Iz obraćanja Alije Izetbegovića u povodu 1. marta, Dana nezavisnosti BiH 1995. godine u Sarajevu

preporučujemo

 

 

 

Tri godine, uistinu, nisu veliki period u životu jednog naroda. Ali, za tri godine na ovom malom parčetu zemlje odigralo se više događaja, dobrih i loših, više borbi, više zločina, više izdajstava i herojstava, više života i umiranja nego u bilo koja tri vijeka naše historije. Nama je bilo suđeno da budemo savremenici tih dramatičnih događaja i da živimo baš u tom vremenu i na tom prostoru. Mi nismo sretna, ali možemo biti ponosna generacija.

S obzirom na obimnu skalu stradanja i patnje, jedno pitanje neizbježno se nameće: je li ovaj stradalnički put, put borbe za slobodu bio jedini mogući izbor i da li je postojao ikakav drugi put da bi se izbjegao ovaj naš tragični sudar sa historijom. Odgovor na ovo pitanja vraća nas na onu burnu, 1991. godinu; na rat u Sloveniji i Hrvatskoj, na njihove referendume, na raspad Jugoslavije, na Vukovar i Dubrovnik i sve drugo što je to pratilo. Mi smo se našli na historijskom raskršću: pognuti glavu i ostati u krnjoj Jugoslaviji, tačnije u Velikoj Srbiji, ili uspraviti se i krenuti u pravcu slobode sa svim rizicima koje je jedan takav izbor nosaio. Odlučili smo se za ovo drugo. Kažem – odlučili, iako nisam siguran da je to prava riječ. Izbora, u stvari, nije ni bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom našeg naroda, sve je teklo neumitno, kao u nekoj antičkoj drami. Našu slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na drugi način. Slobodni ljudi su, ustvari, robovi slobode.

Istina je da patimo i ginemo, ali za slobodu Bosne. A onako bi smo ginuli za tuđi račun, na nekim frontovima protiv Hrvatske, Sandžaka, Kosova, za slavu i veličinu Velike Srbije. Dakle, postojao je samo jedan put i naš narod na današnji dan, prije tri godine, krenuo je tim putem. U tome je smisao 1. marta i našeg današnjeg praznika.

Ja naročito izbjegavam da danas spominjem uobičajene teme, one o Federaciji i konfederaciji, o pravdama i nepravdama mirovnog plana, o plavim putevima i humanitarnoj pomoći, pa i one o ratu i miru. Danas, 1. marta, ja namjerno prešućujem ove, uistinu, važne teme da bih skrenuo pažnju na najvažnije pitanje, na ono što zovemo konstantom naše borbe. Naš cilje je Bosna slobodnih ljudi, Bosna u kojoj će se poštovati čovjek i njegova prava. Konceptu jednonacionalnih, jednovjerskih i jednostranačkih paradržava – kažem to u množini – mi suprotstavljamo naš koncept slobodne i demokratske Bosne. Mržnji i netrpeljivosti mi suprotstavljamo demokraciju i tolernciju.

Ne činimo to zbog njih, njima ništa ne dugujemo. Činimo to zbog sebe. Braneći ovaj princip, koji je izraz civilizacije i koji, zapravo, civilizaciju čini mogućom, mi ćemo svaki dan bivati sve jači i spasit ćemo i sačuvat ćemo Bosnu.

Svaki narod ima svoju obećanu zemlju. Naša obećana Zemlja je Bosna. Pozivam vas da se za nju izborimo.

Najnovije

Blaž Slišković je novi trener FK Željezničar

Fudbalski klub Željezničar je dobio novog trenera, a to je bh. nogometni stručnjak Blaž Slišković. Ovu odluku donijeli su...