-Gledam ove užase snimljene mobitelima Ukrajinaca, a znam da se desilo puno više užasa koji nisu snimljeni, piše Hasan Nuhanović.
-Za takozvani rat u BiH 1992-1995, kažem takozvani jer bio je i genocid i zločin protiv čovječanstva od prvoga do poslednjeg dana pa je riječ “rat” nedostatna, kažu da je najdokumetovaniji zločin u istoriji.
Sa obzirom da je Haški tribunal osnovan 1993. i da je bio aktivan do kraja 2017., uz onaj Mehanizam za međunarodne krivične sudove koji je i dalje aktivan, i da se u arhivi Haškog tribunala nalazi preko 6 miliona stranica dokumenata ta je konstatacija sigurno tačna. Sad zamislite kakve bismo video klipove gledali danas na Facebooku da su 1992.-1995. postojali mobiteli sa kamerama.
To bi bili užasi koje normalni ljudi ne bi bili u stanju ni gledati. Zamislite da je neki pripadnik srpskih jedinica, iz nekog perverznog razloga, kao što je onaj iz Škorpiona snimio ubijanje šest Bošnjaka muškaraca i dječaka jula 1995 kod Trnova, snimio ubijanje Bošnjaka na mostu u Višegradu 1992.
Kaze Bakira Hasečić, neke su bacili u Drinu pa ih onda upucali dok su se žrtve pokušavale održati na površini, neke su ubili na mostu, metkom ili nožem, pa su im tijela padala u Drinu, a tijela nekih žrtava su ostala da leže na mostu koji bio prekriven krvlju.
Direktor hidroelektrane u Bajinoj Bašti, Srbin, nekih 60 km nizvodno, nazvao je telefonom srpske vlasti u Višegradu i tražio da “malo uspore” jer su mu turbine zaglavile od ljudskih tijela.
Muškarac iz Foče svjedoči na sudu kako su ga vezali a onda mu silovali ženu i maloljetnu kćerku pred njegovim očima. Da su ovakve scene snimljene mobitelom 1992. i da danas te snimke dijelimo na Facebooku ne bi bilo nikakve šanse da ovi bosanski narodi žive zajedno u istoj državi – ili bilo gdje drugdje, iako se svi slažemo da su zločine počinili pojedinci i da je krivica isključivo individualna.
Isto se može reći za pokolje koje su u 2. svjetskom ratu počinili ustaše i četnici, ili bilo kojem drugom ratu i pokolju koji je počinjen ranije kroz istoriju.
Kada ponekad naletim na one crnobijele fotografije na kojima se vidi kako ustaše i četnici 40-tih na raznim lokacijama na području tadašnje Jugoslavije razvlače vrat žrtve kako bi fotograf što bolje snimio momenat klanja imam automatski nagon na povraćanje. Ovakvi bestijalni zločini su na Haškom tribunalu rekonstruisani i dokazivani pomoću izjava svjedoka, a hiljade nikada nisu i neće biti rekonstruisani i ostaju zabilježeni jedino okom zločinca.
1994. u Srebrenicu je došao Garry Donaldson – britanski mornarički oficir, major. Bio je šef tima vojnih posmatrača UN sa kojim smo svakoga dana radili Emir Suljagić i ja kao prevodioci. Bio je veteran iz Golfskog rata – kada je 1990-1991 NATO koalicija iz Kuvajta istjerala vojsku Sadama Huseina i gonila ih kroz južni dio Iraka. Rekao nam je da je u nekoliko sedmica ubijeno 100,000 iračkih vojnika. U pustinji je ostalo na stotine i stotine iračkih tenkova i drugih vozila u kojima su “sjedjela” ugljenisana tijela hiljada i hiljada iračana.
Britanci i Amerikanci su snimili te scene ali, kako nam je Garry tada objasnio, NI jedna od tih fotografija nije prikazana u zapadnim medijima jer – ljudi na Zapadu nisu imali “stomak” za takve slike (jedna takva slika se nalazi na kraju ovog teksta koji su zapadni mediji objavili naknadno). Sve što su ljudi na Zapadu vidjeli na vijestima bila je statistika uz poklike za pobjedničku vojsku Zapadne koalicije.
Kada gledamo video snimke Ukrajinskih vojnika kako uskličući Ruski tenk uništavaju raketom Javeline ne vidimo kako se tijela Ruskih vojnika unutar tenka pretvaraju u kasu i pepeo. Kada gledamo kako Ruski avioni bombarduju nastambe u Ukrajini ne vidimo kako se tijela Ukrajinaca raspadaju u paramparčad kao da su prošla kroz mesarsku mašinu za mljevenje.
I dobro je da ne vidimo – jer bi toga momenta nestala svaka nada da će ljudski rod ikada više moći nastaviti živjeti u miru.
Kada sam 2010. bio u kancelariji PIP u Tuzli koja identifikuje skeletne ostatke žrtava Srebreničkog genocida koristeci DNK tehnologiju rečeno mi je da je oko pola kostura moga oca “složeno” nakon ekshumacije iz sekundarne masovne grobnice te da nedostaje povelik komad lobanje. Ostalo mi je da zamišljam da li mu je lobanja rascopana udarcem nekim “oruđem”, ili metkom. Isto je bilo i kada su mi predočili forenzičke dokaze u vezi posmrtnih ostataka moje majke i brata.
Od nekih detalja koje nikada neću zaboraviti su šnjure na bratovim patikama koje su bile neodvezane, a od očevih posmrtnih ostataka bio je “dobro” očuvan donji veš. Za mater mi nisu puno informacija ni dali, osim da su skeletni ostaci nagorjeli pa sam se godinama pitao – da li je bila mrtva kad su je posuli benzinom i zapalili, ili je gorjela živa.
U školi u Lukama, između Vlasenice i Kladnja, gdje je i moja mater odvojena i odvedena 13. jula 1995., četnici su masakrirali nekoliko desetina Bošnjaka. Preživio je samo Kadir Habibović. Napisao je knjigu “Život protiv smrti” u kojoj je opisao sve što je preživio. Knjigu sam od njega dobio na poklon i počeo je čitati. Uz sve sto sam do tada vidio, doživio, pročitao, čuo i saznao nisam mogao ovu knjigu da pročitam do kraja – što ne znači da je Vi ne trebate pročitati.
Zatvorio sam je na stranici kada je u školu u Lukama gdje su Bošnjaci bili zatočeni ušao četnik i upalio motornu pilu. Jedno vrijeme sam sanjao sve to dok moj um nije odlučio da te slike blokira kako bi mi omogućio da nastavim živjeti.
Bolje je što ovakvi zločini nisu zabilježeni kamerom.
Jer, od nastanka ljudske vrste do danas čovječanstvo je preživjelo samo zato jer nas um selektivno priziva prošlost – onoliko koliko je neophodno da nastavimo živjeti – i mi i oni oko nas.”