„Ne srljajte kao guske u maglu“, izgovorio je Stjepan Radić, pozivajući zemljake da dobro razmisle prije nego prihvate ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom.
Svjestan kako opijajuća i zasljepljujuća magla može biti vlast, Mladen Ivanić je – slijedeći upute „oca nacije“, Dobrice Ćosića, da je Srbiji i Srbima potrebno sto godna mira – ponudio Narodu i pravdi, Našoj stranci i SDP predizbornu koaliciju sa PDP, SDS i DNS, koja bi 2022. godine, prema njihovim procjenama, osvojila vlast u Bosni i Hercegovini. Vrlo mudro, ali znajući svoj cilj, proturio je i uslov koji čini i suštinu ove ponude – narednih deset godina neće se baviti temamam oko kojih se ne slažu i ne mogu postići dogovor. Odlično, deset godina uspavanosti i zaborava kojima će početi planiranih sto godina „srpskog mira“ (zašto samo sto godina, za šta su one potrebne i šta će se desiti nakon njih?).
Treba krenuti redom. Od najvažnijeg, a to su pitanja oko kojih nema konsenzusa. Naravno, nisu to pitanja zakona o eutanaziji, istospolnim brakovima ili slična pitanja koja „muče“ ostatka Europe. To su pitanja koja traže rješenja za izgradnju državnih institucija (čitaj: države) koje će državu učiniti funkcionalnom; pitanje trasiranja spoljno-političkih strategija, kao što su članstva u NATO savezu i EU; pitanja integracije društva i njegovog oporavka nakon ratnih trauma nastalih agresijom na Bosnu i Hercegovinu, kao što su odnos prema karakteru rata, ratnim zločinima i ratnim zločincima – prvenstveno počinjenom genocidu u Bosni i Hercegovini. Ima toga još, ali nije sada cilj praviti registar svih otvorenih pitanja sa kojima se moraju, kad-tad, suočiti političari i građani Bosne i Hercegovine. Ako je „gutanje žaba“ neminovno, onda sa njim treba početi odmah i početi sa najvećom „žabom“.
Postojeći državni sistem pokazao je svoju neefikasnost i nefunkcionalnost u mnoštvu primjera, među kojima je najsvježiji u sjećanju vezana za COVID-19 pandemiju bio i najdrastičniji primjer toga. Sistem pun mehanizama blokada, raznih naknadno ugrađenih mehanizama koordinacije sa nižim nivoima vlasti, sa nedostatkom institucija koje mogu da budu ravnopravan partner institucijama i organizacijama istog domena djelovanja na međunarodnom nivou, urušio je povjerenje građana u državu Bosnu i Hercegovinu do nivoa preziranja države. A, zar to nije cilj iredentističkih politika? Na račun funkcionalnosti i efikasnosti države jača se efikasnost entiteta, preuzimajući nadležnosti državnih institucija i stvarajući utisak da se bez države može te da ona nije ni potrebna – postiže se opravdanje za tvrdnje, koje voli da iznosi Milorad Dodik, da je država Bosna i Hercegovina neodrživa i da svojim postojanjem „guši“ entitete. Smišljeno se koristi prilika za jačanje međunarodnog pravnog subjektiviteta entiteta države Bosne i Hercegovine, tačnije manjeg njenog entiteta.
Zadržavanje desetogodišnjeg postojećeg stanja značilo bi odustajanje od svih bitnih državnih reformi do mjere da bi pitanje disolucije zemlje bilo samo po sebi normalno, odnosno kretalo bi se u smjeru već proklamovanog „mirnog razlaza“. Održavanje referenduma, u takvim okolnostima, bilo bi nepotrebno; bila bi tek konstatacija da nikome takva država ne treba, dogovor da svako krene na svoju stranu i pružena ruka na oproštaju.
Mladen Ivanić, jedan je od lidera bivšeg Saveza za promjene i bivši član Predsjedništva BiH, jedan je od najkonstruktivnijih srpskih političara u Bosni i Hercegovini. Odlično razumijeva da je raspad naše države nemoguća misija i, zajedno sa Bakirom Izetbegovićem, vodio je politiku pod geslom “radimo ono oko čega se možemo dogovoriti”. No, upravo je problem “ono” oko čega se sa Srbima, pa ni sa Ivanićem, ne možemo, a i ne trebamo dogovoriti – poštivanje sudskih presuda.
Prethodno rečeno itekako se tiče, odnosno potpuno je neodvojivo od euro-atlantskih integracija Bosne i Hercegovine. Izostanak reformi na nivou države eliminiše sposobnost države Bosne i Hercegovine da ispuni neizostavne uslove za priključenje NATO savezu i EU, što Bosnu i Hercegovini čini kako nepouzdanim partnerom tako i potpuno neinteresantnim partnerom. To bi svakako bio još jedan uspjeh za iredentističke ciljeve. Koliko god neki bili skeptični u pogledu kretanja države Bosne i Hercegovine ka članstvu u NATO savezu, taj proces je prisutan i u postojećim političkim okolnostima on ima odlične rezultate. Zato bi desetogodišnje „guranje pod tepih“ pristupanja NATO savezu značilo ne samo potpuni prekid i mogućnost obnove tog procesa sa tačke na kojoj se stalo, jer dinamika tih procesa tako što ne trpi, već stvaranje novih okolnosti pogodnih za druge uticaje, koji bi dovoljno ojačali da bi u potpunosti spriječili obnovu i nastavak tog procesa. Naposljetku, značilo bi to dobrovoljno prihvatanje zanemarivanje zakonom definisanih obaveza o pristupanju NATO savezu, a kako su zakonske odredbe imperativnog karaktera to bi značilo i ilegalno postupanje, koje nanosi štetu državi u okvirima njene unutrašnje i vanjske politike.
Na kraju, ali ne manje važno, ako ne i najvažnije, stavljanjem u stranu pitanja karaktera rata u Bosni i Hercegovini, zločina i njihovih žrtava te posebno odustajanjem od, a to bi se podrazumijevalo kada je o ovim temama riječ, zakonskih rješenja za ova pitanja stvarao bi se prostor za narativ negiranja genocida u Bosni i glorifikacije ratnih zločinaca. Takvo stanje ne može napraviti društvenu integraciju, koju neki nazivaju pomirenje, već naprotiv, postojeći društveni jaz, po ovom pitanju, postajat će sve veći tako da će u tim okolnostima postizanje društvenog konsenzusa biti gotovo nemoguće. Bit će to preduslov za prihvatanje disolucije države kao najboljeg rješenja za sve, jer će za tako nepovratno podijeljeno društvo to biti jedino rješenje.
Postavimo još jednu hipotetičku situaciju, da određeni parlamentarni klub ili grupa predloži zakon kojim se sankcioniše negiranje genocida i glorifikacija ratnih zločinaca. Odbijanjem istog od strane bosanskih patriotskih stranaka, zbog pritiska koalicionih partnera da se ispoštuje predizborni koalicioni sporazum, bio bi potez poniženja žrtava genocida i samoponiženja tih stranaka i svakog njihovog zastupnika pojedinačno. Postupanje suprotno značilo bi raskidanje koalicije, preuzimanje potpune odgovornosti za to, a ta strana bi bila krivac za izazivanje političkih kriza i nesigurnosti. Možda je ovo najplastičniji primjer situacije koja od hipotetičkog može da postane veoma vjerovatan slučaj.
Također, to je primjer koji ukazuje na sve zamke i opasnosti koje nose predizborni koalicioni sporazumi u bosanskim političkim i društvenim okolnostima. Da budemo potpuno jasni i svjesni činjenice: predizborne i postizborne koalicije nisu isto – nemaju istu specifičnu težinu obaveza i odgovornosti.
Predizborne koalicije podrazumijevaju zajedničke nastupe i međusobnu podršku članica koalicije, kako bi se ostvario što bolji izborni rezultat. Raskidanje ove koalicije u postizbornom periodu, odnosno periodu formiranja i vršenja vlasti donosi potpuno preuzimanje odgovornosti strane koja je taj čin uradila, jer time krši dogovor na koji je ranije dobrovoljno pristala. Van svake sumnje je da predlagač/i ove koalicije nisu imali na umu ovakvu mogućnost – zato i insistiranje na predizbornim dogovorima i formiranju takve koalicije – ali potpuno je opravdana sumnja da su bosanske patriotske stranke, opijene ponudom preuzimanja vlasti, o takvim stvarima uopšte razmišljale. To je put dobrovoljnog preuzimanja krivice, ako ne pristaneš na diktat i ucjene. Naknadna pamet i shvatanje grešaka nikome ne bi mogle biti izgovor niti bi ih iko kao takve prihvatio. Istovremeno, suprotna strana – srpska politička opozicija – poštovanjem koalicionog dogovora konačno dobija manevarski prostor za realizaciju svojih krajnjih ciljeva, a u najgorem slučaju, ako do raskida koalicije dođe, neće biti krivi za „nemogućnost dogovora o političkoj stabilnosti, jer to ne želi bošnjačka strana“.
Političke partije u BiH kao što su SDS, PDP, DNS, sve su prilike, pripadaju anglofilskog političkoj struji na srpskoj političkoj sceni. Njihova opredijeljenost za NATO i evroatlatnske integracije nije naglašena zbog općeg antizapadnog raspoloženja u recentnoj srpskoj kulturi. Bez obzira na to, ne razlikuju se od srpskih nacional-socijalista kada je u pitanju (ne)priznavanje genocida nad Bošnjacima.
Na kraju se dolazi do onoga što je najmanje primijetno, ali suštinski veoma značajno – koalicioni savez srpskih i bošnjačkih opozicionih stranaka. Naime, pristajući na ovakvu formu političkog saveza, odnosno preuzimajući zadatak da PDP, SDS i DNS poraze SNSD, a NiP, NS i SDP poraze SDA – a svima je jasno na koje izborne baze u etničkom smislu računaju SNSD i SDA – one su, svjesno ili nesvjesno, opredjeljujući se za srpsko odnosno bošnjačko izborno tijelo, same preuzele atribute „srpske i bošnjačke opozicione reprezentacije“. Međutim, uzme li se u obzir da NiP, NS i SDP istovremeno u manjem bosanskohercegovačkom entitetu zajedno sa SDA i ostalim bosanskim patriotskim političkim strankama formira blok koji će svoje mandate tražiti u bošnjačkom izbornom tijelu tog entiteta, onda se takav utisak, ali i zaključak još više pojačava.
Svaku sumnju u takav zaključak otklanja činjenica da se nigdje ne spominje niti uklanjanje HDZ iz vlasti niti se u ovim kombinacijama spominju stranke sa hrvatskim predznakom, što znači da se HDZ ostavlja hrvatsko glasačko tijelo, a HDZ prihvata kao budući partner u vlasti. Tako nešto, tj. bošnjački atribut, da budemo korektni, ni Bakir Izetbegović nije želio nametnuti opoziciji, više puta javno insistirajući baš na građanskoj opoziciji kao četvrtoj strani, zastupniku interesa onih građana koji se nisu opredijelili za etničke/narodnjačke stranke ili ne pripadaju jednom od najbrojnijih etnosa u Bosni. Za srpske opozicione stranke nije problem da budu „srpska reprezentacija“, čak im to čini prednost i privilegiju. Ali, da li je to slučaj sa svim strankama koje su iz tzv. „sarajevske trojke“?
Naravno da ne i kada se pogleda taj spisak stranaka koje bi činile, kako neko reče, „savez nade“ onda je, bez teškog truda, jasno ko je tu „uljez“. U zboru tih narodnjačkih stranaka SDP djeluje pomalo izgubljeno, što je opet na svoj način tužno. Njen politički kapacitet u takvom društvu može joj priskrbiti samo ulogu pratioca glavne političke struje, koju će svakako definisati politička ideja i principi desnice. Uostalom, i u tzv. „sarajevskoj trojci“ sve više se osjeti ta njena uloga pratioca, a vjerodostojnost SDP ideje se iz dana u dan gubi, dok partneri za svoju korist crpe i posljednji atom njene vitalnosti i preostalog kredibiliteta.
Istovremeno, ovakav žar i predanost koje pokazuje u i za koaliranje sa desničarima (Šarovićev SDS, Ivanićev PDA i Nešićev DNS) ni u tragovima ne postoji za sebi ideološki bliske ljevičarske stranke u Bosni i Hercegovini. Sa njima je, uglavnom, u političkom sukobu, pokazujući potpunu nesposobnost da bude stožer oko koje će se ostali okupljati. Šteta za SDP i razočaravajuće za sve one koji su od nje imali velika očekivanja – kao stranci koja će uspješno parirati desnici i iz jednog u drugi izborni ciklus, u zavisnosti od kvaliteta ponuđenih politika, sa njima se smjenjivati na vlasti.
Ono što je tužno jeste da SDP ne pokazuje naznake u kakvoj situaciji se nalazi ili joj unutarstranački procesi previranja čine nesposobnom da to shvati i bude svjesna rizika i mogućih šteta zbog ovakvih političkih poteza. Glasačima će biti veoma teško shvatljivo istovremena retorika i zagovaranje političke borbe protiv narodnjačkih stranaka, koje su uglavnom zagovorici etničkog političkog predstavljanja, odnosno etničkih stranaka, dok se istovremeno sa njima (i to ne bilo kojim!) ide u koaliciju. Ideja o etničkim socijaldemokratijama je i danas veoma živa, a SDP ovim svojim činom samo „navodi vodu na mlin“ zagovornicima ovakvih ideja; pomaže ima da konačno razbiju suštinu SDP – multietnička stranka na cijelom prostoru države Bosne i Hercegovine, čija su izborna baza svi njeni građani. Za to SDP neće moći tražiti krivca u drugome – krivica za gubitak kredibiliteta bit će samo njihova.
Znajući kako je kod Bošnjaka proces zaborava pa i njihovih najtežih historijskih trenutaka višestruko brži nego kod drugih naroda, tih deset godina bi bilo kao vijekovi za neke druge. Možda to i ne bi bilo tako strašno, da im se sjećanje ne bi vraćalo nekim narednim progonom i genocidom.
Da li je kasno i da li ima iko da kaže: „Ne srljajte u maglu!“