Godišnjica rođenja velikog bošnjačkog i bh. poete, Mehmedalije Maka Dizdara

preporučujemo

Mehmedalija Mak Dizdar, bošnjački i bosanskohercegovački pripovjedač, pjesnik i novinar, predstavnik socijalne literature, poratnog predmodernizma i poratnog modernizma novije bošnjačke književnosti, rođen je na današnji dan, 17. 10. 1917. godine u historijskom gradiću Stocu, u “donjoj Hercegovini”, kako je to i sam zapisao u jednoj rukopisnoj autobiografskoj crtici.

Njegov rodni kraj tad je bio u sastavu austrougarskog kondominija Bosne i Hercegovine, a 1918. godine postaje dio Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U šestoj godini života ostao je bez oca Muharema, koji umire od posljedice ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, koji je već tada bio afirmirani pisac i novinar, 1930. godine dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju.

U književnost ulazi još kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pod pseudonimom Mak, koji će, i privatno i službeno, koristiti do kraja života. Svoj prvi pjesnički tekst objavio je u listu Saveza trezvene omladine Trezvenost, gdje je 1933. godine dobio i prvu nagradu za najbolju pjesmu. S 19 godina, u tek pokrenutoj “Novoj biblioteci” (“No-Bi”), čiji je bio inicijator, objavljuje prvu zbirku pjesama Vidovopoljska noć (1936), koja je zbog njenih društvenokritičkih ideja značajnim dijelom bila cenzurirana; državni tužilac zabranio je 16 pjesama. Kao i brat Hamid, istovremeno se bavi i novinarstvom, a poeziju i druge tekstove objavljuje i u časopisima GajretNovi BeharJugoslavenski listPregled, kao i u almanahu Oblaci nad kolibama (1937), koji je također objavljen kao izdanje “Nove biblioteke”.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata izbjegava učešće u javnom i književnom životu pod fašističkom okupacijom. Radi kao poštanski službenik i, s bratom Hamidom, ilegalno djeluje kao član partizanskog pokreta otpora, zbog čega mu ustaške vlasti hapse majku Neziru i sestru Refiku i odvode ih u Jasenovac, na put smrti. Godine 1941. ženi se Bišćankom Senijom Dedić, s kojom će tokom narednih godina dobiti tri sina: Faruka (Murkela), Envera i Maju.

U poslijeratnoj, socijalističkoj Jugoslaviji najprije radi ponovo kao novinar, odnosno kao urednik u državnoj agenciji “TANJUG” za Bosnu i Hercegovinu (1946–1948) te u sarajevskom dnevnom listu Oslobođenje (1948–1951). Jedan je od osnivača “Seljačke knjige”, koja kasnije prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednu od najznačajnijih izdavačkih kuća svog vremena u Jugoslaviji, gdje je bio urednik i glavni urednik (1951–1959). Nakon žestokih prigovora i afere prouzrokovane izborom romana Bihorci Ćamila Sijarića za najbolji jugoslavenski roman 1956. godine, pada u nemilost vlasti i gubi posao, a “Narodna prosvjeta” ukida se.

U međuvremenu, vraća se književnom radu i objavljuje prije svega pjesme, ali i nekoliko pripovijetki u onovremenoj periodici. U časopisu Život 1954. godine objavljuje prekretno važnu poemu Plivačica, koju će potom, u nešto drugačijoj inačici, objaviti i kao zasebno izdanje, u vlastitoj nakladi (1954) i koja će, individualiziranim ljudskim ja, najaviti napuštanja dotad rigidne socrealističke poetike kolektivističkog usmjerenja. Iako materijalno nezbrinut nakon gubitka posla, od kraja pedesetih godina 20. stoljeća pa nadalje sve intenzivnije piše i objavljuje niz knjiga poezije: poemu Povratak (1958) te pjesničke zbirke Okrutnosti kruga (1960) i Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965) i Ostrva(1966). Kao rezultat više od jednog desetljeća dugog kreativnog i istraživačkog procesa, konačno objavljuje Kameni spavač (1966), koji se smatra krunom njegova sveukupnog književnog stvaralaštva i jednim od temeljnih ostvarenja književnosti Bosne i Hercegovine. Stećci srednjovjekovne Bosne za Dizdara su bili povod, a njegova poezija nastojala je predstaviti ili čak riješiti mnoge probleme bosanskog čovjeka koje su pred njim stajale stoljećima unazad. Objavio je i knjigu Poezija (1968) kao autorski izbor iz svog dotadašnjeg pjesničkog rada, kao i drugo, prošiteno te izmijenjeno izdanje Kamenog spavača (1970), a neposredno pred smrt i zbirku Modra rijeka (1971).

Uz veći broj novinskih članaka, objavio je i više desetaka publicističkih i naučno-stručnih radova, od kojih su najznačajniji knjižica Stari bosanski epitafi (1961) i knjiga Stari bosanski tekstovi (1969), inače prva integralna antologija srednjovjekovne bosanske pismenosti i književnosti. Objavio je i nekoliko priređenih knjiga, među kojima je posebno važna Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), jedna od prvih antologija modernog bosanskohercegovačkog književnog stvaranja.

Bio je član Uprave te potpredsjednik i predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, a od 1964. godine do smrti i glavni urednik časopisa Život. U ovom časopisu, uz ostalo, pokrenuo je i raspravu o jezičkom pitanju u Bosni i Hercegovini te je u poznatom tematu Života posvećenom ovom problemu objavio glasoviti esej Marginalije o jeziku i oko njega (1970), u kojem se otvoreno zalaže za priznavanje treće, bosanske varijante nekadašnjeg srpskohrvatskog / hrvatskosrpskog jezika.

Dobitnik je više značajnih priznanja i nagrada, od kojih su najvažnije: Nagrada Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (1961), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (1964), Zmajeva nagrada Matice srpske (1967), Dvadesetsedmojulska nagrada Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (1967) te Zlatni vijenac Struških večeri poezije (1969).

Izložen žestokim kritikama i napadima te suočen s intenzivnim javnim i tajnim pritiscima, prijetnjama i uvredama, kao i političkim malverzacijama u vezi s njegovim privatnom životom, 14. 7. 1971. umire u Sarajevu, u 54. godini života.

Najnovije

Civilna zaštita KS izdala preporuke zbog najavljenih kišnih padavina

Kantonalni operativni centar civilne zaštite Kantona Sarajevo izdao je preporuke pravnim i fizičkim licima za preduzimanje preventivnih mjera zaštite...