“Bošnjaci ponovo nemaju predsjedavajućeg Gradskog vijeća, iako smo prije konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća Čapljina uputili zvaničan zahtjev za pregovore i dogovore oko uspostave vlasti, ali do sada nismo dobili nikakav odgovor. Ako bismo napravili paralelu između procentualne zastupljenosti Hrvata u Sarajevu i zastupljenosti Bošnjaka u Čapljini i onoga što trenutno vlada na političkoj sceni u Sarajevu, mi bismo bili više nego zadovoljni kada bismo imali samo pola onoga što dobijaju Hrvati u Sarajevu, kao i u cijeloj Federaciji gdje su Bošnjaci većina.”
Odnosi s HDZ-om na lokalnim nivoima nikada nisu bili na zavidnom nivou od samog početka procesa povratka Bošnjaka u Hercegovini pa sve do danas. Većinu sporazuma i dogovora koji su se donosili HDZ je poništavao. Ovakav ignorantski odnos, prema riječima bošnjačkih političara u Hercegovini, bošnjačka strana sigurno nije ničim doprinijela.
Po Ustavu, kao i po zakonu u Federaciji, predviđeno je da iz istog naroda ne može biti načelnik općine i predsjednik općinskog vijeća. Također, od 1998. godine, kada je počeo proces povratka Bošnjaka u Čapljinu, prema tadašnjem sporazumu s HDZ-om, Bošnjacima su pripale i dvije rukovodeće pozicije, odnosno dva šefa službi od njih devet u Gradskoj upravi. Ovo se poštovalo dvije-tri godine, da bi se ove dvije pozicije svele samo na jednu, a od 2006. godine Bošnjaci nisu bili ni na jednoj rukovodećoj poziciji u Čapljini.
Također, u međuvremenu je ukinuta pozicija predsjedavajućeg Općinskog vijeća, a uvedena je funkcija zamjenika načelnika Općine koji opet dolazi iz reda hrvatskog naroda, baš kao i načelnik, kako bi se Bošnjaci potpuno marginalizirali, a, kako tvrde naši kontakti, oni koji su ušli u Općinsko vijeće Čapljina nizašta se ne pitaju.
U općinskim službama u proteklih 20 godina do tri je Bošnjaka bilo uposleno, sada trenutno dva, od ukupno 130 uposlenih. Bošnjaka nema ni na jednoj rukovodećoj poziciji. U javnim preduzećima i ustanovama kojima je Općina osnivač isto tako nema uposlenih Bošnjaka, a na rukovodećim pozicijama nema niko osim direktora osnovne škole. Na popisu stanovništva iz 1991. godine na prostoru Čapljine živjelo je 28 posto Bošnjaka, a na popisu iz 2013. oko 18 posto.
Ajman Šoše predsjednik je gradske organizacije SDA Čapljina od 15. decembra 2019. godine. Politički je aktivan u posljednjih 20 godina, a prvi put bio je na listi za Općinsko vijeće Čapljina 2004. godine. Kaže kako je ovakvo stanje u Čapljini posljedica stalnog ignorantskog odnosa HDZ-a prema Bošnjacima i da je to očit diskriminirajući odnos.
“Ovo je posebno izraženo prema političkim predstavnicima, kao i prema svakom vidu institucionalnog organiziranja i djelovanja na ovom prostoru. Primjera radi, Islamska zajednica, BZK ‘Preporod’, udruženja proistekla iz Armije BiH, ‘Merhamet’ – nemaju svoja stalna finansiranja iz budžeta Općine, odnosno Grada Čapljine. Saradnju uspiju ostvariti samo pojedinci, ili neka udruženja koja HDZ smatra lojalnim, ali to su obično simbolički iznosi samo da se može demantirati ova priča. Mi smo do 2004. godine imali predsjedavajućeg Općine iz reda bošnjačkog naroda. U periodu 2004. do 2008. nikoga nije bilo na ovoj poziciji, pa je onda opet bio izabran 2008. godine, da bi ponovo bio smijenjen samo godinu ili dvije nakon toga, a pozicija je ponovo ostala upražnjena. 2012. sam ja izabran za predsjedavajućeg Općinskog vijeća i tu sam bio do 2014. godine, kada sam izabran za Skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Nakon mene je ponovo izabran Inel Šejtanić, koji je bio na toj poziciji do 2016. godine. 2016. godine ponovo niko nije izabran na ovu poziciju, a evo i sada, poslije lokalnih izbora 2020. na konstituirajućoj sjednici HDZ nije dao podršku kandidatu SDA Dženisu Veledaru i Bošnjaci ponovo nemaju predsjedavajućeg Gradskog vijeća, iako smo prije konstituirajuće sjednice Gradskog vijeća Čapljina uputili zvaničan zahtjev za pregovore i dogovore oko uspostave vlasti, ali do sada nismo dobili nikakav odgovor. Ako bismo napravili paralelu između procentualne zastupljenosti Hrvata u Sarajevu i zastupljenosti Bošnjaka u Čapljini i onoga što trenutno vlada na političkoj sceni u Sarajevu, mi bismo bili više nego zadovoljni kada bismo imali samo pola onoga što dobijaju Hrvati u Sarajevu, kao i u cijeloj Federaciji gdje su Bošnjaci većina”, naglašava Šoše.
Inel Šejtanić, vijećnik u Gradskom vijeću Čapljina, prvi je put bio vijećnik u OV Čapljina 2008. godine. Bio je predsjedavajući OV svega dvije godine, sve dok se, prema njegovim riječima, nije suprotstavio vladajućoj stranci u Čapljini.
“Odnosno, kada više nisam želio igrati po pravilima HDZ-a, smijenjen sam s te pozicije. Od mene je traženo da dopredsjedatelj vodi pola sjednice, a ja drugo pola. Na to nisam mogao pristati i odmah sam bio smijenjen. Otkako su Bošnjaci 1993. godine protjerani s ovih prostora, imaju problem povratka u institucije i preduzeća kojima je Općina osnivač. Zapravo, nikada nije povratak otvoren u punom smislu riječi. Mi ne možemo ništa uraditi po ovom pitanju jer HDZ donosi sve odluke. Gradska administracija se nikada nije udostojila da predsjedavajući OV bude profesionalno lice. Kada sam bio predsjedavajući, nisam imao svoju kancelariju, kada je nešto trebalo, došao bih kod sekretara, potpisao šta je trebalo i ‘hajde idi svojim poslom’. Osnovne ljudske i političke norme nikada nisu ispoštovane prema Bošnjacima u Čapljini”, upozorava Inel.
Dženis Veledar, kandidat SDA za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Čapljina, nakon lokalnih izbora 2020. godine kaže da se bez uvažavanja bošnjačkih političara u Čapljini, kao i bez generalno poštovanja i uvažavanja Bošnjaka, ne može ići naprijed. “Mislim da Bošnjacima treba vratiti status koji im pripada, a koji im je i prije pripadao. Mi smo ovdje rođeni, ovo je naš grad i mi tu generacijama živimo. Ne može nas niko smatrati građanima drugog reda. Kroz pregovore treba tražiti da lokalni nivo bude u fazi razgovora baš kao što su i državni, odnosno viši nivoi vlasti. Jedino tako se mogu stvari pomaći, to je jedino moguće i realno rješenje.”
Situacija ni u Stocu nije mnogo drugačija kada je riječ o položaju Bošnjaka od povratka do danas. U periodu od 1998. do 2003. godine, u svega pet godina, bilo je preko stotinu incidenata koje su izazvali Hrvati, a koje su Bošnjaci osjetili na svojoj koži, sve kako bi se spriječio ili u velikoj mjeri umanjio povratak. Zoran Turković, nezavisni kandidat za načelnika Općine Stolac na lokalnim izborima 2020. godine, kaže kako Općinsko vijeće Stolac broji 17 članova, a u svim godinama od povratka Bošnjaka bilo je oko šest u OV Stolac.
“Sama ta činjenica dovela je Bošnjake u potčinjeni položaj, a pogotovo zbog toga što hrvatski vijećnici sve vrijeme vrše jednu marginalizaciju Bošnjaka u Stocu. To se očituje na više načina. Mi u Općini Stolac, od osamdesetak zaposlenih, imamo svega sedam ili osam Bošnjaka, iako nas i danas u Stocu ima oko 40 posto. Pitanje rukovodnih mjesta u općinskoj administraciji i javnim preduzećima nije ništa bolje. Od 2000. do 2008. godine imali smo predsjedavajućeg OV Stolac, a nakon toga u idućem mandatu nije bio niko. Onda smo 2012. godine dobili jedan mandat, a od 2016. opet nije niko bio. Eto, to je odnos političkog miljea Hrvata prema nama, a po Ustavu Federacije BiH, dužnost je da iz jednog naroda dolazi načelnik, a iz drugog predsjedavajući OV. Od svih općina u Federaciji, vi imate jedino u Stocu i u Čapljini situaciju da ovaj zakon nije ispoštovan. Eto kakvu politiku HDZ provodi na jugu naše države”, poručuje Turković.
Ina Eminović, vijećnica u OV Stolac, upozorava da se odbijanjem izvršavanja izbora predsjednika OV s ciljem da se njegova ovlaštenja protivno Ustavu, Statutu i Poslovniku prenesu na dopredsjednika koji je hrvatske nacionalnosti kao i načelnik Općine, odraz je nastojanja potpunog obespravljivanja i majorizacije Bošnjaka u općini Stolac. “Ovakvim stavom vladajuća politika HDZ-a iskazala je istrajnost u negiranju svih građanskih, ekonomskih, socijalnih, političkih i drugih Ustavom zagarantiranih prava Bošnjaka u općini Stolac, što je nastavak politike diskriminacije i segregacije Bošnjaka općine Stolac. Klub Bošnjaka u Općinskom vijeću Stolac zatražio je od OHR-a, OSCE-a i stranih ambasada konkretniji angažman na ukidanju sistemske diskriminacije, uspostavljanju demokratskih odnosa i vladavine prava u općini Stolac.
Disproporcionalna zastupljenost Bošnjaka u općinskoj administraciji i ostalim javnim preduzećima, ignorantski odnos spram projekata iz oblasti komunalne infrastrukture, zdravstva, obrazovanja, kulture, sporta itd. koji su u interesu Bošnjaka, ali ne i protiv interesa bilo kojeg drugog naroda, samo su neki od primjera konzistentnosti ovakvog odnosa. Na iznalaženju rješenja, odnosno putu izlaska iz dugotrajne krize u odnosu lokalne vlasti prema populaciji čiji smo politički predstavnici, spremni smo, između ostalog, i na konstruktivan dijalog s vladajućom većinom”, tvrdi Eminović.
Za Stav je o odnosu vladajuće stranke prema Bošnjacima govorio i Adnan Frenjo, općinski vijećnik u Stocu. “Ovdje sam rođen, znam šta je bilo u proteklom periodu i smatram da u ovom gradu nije nikada bilo gore. Mi trenutno u Stocu imamo jako malo zaposlenih, fabrike koje su prije rata zapošljavale hiljade ljudi sada su napuštene, vladajuća politika se ne zalaže za privredu, ne okuplja privrednike, ne pronalazi rješenje za pokretanje, ali što je najzanimljivije – nema apsolutno nikakvu ambiciju ni želju da nam osigura bolju budućnost. Na svakoj sjednici predlažemo izbor predsjednika OV, međutim, vladajuća politika HDZ-a nam svaki put odbije uvrstiti tačku dnevnog reda kada je u pitanju izbor za navedenog predsjednika. Smatram da je suština u razgovoru, dijeljenju i uvažavanju mišljenja jer, ako toga izostaje, teško da može biti bolje u općini Stolac. Mislim da je krajnje vrijeme da se svoj ovoj nepravdi konačno stane na crtu i da krenemo raditi nešto dobro, pozitivno i lijepo”, konstatirao je Frenjo.