj se ukrštaju transportne rute nafte, s jedne strane, ali i arapskog zemnog gasa sa druge strane, kako bi se upravo taj zemni gas doveo do Europe, izvjesno na ruti Sirija-Turska-Grčka i time se udaljio ruski utjecaj koji ona ostvaruje u Europi putem plasiranja vlastitog zemnog gasa. Tako je priča nastala, sa osnovnom inicijacijom u uspješnoj američkoj akciji zaustavljanja gradnje »Južnog toka« u kojem je Rusija htjela transportirati svoj zemni gas iz jednog vlastigog područja najbogatijeg tim resursom, do Bugarske, a kasnije i po cijeloj Europi. Kako je taj projekt propao, tako se Rusija okrenula alternativnim pravcima, jedan kroz Turski (odatle počinje ova vrsta povezanosti Turske i Rusije, potpisom sporazuma iz 2011. godine) a drugi kroz Siriju, u kojem Rusija nastoji ostvariti svoj interes u plasmanu zemnog gasa, ali na način da zaustavi plasiranje istog energenta iz arapskih zemalja do Europe. Tu je osnovni problem Assadov režim.

- -

Jeste Amerika imala ulogu o uspostavljanju ISIL-a, onda kada je nekoliko frakcija objedinjeno u tu terorističku organizaciju, gdje je cilj bio da se osnaži pokret Al-Nusra, koji je imao zadatak da primarno kao opozicija, demokratskim putem smijeni Assada, ali kako to nije uspjelo prešlo se na radikalnije mjere, da se osnaženim snagama unutar Sirije svrgne taj, za Ameriku, nepoželjni režim. Tad se uključuje Rusija, ali na poziv Sirije, što je po međunarodnom pravu legitiman čin, s tim da Rusija proširuje svoje vojne kapacitete na teritoriji Rusije. Poznato je kako je Rusija već imala vojnu bazu u Latakiji, Sirija, koja izlazi na Sredozemno more, što je nadgrađeno sa nekoliko dodatnih ruskih baza, temeljnih na decenijskom prijateljstvu Assadovog oca sa Sovjetskim savezom, sada Rusijom.

Dakle, Amerika nije uspjela realizirati svoj geopolitički interes svrgavanjem Assada, odnosno ovladavanjem tim teritorijem u kojem je postojao njihov interes, već se u tom području pojavljuje Rusija, kao značajan geopolitički igrač, u dogovoru sa Turskom, koja također traži svoje interese, koji u svome ishodištu imaju jako velike ekonomske interese transporta nafte i zemnog gasa. Interesantna priča, zar ne?

Kada tome dodamo partikularne interese na plasiranju oružja i opreme različitim frakcijama koje postoje unutar Sirije, ali u zamjenu za naftu, većinom, i nešto manje za novac, tada priča postaje još interesantnija.

Da probamo zaključiti, šta je trenutno geopolitičko stanje. Prvi element odnosi se na to da američki plan svrgavanja Assada nije uspio (onako kako su padali režimi tokom »Arapskog proljeća«), plan je eskalirao u tolikoj mjeri da je Assad ostao na vlasti i preživio vlastito svrgavanje. Rusija je došla na poziv Assada, izašla na toplo more u više tačaka i ima kontrolu nad plasmanom energenata, što se direktno kosi sa američkim interesima. Tu se pojavljuje i Turska, koja želi ovladati teritorijom Sirije u kojoj dominiraju Kurdi, ne radi te etničke skupine, već radi planirane rute za transport energenata, koju želi kontrolirati Turska, a nikako neke kurdske frakcije.

U tom pogledu, igra se jakim geopolitičkim igračkim kartama (ne mapama), kako bi se čak i vojnim putem, pritiskom ili direktnom intervencijom, obezbijedio prostor za ostvarivanje geopolitičkih interesa, okupljenih u tačku ostvarivanja ekonomskih interesa sa jedne strane i udaljavanja Rusije od toplih mora sa druge strane. Zato ne vjerujem u neki novi svjetski rat, možda neka ograničena vojna aktivnost, koliko vjerujem da će se producirati neki dogovor na Trumpovoj ideji »Cut the deal« (prev. postigni dogovor, op.a) iza čega stoje jako opasne vojne ambicije američkog vojnog dijela kojeg kontrolira potpredsjednik Pence. On bi izvjesno u taj prostor ušao vojno, pa šta košta, neka košta, samo je geopolitička igra sa stanovišta geostrategijskih elemenata jako neizvjesna, da bi se u takvu vojnu avanturu ušlo. Posebno sada, kada se i Kina pojavljuje u tom području kao zainteresirana strana. Šta će biti, vidjećemo, jer geopolitika nije igra prognoziranja, već razmatranja konteksta vezanog za pojedino geografsko područje.

Najnovije

Smajić: U ime koga je glasala Snježana Bursać?

Članica Delegacije Bosne i Hercegovine u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope Snježana Novaković Bursać bila je među rijetkima koji su...