CNN je objavio priču o ženi Pauline Sharp koja je imala traumatično djetinjstvo – roditelji su je zlostavljali na više načina, a kada je pobjegla od njih – godine traume su je sustigle kada je najmanje očekivala.
“17 godina su me roditelji psihički i fizički zlostavljali. Moja porodica je izgledala kao bilo koja prigradska kuća, ali unutra – to je bio pakao. Većinom me je otac zlostavljao, ali je majka bila u potpunosti pod njegovom kontrolom. Uvijek ga je morala čekati na vratima kada ide i vraća se sa posla, a večera ga je morala čekati na stolu, uvijek po njegovom ukusu. Takve večeri su prolazile u tišini, gdje sam šutila užasnuta da kažem bilo šta što bi ih moglo uznemiriti. Vjerovala sam da, ukoliko budem dobra, bit će dovoljno da osvojim njihovu ljubav, ali to se nikada nije desilo”, počinje ona svoju priču.
“Kada sam bila zločasta, nisu mi dali da jedem pa sam nekada krišom i krala hranu. Jednom sam bila toliko očajna da sam uzela hranu sa igrališta škole i pojela je”, priča Pauline.
Ona objašnjava da njenim roditeljima nikada nije trebalo mnogo da bi je kaznili pa bi nekada čak i izmišjali stvari.
“Ukoliko nisam dobro krevet pospremila ili sam kasnila pet minuta iz škole, udarali su me drvenom kašikom, ili bi me otac seksualno zlostavljao, zavisno od raspoloženja. Jedno jutro sam pojela kašu od koje mi je bilo muka, a majka me je natjerala da pojedem vlastitu povraćku. Još uvijek se borim sa ovakvim uspomenama”, objašnjava tragične trenutke.
Bijeg nakon godina fizičkog kažnjavanja
Nakon godina zlostavljanja njenog oca i još jednog čovjeka, Paulina je uspjela pobjeći sa 22 godine. Napustila je roditeljsku kuću kako bi radila kao dadilja u Kanadi.
“Letila sam toliko daleko od njih, ali se čini kako kako nikada nisam pobjegla od njih. Pokušala sam izgraditi život daleko i kontrolisati ga, ali mi to nije uspjelo jer su mi oni uvijek ostali u glavi”, rekla je.
Ona se tješila hranom – mislila je da je dovoljno što je “ružna”, pa je svejedno što je i debela. Zvali su je nekada i slonicom. Jela je razne vrste hrane, sve kako ne bi osjećala to što osjeća. Zatim bi osjećala jedino sram, ali bi se sve nastavljalo sljedeći dan.
“Svaki dan sam stavljala tu masku. Biti pretila me je spašavalo od toga da me gledaju drugi ljudi i činilo me nevidljivom. Ko bi želio biti sa debelom i ružnom osobom?”, priča ona svoje razmišljanje.
Nikada nikome nije rekla o svom zlostavljanju do 1991. godine kada je upoznala svog muža. Uskoro su dobili i divnog dječaka.
“Željela sam uraditi sve za njegovu sreću kako bi imao divne uspomene, tako da sam odgurnula svoj bol kako bih mu pokazala ljubav”, rekla je Pauline.
Prošlost stiže na naplatu
Za nju se svijet srušio sa 40 godina kada je ugledala čovjeka koji ju je posjetio na oca. Posttrauma je uradila svoje pa je zaglavila u bolnici sljedećih sedam sedmica. Čak je i na psihijatriji se prejedala i povrijeđivala samu sebe. Godine zlostavljanja su došle na naplatu i i nisu joj dale mira.
Ipak, uskoro je upoznala psihijatra koji joj je pomogao sa terapijom koja je imala jedan cilj – održati je živom i stabilnom.
“Koliko god da sam mrzila svoje tijelo, nisam željela umrijeti i ostaviti svoju porodicu za sobom. Rekli su mi kako moram izgubiti 10 posto svoje težine kako bih otišla na operaciju odstranjivanja viška masnoće sa tijela te su morali utvrditi i da sam psihički stabilna za to. Operacija je uspjela, ali sam za nekoliko nedjelja opet završila u bolnici zbog komplikacija. Tada su mi saopštili da mi je otac umro. Otišla sam ga vidjeti. Morala sam ga prodrmati da se uvjerim da je zaista mrtav. Svi njegovi grijesi su umrli sa njim, tada sam shvatila. Nikada ga nisam prijavila nikome, niti je moja majka kažnjena sa to što mi je učinila”, ispričala je ona.
Godinama kasnije – ožiljci su ostali
Sada su već prošle dvije godine od tih događaja.
“Naučila sam gledati svoje tijelo sa dobrotom, njegovati ga i vjerujem da je sve to vrijedno. Cijeli svoj život sam vjerovala da se nalazim izvan svega, da nemam utjecaj ni na šta. Sada sam počela pričati o svom zlostavljanju sa drugim ljudima. Počinjem učiti da sam vrijedna ljubavi. I dalje radim na negativnim osjećanjima i samopovrijeđivanju, ali imam zdraviju vezu sa hranom i alkoholom. Naučila sam voljeti, njegovati i poštovati svoje tijelo. Da nije bilo te operacije, i dalje bih bila jako pretila”, kaže ona.
“Moji ožiljci su moja priča. Nekome moje tijelo nije lijepo, ali ja više nisam u opasnosti od raznih bolesti. Oslobođenje je kada razmišljam o jelu kao užitku, a ne kao o načinu da povrijedim sebe. Kada moj sin dolazi kući, sjedimo za nedjeljnim ručkom i svaki zalogaj je ukusan. Samo bih voljela da ljudi shvate vezu između hrane i našeg uma. I nadam se da će edukacija pomoći ljudima da budu suosjećajniji kada na ulici vide nekog pretilog. Nikada ne znate koja je njegova priča”, završava Pauline svoju tragičnu priču sa sretnim završetkom.
(I.S.)